Ne doima se hinjenom uzrujanost premijerke Jadranke Kosor u Sabornici za Aktualnog sata. Utoliko gore. I po nju, ali i po Hrvatsku - premijerka koju nerviraju kritike, koja gubi strpljenje i staloženost očito se našla na krivu poslu.
Gospodar koalicije
Prihvatiti odgovornu dužnost u izvršnoj vlasti znači preuzeti odgovornost ne samo za vlastite nakane i vlastite poteze, nego i za funkcioniranje cjelokupnog segmenta vlasti kojem je taj dužnosnik na čelu. Netko to slobodno može zvati “objektivnom” ili “zapovjednom” odgovornošću, vjerujući da tako skida sa sebe subjektivnu, osobnu odgovornost - ali to vrijedi pred sudom, a ne u politici. Politička odgovornost je šira, fluidnija, ali i neposrednija od pravosudne. Politička odgovornost se personalizira u ličnosti dužnosnika, osobito u izvršnoj vlasti.
Utoliko to više vrijedi za šefa izvršne vlasti - a u hrvatskoj političkoj praksi to je premijer, odnosno premijerka. Postoji dobar običaj da se poslije izborne smjene dâ poslovičnih 100 dana stanke novom šefu izvršne vlasti, ne zato da se snađe, polovi konce, ustanovi u kakav je to sanduk s čavlima upao, nego zato da neometan povuče prve poteze, kako se kasnije ne bi imao na što vaditi i kako bi u punoj mjeri preuzeo odgovornost za funkcioniranje izvršne vlasti.
Jadranka Kosor nije imala pravo ni na to razdoblje “poštede” od kritika, naprosto zato što nije preuzela vlast na izborima, nego se u postojećoj vlasti popela za pola stupnja, s vicepremijerskog položaja, pošto je dotadašnji Vladin poglavar bacio ručnik u ring i utekao.
Imamo istu vlast šest godina. Premijerka koja je bila vicepremijerka ima punu moralnu odgovornost za njezin učinak. Ako vapi za pomoć kada joj na naplatu stižu kritičke mjenice - postavlja se pitanje koliko je adekvatna za položaj na kojemu se našla.
S pravom se može reći da je ona na čelu koalicije. Ali, za razliku od koalicije rogova u vreći s kojom se ne baš osobito uspješno gombao Ivica Račan, za dugo zatukavši šanse svojoj opciji, Kosor, kao i Sanader prije nje, ima koaliciju u kojoj je apsolutni gospodar njihova stranka, Hrvatska demokratska zajednica; ta je stranka strukturirana tako da je u njoj predsjednik apsolutni dominus - a taj predsjednik stranke je i na čelu Vlade.
Glavni partner, Srpska demokratska stranka, odlučio se za veoma nizak profil sudjelovanja u Vladi. Izborio se za svoje parcijalne interese i obznanio urbi et orbi da ga za pitanja države nije ni briga, neka se time bakće HDZ, najveći prijatelj i pokrovitelj tako shvaćene i vođene srpske stranke. Štoviše, predsjednik stranke Milorad Pupovac je sitnošićardžijski pazio da ne uđe u Vladu, da na njega ne padne ni sjenka odgovornosti bilo za koji segment vlasti. Vjerojatno računa na kratko pamćenje i tanku pamet svoga biračkog tijela da bi, kad na izbornu naplatu stigne debakl ove vlade, s uvjerenjem, i s poslovičnom figom u džepu, rekao da on tu nije bio, ni luk mirisao. Takvoga ne bih poslao ni u dućan po kruh, kamoli u Sabor. I ne vadim se na to da nisam birač njegove stranke. Jasna je logika onoga tko u vreću trpa - ali onoga tko tu vreću drži treba zapitati i za pamet, a ne samo za poštenje, kao onoga koji trpa.
Posljedica nepolitike
O ostalim koalicijskim partnerima nema potrebe trošiti riječi. Djelovali su unitarno s Hrvatskom demokratskom zajednicom, u smislu da su unitali svaki svoj resor.
Prepustivši apsolutnu širinu polja odluke premijeru, pa premijerki, ti su koalicijski partneri njima prepustili i svu odgovornost za uspjehe i neuspjehe.
Da je Vladina politika Hrvatske demokratske zajednice u ovih posljednjih šest godina bila neuspješna - očito je iz ekonomskih rezultata, i iz toga što nije postignut ama baš niti jedan vanjskopolitički cilj, osim ulaska u NATO. Tome se može pribrojiti dva poluuspjeha: u vanjskoj politici je prekinuta verbalna paljba sa Slovenijom sporazumom o arbitraži, ali Slovenija i dalje koči Hrvatsku, a smanjenje tog trenja treba pripisati pritisku slovenskih partnera u EU, a ne vještini, a kamoli pameti hrvatske državne politike; u unutrašnjoj politici prestalo je zabadanje glave u pijesak pred svenazočnošću korupcije, ali se na uspjehe još čeka, a i ono što je postignuto valja pripisati više pritisku iz Evropske unije negoli mučnom i sumnjivom prispijevanju iz donje u gornju našoj političkoj vrhušci.
Pritom se premijerka Kosor, izložena prvi put usredotočenoj paljbi kritike iz oporbenih redova, i dalje poziva na globalnu krizu, iako smo na alarmantne pokazatelje unutarnje hrvatske krize i u ovim novinama upozorili i prije negoli je globalna kriza izbila u svoj svojoj žestini, a osobito prije negoli su njezini efekti zapljusnuli Hrvatsku - jer su sadašnja nelikvidnost, nezaposlenost i besperspektivnost, zajedno s uneređenim državnim financijama, posljedica sustavne nepolitike ove vladajuće koalicije, koja je krizu negirala sve dok je to iole mogla.
Zastupnici većine u Saboru istupaju u ime one većine građana koja ih je izabrala i koja je na taj način determinirala ono što nam se događa.
Zastupnici manjine također u Saboru istupaju u ime one manjine koja je za njih glasala i u njihovo ime imaju pravo i na inicijativu, i na oporbu vladi, i na kritiku politike. Pametnu vladu zanima što joj imaju reći kritičari (uostalom, i glupe vlade za to iz našeg poreza plaćaju uhode).
Sluša sa strpljenjem, uzvraća ili ozbiljno, ili ironično, ali bez histerije, koja je predznak poraza. Tako je u svim iole ozbiljnim parlamentima na svijetu. Nekidan sam zaprepašten slušao svjedočanstvo pripadnice jedne od hrvatskih nevladinih organizacija za vrijeme rata, koja je bila pozvana u emisiju Jadranke Kosor, i kojoj je voditeljica prije ulaska u studio dala papir, rekavši: “Tu su vam pitanja, a tu su vam odgovori”. Žena, zaprepaštena, nije shvatila ni kad joj je ponovljeno. A onda se mirno okrenula i otišla, nije vidjela potrebu da u svoje ime čita tuđe odgovore. Priznajem, imam samo jedan izvor za tu tvrdnju, pa pošto kupio, poto i prodao.
Pitanja i odgovori
Vjerojatno bi bilo lijepo i harno takvu verziju jedne vrste hrvatskog novinarstva prodati i u Saboru: dati oporbi papir i reći joj: “Tu su vam pitanja, a tu su vam odgovori”.
Nije da i to nisam vidio, premda manje očito: u poljskom Sejmu, kad su ostale stranke smjele prhnuti samo onoliko koliko im je dopuštala vladajuća PZPR.
Nije toga bilo ni u Savezu komunista, bar ne gdje sam ja bio, dok nisam izišao (dok se još nije isplatilo). Ne bi bilo red ni da je tako u Saboru, ma koliko bivših članova ondje bilo, osim ako mentalno nisu stigli iz PZPR. Prema tome, bolje bi bilo smiriti živce, pokušati barem nešto popraviti u preostalu godinu-dvije, i inkasirati kritike s dostojanstvom, makar hinjenim. Moglo bi Vladi biti informativno: kad i oni u Saboru počinju dizati glas, lako je zamisliti što misli obična čeljad, koju varaju, pa joj šalju policiju ako se usudi pozvijezditi.
