Zavidna razina represije, kako kaže glumica Urša Raukar, obrušila se na mirne prosvjede u srcu Zagreba. Stotinjak je policajaca u gluhi sat, pred zoru, poslano na razbijanje blokade u Varšavskoj; više od dvadesetak je prosvjednika vezano i privedeno; kontejneri uklonjeni; drveni konj, duhovita i impresivna poruka, uništen. Ali oni koji su represijom odlučili ukloniti akciju građanskog neposluha i sa specijalcima su krenuli na ljude koji se, eventualno, mogu smatrati počiniteljima komunalnog prekršaja, sami su sebi zadali moćan autogol.
Prosvjed protiv krađe Varšavske ulice tiče se ne samo otimanja tamošnje pješačke zone za račun gradnje garaže i poslovno-stambenog projekta investitora Tome Horvatinčića. Na toj se točki trenutačno mobilizira otpor dosadašnjem načinu raspolaganja Zagrebom. Otkako su krenuli prosvjedi, organizatori se grubo dezavuiraju.
Pokušava se stvoriti klima koja implicira upotrebu sile kao normalnu i poželjnu. Za građane koji čuvaju Varšavsku gradonačelnik Milan Bandić tvrdi da su zaostali u srednjem vijeku, njegov pobočnik proglasio ih je četnicima, navodno uglađeni i kultivirani Horvatinčić naziva ih “balvan revolucijom”. Četnici usred Zagreba? Kninski balvani na Cvjetnom? Gradska vlast i zainteresirani investitor građane pokušavaju tretirati kao neprijatelje, ne jednog projekta, nego, valjda, cijele države. Po njima, možda je protiv demonstranata trebalo angažirati vojsku i tenkove.
Tko je poslao specijalce na mirni i benigni građanski prosvjed? U policiji kažu da su samo asistirali komunalnoj službi i njezinu pospremanju protestnom akcijom zakrčenih ulica. Akciju je naručio zagrebački gradonačelnik. Ali, može li se interventna policija angažirati bez odobrenja nadležnog ministra?
U slučaju Horvatinčićeva prekrajanja Varšavske i dosad je postojalo visoko razumijevanje zagrebačke i državne vlasti. Gradonačelnik je beskrajno išao na ruku interesima privatnog investitora, grubo uklanjajući sve prepreke, od promjene urbanističkih planova do gušenja prosvjeda građana. Prigodno je gazio blato Kozari boka, a kovao zlatonosno preslagivanje povijesne jezgre grada.
Ali državna vlast, od Ministarstva kulture do Državnog odvjetništva, ni da bi trepnula. Na pozive građana ostala je gluha i slijepa, bez odaziva. Institucije države, kršeći zakonom propisani minimum, nisu se udostojile ni oglasiti. Mjesecima šute i onda policijsku intervenciju argumentiraju tvrdnjom da su prosvjednici uzurpirali javni prostor. Na sumnje da je u slučaju Varšavska riječ o malo većim uzurpacijama javnog dobra nije se reagiralo. Odluka da se sa specijalcima krene na građansku pobunu mogla bi im se pokazati ne samo politički i moralno upitnom, nego i kontraproduktivnom.
