Mato Stanković priznaje da mu je u njegovom trenerskom sazrijevanju najviše pomoglo iskustvo koje je imao u Libiji.U državi u kojoj se pod režimom nedavno svrgnutog i pogubljenog diktatora Moamara Gadafija nije plaćala voda, struja, plin ni porez, krediti su se davali bez kamata, a svi su imali pravo na besplatnu zdravstvenu skrb i školovanje, 41-godišnji Dubrovčanin, aktualni izbornik hrvatske futsal reprezentacije, proveo je tri godine.

U Libiju je došao 2006. godine na preporuku hrvatskih trenera koji su vodili njihovu nogometnu reprezentaciju, Lončarevića, Čačića i Šikića.

Težak početak

- Libijci očito nisu znali da su Brazilci i Španjolci najbolji u futsalu pa su tražili Hrvata - kaže Stanković, prisjećajući se kako je slučajno završio u Libiji nakon što je u Hrvatskoj stekao zavidnu trenersku reputaciju (pet puta prvak države i pet puta pobjednik kupa sa Splitom)...

Počeo je od nule jer Libijci nisu ni imali malonogometnu reprezentaciju. Stanković je išao od grada do grada i skupljao nogometaše na koje bi našao da igraju na betonskim igralištima. Kad je napravio prvu selekciju, državni aparat je odradio ostalo. Predsjednik Nogometnog saveza Libije bio je Gadafijev sin dr. Muhamed, a direktor futsal reprezentacije pukovnikov nećak Saadi.

- Nije to Saadi, Gadafijev sin, nego nećak, sin pukovnikove sestre - objašnjava Stanković. - On je bio direktor futsal reprezentacije i s njim sam najbliže surađivao. Kad je od Fife stiglo dopuštenje da mogu krenuti s futsalom, Saadi je naložio da se u Tripoliju zatrpa olimpijski bazen i da se preuredi u igralište za futsal. Reprezentativcima je odmah osigurao bogovski status, nagradio ih je automobilima Mitsubishi Lancer, uvjeti su stvarno bili izvanredni - priča Stanković.

Naravno da je to trebalo opravdati rezultatima, a Stanković je u tome uspio. S Libijom je dvaput bio arapski prvak (2007. i 2008.) pa prvak Afrike (2008.) te se plasirao na Svjetsko prvenstvo u futsalu 2008. u Brazilu.

Gadafijev doček

- To je bila prva libijska reprezentacija koja je izašla na Svjetsko prvenstvo. Nakon tog uspjeha futsal je postao nacionalni sport broj 1, a mi smo uživali status nacionalnih junaka. Tri puta nas je primio pukovnik Gadafi. Dolazili smo u njegovu rezidenciju u Sirtu. Njega nije previše zanimao nogomet, ali nam je održao politička predavanja. Dovodili su nam najbolje reprezentacije svijeta, a nije bilo utakmice koju nije prenosila nacionalna televizija. Vrtjele se snimke naših utakmica, naravno da bi izrezali golove koje smo primali, ha, ha... - prisjeća se Stanković.

Kao što to obično biva, u jednom trenutku Libijce je prebacila pamet pa su pomislili da mogu biti svjetski prvaci.

- Njihove ambicije su postale nerealne. Kad smo ušli među 15 najboljih na svijetu, oni su pomislili da mogu biti bolji od Brazila ili Španjolske. To je bio razlog zašto sam otišao. Ipak, ta epizoda u Libiji puno mi je pomogla. Imao sam priliku raditi jedan projekt od nule. Mogao sam eksperimentirati, ali i učiti od najboljih reprezentacija protiv kojih smo igrali.

U Libiji se nije moglo ništa sakriti pa Stanković priča kako ga brazilski trener jednom nije pustio na trening, ali ga je zato Gadafijev nećak odveo u bunker ispod dvorane iz kojeg je s velikih ekrana mogao pratiti sve što se događa u dvorani.

- Nisam ni mislio o tome kako vjerojatno tako i mene prate i gledaju - kaže Stanković.

Nakon Libije preuzeo je reprezentaciju Hrvatske iako je imao dogovoren angažman u Kataru te pozive iz Irana. Hrvatska više od deset godina nije bila sudionik velikog natjecanja, a Euro 2012. kojem smo domaćini predstavljao je veliki izazov, rezultatski, ali i zbog afirmacije futsala.

Skromne plaće

- Statusno i financijski smo daleko od velikog nogometa. Moji igrači imaju najviše dvije tisuća eura mjesečno. Neki rade, pa moraju uzimati godišnje kad su pripreme i utakmice. Imao sam slučaj Mijatovića koji je morao staviti posao na stranu da bi igrao za reprezentaciju. Najjače lige su u Španjolskoj i Rusiji, a tamo igrači mogu zaraditi 40-ak tisuća eura godišnje. Isti je slučaj s trenerima, ako u Hrvatskoj imam tisuću eura, u Iranu ili Kataru mogao sam zarađivati desetorostruko...

Stanković vjeruje da će Hrvatska proći u četvrfinale, a poslije toga sve je moguće.

- Nije me iznenadila ova euforija, iako mi nismo naučili na pune dvorane i medijski pritisak. Više nam odgovara kad smo “u ilegali”, ali ako je to cijena koju moramo platiti da bi podignuli status futsala, onda to nije problem. Savez nam je dao veliku podršku. Vjerujem da ćemo podršku opravdati rezultatom na Euru - zaključuje Stanković.