Bože, čuvaj Bilića! Kad si već bio okrutan i nemilosrdan prema Cici Kranjčaru, Ćiri Blaževiću i Tomislavu Iviću, sačuvaj ovog mladog čovjeka, inficiranog nogometom, od hrvatske zloće i hrvatskih kvariša, koji ga žele uništiti! I dok je Cico od tamne strane našeg mentaliteta tražio spas u čaši, vječiti emigrant Ćiro Blažević tumarao je od Murske Sobote i Teherana do Baščaršije. No, sjetimo se, ako nam “Alzheimer” nije načeo mozak...
Nakon pobjede nad Engleskom 21. studenoga 2007. godine Slaven Bilić i ruski izbornik Guus Hiddink su se susreli na jednom trenerskom seminaru koji je organizirala Uefa. Samo su se pogledali i bez riječi ušli u lift. I onda je hladni Nizozemac Hiddink skočio oko vrata Biliću, izljubio ga i viknuo: “Jesmo li ih...” Ruske novine su pisale na našem jeziku “Hvala, Hrvatska”, a Slaven Bilić bio je apsolutni svjetski hit. Uspoređivali su ga s Mourinhom...
Kada je pobijedio Njemačku u Klagenfurtu, povjerovali smo da se rodio novi trenerski genij. Hrvatska je otvorila put prema finalu, nacija je bila u ekstazi, već smo se vidjeli kao europski prvaci. Kao i prije deset godina, kada smo čistom slučajnošću promašili finale.
Blamaža na Wembleyju
Onda je došla prva crna točka. Turska, kada su nas sekunde dijelile od poraza. I odmah su nevjerni Tome uprli prst u Bilića. Kriv je, glasila je osuda “učitelja i farizeja”, trebalo ga je smijeniti odmah nakon utakmice. Ali, narod je još bio zaljubljen u njega. Uslijedila je crna serija, Bilićeva karijera je ušla u tamnu zonu, nesreće su nailazile u povorkama, a vojska sumnjičavih ljudi i “pokret za njegovo smjenjivanje” bio je sve glasniji i jači. I kako se taj obrazovani, mladi čovjek zna služiti i barometrom, rekao je: “Radije ću biti kuhar u Vučevićevu restoranu nego da me ovdje zajebavaju nogometni analfabeti!” Potpisao si je smrtnu presudu, a oni koji ga ne vole zbrajali su smrtne grijehe, od kojih su mnogi najobičnije izmišljotine. Švercer, trgovac igračima, Mamićeva marioneta...
I tako; kao što smo Cicu Kranjčara osudili na progonstvo nakon samo jedne izgubljene utakmice, i to protiv Brazila, kao što smo Ćiri Blaževiću diskretno predbacivali “da je prodao finale Svjetskog prvenstva” kako ga Francuzi ne bi strpali u zatvor, tako ćemo i sada baciti na smetište jedan nogometni talent jer obožavamo krvavo meso i uživamo gledajući velikane kako leže u blatu.
| Englezi su platili nekog da dovede u red ‘te Hrvate’ U Fabija Capella i mi vjerujemo. Dok je njega ‘još Hrvatska ni propala’ |
Žalosno, Slaven Bilić doživljava sudbinu Stevea McClarena, “čovjeka s kišobranom”, iako je još živ i iako ga od odlaska u Johanesburg dijeli samo pobjeda nad Kazahstanom. I Nijemci su jednom izgubili 5-1 od Engleza i nisu od toga napravili smak svijeta iako je Njemačka zemlja neusporedivo veće nogometne reputacije nego Hrvatska. Naša taština ne želi prihvatiti sve stative Ivice Olića, Luke Modrića i Marija Mandžukića u Harkovu i Zagrebu, ozljede i suspenzije. Iako...
Nije loše da su naše umišljene zvijezde dobile po glavi. Jer, kako kažu Zagorci, “malo ih je zelo”, zamotali su se u nedodirljivost nakon što su postali milijunaši i tjedno zarađuju više nego 99 posto Hrvata za cijeli život, ignoriraju sve, bahati su i zločesti. Nestao je momčadski duh, postali su sebični i egocentrici i onda su naletjeli na inspiraciju pravih zvijezda, poput Lamparda, Gerrarda, Rooneyja ili Lennona, nogometaša koji i kad imaju loš dan vrijede najviše na svijetu. Naši dečki su izgubili respekt prema bilo kome osim prema novcu i zato i nije tako loše da ih se spusti na zemlju.
Izbornik u sendviču
Ali, Slaven Bilić ne pripada u tu kategoriju. On je u sendviču između megalomanije jedne male nacije i jednog nogometnog genija. “Il Capo”, kako zovu Capella, sa 49,000.000 godišnje plaće, čovjek bez sentimenta čak i prema Davidu Beckhamu, održao je lekciju mladom kolegi. Majstorski ga je prevario blijedom utakmicom protiv Slovenije, kada su se Gerrard, Rooney i Lampard lijeno vukli terenom kao magla, kada je Glen Johnson početnički griješio, da bi četiri dana kasnije Engleska protiv desetkovane Hrvatske odigrala možda i najbolju utakmicu u ovom desetljeću. Capello je priznao da je ovo jedna od njegovih najboljih utakmica općenito. Nažalost, suparnik mu je bio Bilić. I on bi poput trenisača Andyja Murrayja, nakon poraza od Marina Čilića, trebao reći: “Bila je to najgora noć u mojoj karijeri!” Ali, gledajući te hijene, koje ga žele smijeniti, trebao bi reći: “Zbogom, štakori!” No, njegov odgoj mu to neće dopustiti.
A tako je dobro počelo. Marin Čilić je bacio na koljena prvi britanski reket i The Sun je idućeg jutra napisao: “Hrvati opet vode 1-0”. Nažalost, trajalo je samo nekoliko sati!
| Sunov psihološki rat protiv Hrvatske Danima su engleski mediji vodili psihološki rat protiv Hrvatske. Ne samo nogometne, nego cijele Hrvatske. Desničarski Sun istražio je koncert Thompsona na Maksimiru i u njegovoj lirici našao nostalgiju prema ustaškom režimu, koji je, prema Sunu, pobio 90.000 Židova, Roma i Srba. Šefovi HNS-a puštaju Thompsonove pjesme uoči svake utakmice, a i Slaven Bilić je inspiriran njegovom glazbom. “U svlačionici se pobjede slave pjevanjem Thompsonovih pjesama, čak ih i Brazilac da Silva zna napamet...”U tekstu je dominantna fotografija djevojke s ustaškom kapom i nacistički pozdrav “For the Homeland - ready”...Sve bi to bilo dobro kad ne bi bilo licemjerno i kad Englezi ne bi imali britansku fašističku partiju, koja je “ukrala Union Jack”. Nakon što su članovi te zloglasne partije izabrani čak u Europski parlament, što je u engleskom društvu označeno kao “uvredom za englesku demokraciju”, jasno je da i engleska “lirika” nije ispunjena umilnim porukama. Kao što je i laž da su iskorijenili huliganizam. On je i dalje u punom cvatu, samo je protjeran s nogometnih stadiona, ali oko stadiona je vrlo živahan. No, Englezi smatraju da su primjer “kakva bi trebala biti civilizirana nacija 21. stoljeća”. |
Ćiro pred predvorjem raja Samo trojica Hrvata imaju pravo na nogometnu besmrtnost! Davor Šuker, najbolji strijelac SP-a 1998. godine, Dražan Jerković, koji je to bio 1962. godine u Čileu, i Ćiro Blažević, jedinstveni nogometni trener na svijetu. U 75. je godini. Ni u “najboljoj životnoj dobi” ne razmišlja o penziji, Ćiro želi umrijeti na klupi. Ako ikada umre! Trenutno svoju besmrtnost doživljava u Sarajevu, u zemlji odakle vuče korijene i na pragu je svojih najvećih rezultata. Ponosan sam što sam kao novinar proveo 30 godina, prateći njegove pobjede, gubeći s njim noći i što sve njegove priče i “provale” znam napamet. Danas navijam za njega kao što navijam i za Bilića, ili kao što sam navijao za Kranjčara, jer to su ljudi koji će ući u Dinamov “Hall of Fame”. Iako u maksimirskoj trofejnoj dvorani i Dinamovim monografijama nogometni besmrtnici imaju mizerni tretman. Ima čak i onih koji bi ih najradije pospremili u podrum. Ćiro, ujedinitelj Bosne, danas ima zvučniji medijski tretman od Harisa Silajdžića ili Milorada Dodika, čak je utihnuo i blok poznatih nogometaša, koji su mu predbacivali da je “sjedio Tuđmanu u krilu”. Ali, Ćirino znanje dovelo je Bosnu pred vrata SP-a, samo ga tri boda dijele od predvorja raja. |
‘Pokvarenjak i padavičar’ Više od deset dana engleski mediji razapinju na križ Eduarda da Silvu zbog odglumljenog jedanaesterca protiv Celtica i smiješne kazne Uefe. Je li Dudu balkanska varalica, je li “padavičar”, je li nogometni pokvarenjak... Svijet do danas, unatoč zadivljujućem tehnološkom napretku, nije saznao je li Engleska 1966. godine osvojila naslov svjetskog prvaka ili ga je ukrala Njemačkoj. Ali, za gol, za koji nikada nije dokazano je li prešao gol-crtu, Geoff Hurst je dobio titulu “Sir”, a Eduardo da Silva “titulu” - varalica. I dok je Eduardu dokazano da je prevario, ali nitko ne zna je li u njegovu padu bilo namjere ili je pao od straha da mu opet ne slome nogu, Geoff Hurst je slavni vitez engleskog nogometa. I nikada se nitko nije usudio napisati da je - varalica. |
Tomislav Židak
