Ja želim Hrvatsku uzorati, raditi kao konj za Hrvatsku, to je moj program! Tim je rječima Milan Bandić jučer počeo kampanju za Pantovčak. Kao zagrebački gradonačelnik, Bandić je svima dokazao da ima fizičku energiju ne jednog, nego krda konja. Svima koji ga žele pratiti u utrci odmah je pokazao koliko je to teško. U cik zore se moralo biti na vrhu Medvednice, kamo je Bandić stigao hodajući i trčeći.
Ali, oprez! Veliku snagu lako zajaši još veća oholost. Iako o sebi govori kao o „običnom čovjeku“ u službi „običnih ljudi“, Bandić se na samom početku kampanje Hrvatskoj obratio – s visoka. Oholije bi bilo samo da se umjesto na Sljeme popeo na Biokovo, Velebit ili Dinaru. Nije on došao ljudima, nego ih je natjerao da oni dođu k njemu.
Bandić je rekao da nije populist. Vjerojatno bi se još žešće branio od optužbe da je demagog. Upravo zato morao bi voditi računa o rječima i metaforama koje izgovara, osim ako ne želi poručiti da je svojstvo „običnog“ hrvatskog čovjeka površno i nepromišljeno lupanje svega što mu padne na pamet. Što je uopće imalo značiti spominjanje feniksa u kontekstu isključenja iz stranke? Feniks je mitološko biće koje svoju besmrtnost održava tako što umire u plamenu i iz vlastitog se pepela ponovo rađa. Kršćanski su ga pisci i slikari, primjerice, znali koristiti kao simbol samog Isusa Krista, njegove smrti i uskrsnuća. Je li potpuno mehaničko isključivanje iz SDP-a, koje je i on sam sasvim sigurno očekivao, doista toliko dramatičan događaj da bi ga Bandić opisivao s toliko patetike?
Ipak, meni osobno naproblematičnijim dijelom prvog obraćanja novog predsjedničkog kandidata i dalje ostaje ono spominjanje oranja i konja. Ruralno-arhaična terminologija sama po sebi mi ne smeta. Također, svatko ima pravo, kako najbolje zna i umije, u životu tražiti sreću. Milan Bandić je kao mlad čovjek za svoju sretnu zvijezdu bio odabrao crvenu petokraku i krenuo putem karijernog partijskog birokrata. Neka je. Ali, možda ipak nije baš najzgodine da upravo on sebe, makar i metaforično, predstavlja kao orača.
Ali, najgore tek slijedi. Konj! Marljivost je svakako jedna od vrlina kojoj u Hrvatskoj treba vratiti vrijednost i koju građani sasvim sigurno očekuju od svog Predsjednika. Ali, nikako se ne može istodobno biti i orač i konj. Za samog Bandića, pa tako i za bilo što čemu on dođe na čelo, najveća je opasnost ta uvjerenost da sve ne samo može, nego i mora učiniti sam. Slika Hrvatske kao pustopoljine koju treba uzorati nije daleko od istine. Ali, zar ne bi Predsjednik trebao biti onaj koji drži uzde i upravlja plugom, koji zna kada je koje polje spremno za oranje i koji sigurnom rukom brine da brazde budu ravne i duboke taman onoliko koliko je potrebno?
Ja ne želim predsjednika kojem je najveća kvaliteta što radi kao konj. Svaka čast fizičkoj disciplini i maratonskoj kondiciji, ali ja želim Predsjednika koji će u tolikoj mjeri osvojiti moje povjerenje i koji će svojom pameću, poštenjem, mudrošću i vizijom mene nadahnuti da ja za njega budem spreman povući kao konj.
A što tek reći o loptama i jabukama, tek nešto zdravijoj parafrazi „kruha i igara“? Nije da Milan Bandić ponekad ne zna i drukčije, samo kada posluša pametne ljude. Na primjer, kao gradonačelnik Zagreba bio je najvjerniji podupiratelj akcije Hrvatskog kulturnog kluba i Šime Šimatovića koji u zabačena i zapuštena mjesta Hrvatske djeci na dar donose klavire. Ne zbog njega, koliko zbog Hrvatske koju će zapljusnuti svojim porukama, ja doista apeliram na Milana Bandića da se večeras prije spavanja zamisli što doista hrvatskoj djeci poručuje „hrvatskom loptom“.
A kad već voli orati, neka ne zaboravi da treba i sijati. Zagrebački je gradonačelnik jednom duboko ne samo zaorao, nego temeljito preorao i jedno polje za čiji sam urod kao novinar osobito zadužen, a i kao „običan“ čovjek zainteresiran. Bandić je tada doista bio zapeo kao konj da bi bilo po njegovom. I bilo je. A kao Predsjednik imao bi još veću moć i utjecaj. I zato mislim da imam pravo bojati se njegovih oranja.
Na početku svakako najveće avanture u koju se ikada upustio, Milanu Bandiću je potreban ne feniksov, nego pokornički pepeo. Za „običnog“ čovjeka ovo bi bio pravi trenutak da se osvrne, postane svjestan i jednom doista iskreno prizna kako iza njegovog napornog rada i oranja može ostati i pustoš. Jer gdje prođe samo konjska snaga, tu obično trava ne raste.
