Jedna od žanr scena filmskih horora i ratnih filmova ona je kada dijete pod krevetom gleda kako mu ubijaju oca. Vidjeli smo je u bezbroj verzija, a posljednji put, s pomalo ironičnim odmakom, u američkoj televizijskoj seriji Izgubljeni. Takvo dijete obično je, opet u skladu s dramaturškim stereotipima, odrastalo u osvetnika i negativca, slabića, podlaca i hulju, čiju će odmazdu obično trpjeti oni koji s ubojicom nemaju previše veze, ili njegova djeca, rođaci i unuci. Tom od uporabe izlizanom i nemaštovitom prispodobom pedagoški se poučava gledateljstvo jednoj od temeljnih činjenica civilizacije: sinovi i kćeri ne mogu biti krivi za grijehe očeva. Iako su, otkako je ljudi, očevi jeli zeleno voće, a djeci su trnuli zubi.
Ratovi su, pogotovo u nas, počinjali kada bi se, najednom, pojavile stotine tisuća onih koji su prije pedesetak i više godina svojim očima gledali ispod kreveta kako im susjed ubija oca. Tako je, uostalom, počeo i rat 1991. Naš svijet je nemaštovit, insistira na bezbroj puta viđenim slikama, koje zatim bivaju stvarnije od stvarnosti, a naš ološ, hrvatski koliko i srpski, uvijek je bio spreman uprijeti prstom i evo ovim se krstom zakleti da je virio ispod postelje kad mu je eno onaj klao ćaću. Strašno je kako su samo krvave laži našega ološa i kakva strašna istina od tih laži nastaje.
Neki je dan borac za ljudska prava, u funkciji borca za ljudska prava i ispred organizacije koja se bori za ljudska prava, izjavio kako mu je nekakav pisao da je ležao ispod kreveta i gledao oca Stjepana Mesića kako ubija njegova oca. Izrečeno je to vrlo vehementno, u pravedničkom zanosu nad masovnim grobnicama s kraja Drugoga svjetskog rata, nakon što se, kao pred prijekim pokretnim sudom, s istoga mjesta već presudilo, kao notornim ubojicama, dvojici Mesićevih političkih istomišljenika i prijatelja. Kako je Stjepan Mesić te 1945. bio premlad, borac za ljudska prava namislio je da optuži njegova oca, što je iz predcivilizacijske perspektive svakako dovoljan razlog i dokaz da se sudi i sinu.
Osim što su sve te tvrdnje, sva ta pisma i ispodkrevetna svjedočanstva pouzdana taman onoliko koliko i nikad predočeni dokazi s visokoga mjesta da je kapetan Kristo Laptalo veletrgovac kokainom, njihova posljedica je upravo ta da nas se kao javnost i kao pojedince koji, recimo, gledaju televiziju i čitaju novine, s pozicija hrvatski osviještenog Hrvatskog helsinškog odbora pokušava vratiti u predcivilizacijsko stanje. Osim što je to opasno, to je iz niza razloga i duboko odvratno.
Najprije, mnogi među nama, pogotovu ako su potekli iz središnje jugoslavenske republike u kojoj se vladajuća ideologija naročito doslovno provodila, bez pretjerane brige o civilizacijskim i ljudskim normama, sjećaju se i s gorčinom i s osjećanjem doživotnog poniženja, kao da su bili silovani, kako ih se propitivalo o babama, djedovima, tetkama i stričevima koji su, eto, bili ustaše, što znači samo i jedino - ustaški koljači.
Valjalo je šutke to istrpjeti i nadati se kako drugovi tu genetski i formativno upisanu krivnju neće uzeti previše za zlo, pa te neće na služenje vojnog roka poslati u kažnjeničku kasarnu ili ti na drugi način zagorčati život. Osim toga, nisi se smio buniti, jer si znao da uvijek postoji onaj koji je ispod kreveta gledao kako mu netko tvoj kolje oca. Ološ koji bi takvo što izmaštao uvijek je bilo lako pronaći.
Ovakvo blaćenje i vrijeđanje Stjepana Mesića odvratno je i stoga što se ono u današnjoj Hrvatskoj shvaća kao oblik dopuštenog političkoga obračuna, prema kojem se ljudi opredjeljuju ovisno o tome što misle o Mesićevom predsjednikovanju. Dakle, ne postoji načelan odnos prema nečemu što je nepodnošljivo jer je dio predcivilizacijskoga svjetonazora.
Ljudi koji unutar ove zemlje funkcioniraju kao javni intelektualci, redovni su gosti televizijskih okruglih stolova, bliski su političkim elitama i počesto im se nude kao stranački mudrosnici, a katkad su i sami članovi udruga koje se bore za ljudska prava, potpisuju apele, peticije i zahtjeve raznih vrsta, očito se ne nalaze osobno tangiranim i uvrijeđenim kriminaliziranjem sinova zbog zločina očeva.
Takvi će rado Mesića komentirati kad kaže neku glupost, ispriča vic ili stavi krivu kravatu, ali njihov je moralni refleks izgleda toliko tup, njihove su emocije zakržljale, a njihova potreba da se ne zamjeraju ultimativna, da se neće identificirati s njime i uvredu na njegov račun osjetiti kao svoju vlastitu. Eto, zato je i moguće da borac za ljudska prava poteže argumente koje je naša civilizacija prezrela i osudila.
Miljenko Jergović
