Hrvatska se našla u potpuno novoj situaciji. Ni jedna velika stranka ne može se proglasiti pobjednikom izbora jer ni jedna nije dobila toliko povjerenje građana da bi mogla formirati vlast. Pomeo ih je Most - treća opcija s kojom nitko nije računao u onoj mjeri u kojoj su dobili podršku birača. Nisu vjerojatno ni birači, samo što će oni tek naknadno postati toga svjesni.
Ključno je kod Mosta to što ih nitko zapravo ne poznaje. Jedino čime su se u predizbornoj kampanji predstavili kao zajedničkom platformom je bilo da ne žele ni lijevo, ni desno, a žele reforme.
A upravo je to ono čemu se nada prosječni Hrvat. Most, međutim, nije politička stranka koja bi imala zajednički program ili stranačku hijerarhiju. Radi se o skupini pojedinaca vrlo različitih svjetonazora koji su se vrlo pametno povezali, našli ključne zajedničke točke i izašli na izbore. No, ti su ljudi vrlo različitih svjetonazora i nije jasno kako će se postaviti i kojim kriterijima rukovoditi kada budu glasali o povjerenju budućoj vladi. Baš zato bi se moglo prvi put dogoditi da dobijemo manjinsku Vladu, neovisno o tome tko će je sastaviti.
U teoriji to i nije loše. Manjinska Vlada morala bi jako dobro promisliti i argumentirati svaki svoj potez i dokazati da on vrijedi. Ali, s druge strane, manjinska Vlada koja je slaba vrlo lako može doći u situaciju da bude izložena raznim interesima, pritiscima i ucjenama, te da radi loše poteze i kompromise samo kako bi opstala. Takva Vlada teško može donositi brza rješenja, a još teže provesti ozbiljnije reforme. Vrlo je izvjesno da ne bi dočekala kraj mandata, nego bismo za određeno vrijeme imali prijevremene izbore.
Ni to ne bi bilo loše jer bi za godinu-dvije imali daleko jasniju situaciju na političkoj sceni. Sigurno bi došlo do redefiniranja u obje velike stranke, HDZ-u i SDP-u, bilo da se njihova hijerarhija potvrdi ili promijeni, a bilo bi jasnije i što je Most u političkom smislu. Pitanje je samo ima li hrvatsko društvo i naše gospodarstvo za to vremena. Hrvatska je u teškoj ekonomskoj krizi i nemamo vremena za luksuz stalnih izbora i političkog preslagivanja.
Potrebna nam je stabilna vlast koja je sposobna preuzeti odgovornost za upravljanje zemljom. Kada se pogledaju, doduše još nepotpuni, rezultati izbora, vidi se da je sazrijelo vrijeme u kojemu bi na scenu mogla nastupiti široka koalicija. No, to se kod nas sigurno neće dogoditi i to zbog toga što su na čelu dvije najveće stranke ljudi koji ni nakon predizborne kampanje, kada se u pravilu zaboravljaju sve teške riječi i razmirice, neće sjesti za stol i otvoriti dijalog.
Predsjednici HDZ-a i SDP-a, Tomislav Karamarko i Zoran Milanović su naprosto dva svijeta koja se neće pomiriti. I u protekle četiri godine bilo je više situacija koje su zahtijevale da se premijer i šef oporbe sastanu, popiju kavu i porazgovaraju, ali se to ni jednom nije dogodilo. Na kraju će završiti upravo onako kako je Milanović govorio u kampanji: ili mi ili oni. Samo što će po izboru birača to odlučiti Most.