Rojžice, rojžice!... Pogledaj, Jovanka, lijepi cvjetići, zar ne?”... nježno je Josip Broz Tito govorio svojoj supruzi Jovanki prilikom njihova zajedničkog posjeta Jugokeramici, ushićen dekorom koji je vidio. Bilo je to 29. svibnja 1962. godine. U čast njegova posjeta izrađen je i poseban fotoalbum “Drug Tito u Jugokeramici”.
Bilo je časno tamo raditi
Izgrađena ni iz čega, odmah nakon završetka Drugog svjetskog rata Jugokeramika, danas Inker, od početka je prošla teške porođajne muke. Nakon što je tek krenula s proizvodnjom nije im išlo baš najbolje. Bilo je dana kad se proizvelo tek pedesetak upotrebljivih tanjura. S vremenom se isprofilirala u najveću i najuspješniju tvornicu keramičke industrije u Jugoslaviji. Cijela nova grana industrije podizala se iz pepela u poslijeratnoj SFRJ.
Zaprešićem je vladao veliki optimizam i vjera u bolje sutra. Tvornicu su gradile tisuće radnika, neki su od njih bosi danonoćno stajali na skelama, svjedoče onodobne fotografije. S vremenom, a naročito na vrhuncu tvornice, sedamdesetih godina, njezini su djelatnici uživali pun luksuz o kojem na početku nisu ni sanjali: imali su svoje odmaralište u Crikvenici, kao i vlastito radničko naselje. Bilo je časno raditi u Jugokeramici.
- Priča o povijesti dizajna u Jugokeramici, priča je o povijesti industrijskog dizajna u Hrvatskoj, uvijek razapetog između težnja i mogućnosti - kaže nam Koraljka Vlajo, kustosica izložbe “Porculanski sjaj socijalizma”, koja se u utorak otvara u Muzeju za umjetnost i obrt.
Do ovog je neotkrivenog blaga hrvatskog dizajna Vlajo došla posve slučajno. Prilikom posjeta izložbi “Secesija u Hrvatskoj” jedan joj je tehnolog iz Inkera rekao kako i kod njih ima zanimljivih predmeta industrijskog dizajna.
Nakon što je stigla u Zaprešić i otvorila kutije, njezinoj sreći nije bilo kraja: ukazalo se posve novo poglavlje u povijesti, inače slabo rasvijetljenog produkt dizajna u Hrvatskoj. Svaki je od predmeta bio dobro sačuvan, ne samo prototipovi nego i nacrti za dizajn, povijesna dokumentacija, fotografije...
Nagrada u Milanu
- Osjećala sam se kao arheolog koji je iskopao neko važno otkriće. U doba kad nije bilo odnosa prema industrijskom dizajnu, u Jugokeramici su bili zaposleni dizajneri koji su bili pravi nebrušeni dragulji.
Naziv izložbe svjedoči o dvojnosti koju sam željela pokazati: kako se radio fini porculan u doba socijalizma - objašnjava kustosica.
Iza priče o Jugokeramici stoje četiri žene dizajnerice: Dragica Perhač, Jelena Antolčić, Marta Šribar i Anica Severin. Zahvaljujući njima, proizvodi Jugokeramike na međunarodnim su se izložbama izlagali ravnopravno s proizvodima Rosenthala. Dizajn Jugokeramike postigao je jedan od najvećih uspjeha u povijesti hrvatskog dizajna: osvojio je srebrnu medalju na 11. trijenalu dizajna u Milanu 1957. godine.
Nažalost, porculan kojeg je Marta Šribar pokazala u Milanu postoji samo u izložbenim primjercima. U to doba, naime, nije bilo previše sluha za proizvodnju finog posuđa, unatoč tome što je servis Marte Šribar u probnoj prodaji zapanjio i najveće optimiste. Ostalo je samo zabilježeno: “Iako je bio zadnji tjedan u mjesecu, a cijena je bila gotovo 1200 dinara, što je bilo jako puno, u jednoj je prodavaonici u samo nekoliko dana prodano čak 14 servisa”.
Već 1954. brinuli o dizajnu
Dakle, u doba poslijeratne obnove, kada se jelo iz limenih tanjura i čekalo se u redovima na bonove, u Jugokeramici se, kao obećanje za nekim boljim sutra, pojavljuju kvalitetni dizjaneri i oni koji to posuđe kupuju. Kako se kroz povijest kasnije pokazalo, niti jedna druga država iz socijalizma nije bila toliko otvorena prema dizajnu kao bivša Jugoslavija, a i Tito je često isticao veliku važnost dizajna i oblikovanja u poslijeratnoj obnovi.
Jugokeramika je zaposlila dizajnerice još 1954. godine, no njihovu ambicioznost nije znala u potpunosti iskoristiti. Ako znamo da je planirani početni kapacitet tvornice iznosio 5500 tona posuđa godišnje, onda ni ne čudi što nije bilo previše razumijevanja za njihove umjetničke afinitete. Ipak, za povremene izložbe znalo im se progledati i kroz ruke.
Dizajnerice Jugokeramike, od kojih su neke u tvornici provele i cijeli svoj radni vijek, zvijezde su izložbe u Muzeju za umjetnost i obrt. Akademska kiparica Marta Šribar, laureat milanskog Trijenala, nažalost, poginula je u prometnoj nesreći. No, tri dizajnerice dolaze na otvarenje i vrlo su sretne što će njihovi radovi biti pokazani u javnosti, i u muzejskom kontekstu. Jelena Antolčić, prva je dizajnerica koja se zaposlila na odjelu za dizajn. Njezin je rad prepoznat na brojnim međunarodnim izložbama, a posebno se istaknula setom organičkih, sofisticiranih oblika svojih crno-bijelih vaza, čije je oblikovanje bilo na tragu kipara Henry Moorea. Često je eksperimentirala s površinskom obradom koristeći različite teksture. Koristila je čak i motive iz op arta.
Svi za jednog, jedan za sve
Na čelu Odjela prototipa punih dvadeset godina bila je Anica Severin, od 1970. do 1990. godine. U penziji je već 20 godina, no živi u Zaprešiću, u blizini tvornice, a svojeg se radnog mjesta prisjeća sa sjetom.
- Bila sam oduševljena kada sam saznala da se radi izložba. Nas četiri, mi smo bile pionirke, no nismo bile u potpunosti shvaćene. Da smo imale prilike, mogle smo proizvesti sjajne stvari - priča Anica Severin.
Iako su dizajnerice međusobno dobro surađivale, nakon što su prestale raditi, nisu se previše družile, pa će im upravo otvorenje izložbe biti prilika za ponovno okupljanje. 76-godišnja Anica Severin poznata je po seriji domaćinskog dizajna Pingvin i Kolumbija, te vazama Votka i Tikvica. Školu za primijenjenu umjetnost pohađala je kao stipendistica Jugokeramike, a puno su joj pomogle učiteljice Stela Skopal i Blanka Dužanec, koje su često kasnije znale dolaziti u njihov pogon Jugokeramiku. Sjeća se kako su dobile narudžbu za pojedini artikl, zatim bi ga skicirale nekoliko dana, nakon čega bi zajedno došle do rješenja koje bi ih zadovoljilo. Natjecateljskog duha nije bilo. Vladao je kolektivni duh, tipičan za to razdoblje: svi za jednog, jedan za sve. Umjetnički se ego kod ovih dizajnerica nije nametao u prvi plan, tek potreba da naprave umjetničke oblike koji bi se nametali sa zadanim standardom.
90% robe išlo u hotele
- Bile smo kao prava mala obitelj. Dobile bismo zadatak, primjerice, napraviti servis za crnu kavu, nakon čega smo krenule u skiciranje. Kad bi bile pri kraju onda smo jedna drugoj pokazivale radove i međusobno si sugerirale što i kako dalje. Zajedno bi odlučile čiji je najbolji. Neke smo od prototipova radile za svoju dušu, njima smo sudjelovale na raznim izložbama. No većinom je bilo riječ o serijski proizvedenom porculanu - kaže Severin. 400 predmeta darovao je Inker Muzeju za umjetnost i obrt. Kustosica Koraljka Vlajo izabrala je njih 160 za izložbu, a porculan kojeg će pokazati na izložbi dijeli na organski funkcionalizam svojstven tadašnjoj Rosenthalovoj produkciji, do robusnih Arabijinih linija, primjerenijih ugostiteljskom asortimanu. Hotelsko posuđe, s plavim rubovima, još je danas u upotrebi, a lansirano je 70-ih. Iz 1975. godine, tako, postoji podatak kako domaći kupci hotelskog asortimana preuzimaju čak 90 posto Jugokeramikine proizvodnje ugostiteljskog posuđa, pa su servisi Arena i Grič, čija je koautorica Anica Severin, ostali simbolima jugoslavenske turističke industrije. Josip Broz Tito u rezidenciji je koristio finiji porculan Brazil s potpisom Dragice Perhač. To je bio prvi servis od tankog porculana u bivšoj Jugoslaviji, postojao je jedan za jelo i drugi za kavu, a imao je više boja i dekora. Kustosica Vlajo proglašava ga klasikom hrvatskog dizajna. Autorica posuđa Brazil, 75-godišnja Dragica Perhač živi u Zagrebu, zajedno s mužem koji je također bio zaposlen u Jugokeramici. Prije su živjeli u Zaprešiću, ali su se nakon penzije preselili. Posjetili smo je u njezinu domu.Na početku se našeg razgovora prisjetila razdoblja u kojemu su u industrijskom dizajnu bili zaposleni isključivo muškarci:
Pogon je danas zatvoren
- Bila sam jako tužna kada sam vidjela rezultate nakon završene srednje škole primijenjene umjetnosti. Odredili su me za keramiku, unatoč tome što sam jako dobro slikala i bila talentirana i u kiparstvu. Rečeno mi je da će se kasnije moj smjer promijeniti po mojoj želji, no to se nije dogodilo. Profesor na Školi primijenjenih umjetnosti rekao mi je otvoreno: da ste muško, preporučio bih vam kiparstvo. No, uvijek sam dijelila dobre savjete kolegama, a kasnije sam se više posvetila obitelji - sjeća se Dragica Perhač.
Dragica Perhač radila je servise za domaćinstvo: uz Brazil, i posuđe Vivien, Ljubljana, Nina, Minas, koje karakterizira tankoća stijenki i elegantna linija forme. U serijama vaza istraživala je metamorfoze osnovne prstenaste forme. Kako je umješna u dizajnu dekora, često je na vazama i servisima koristila i vlastite dekore. Sve primjere ima doma, i koristi ih u kućanstvu, neke drži u kuhinji, dok druge ima izložene i na polici.
- U svojem sam poslu jako uživala. Voljela sam raditi tanke oblike, ne one glomazne i teške, a omiljena mi je bila smeđa boja. Ove finije oblike često sam znala raditi i poskrivećki.
Glavno mjesto zauzima porculan Nina, nazvan po njezinoj kćerki, koja se rodila 1960. , iste godine kada je nastao porculan. Ne skriva ponos dok pokazuje svoje radove, omiljena joj je šalica s cvjetnim dekorom iz koje svakoga jutra ispija kavu, a sjeća se i trenutka kada se njezino posuđe egzotičnog naziva Brazil svidjelo Titu.
- Kako smo sve bile mlade, zgodne žene, mi smo Titu i nosile piće i pokazivale porculan. Meni su se tresle ruke od treme. Tek su mu kasnije rekli da smo mi i dizajnerice. Izložba je ograničena na 1991. godinu, kada Jugokeramika postaje Inker. Ironijom sudbine upravo je u prosincu prošle godine zatvoren Pogon za porculan, gdje su ove žene stvarale predmete od kojih su neki uvršteni u klasike hrvatskog dizajna. Zato je izložba posvećena upravo ovom pogonu.
