Hrvatsko gospodarstvo oporavlja se od dugotrajne recesije, no taj je oporavak spor i slab. O gospodarskom trenutku u kojem se nalazi zemlja i sve izraženijoj orijentaciji k izvozu razgovaramo s Duškom Pavlovićem, predsjednikom Sveučilišta Libertas i profesorom međunarodnog poslovanja.
Zadnji put smo razgovarali u izborno vrijeme. Tada ste upozorili na izostanak reformi. Što se u međuvremenu promijenilo?
- Na žalost, naša se očekivanja, barem za sada, nisu obistinila. Očekivali smo puno brže i veće reformske zahvate. Možda je još rano za ocjenu rada Vlade, ali mislim da ne griješim kada kažem da se očekivanja većine ljudi nisu realizirala. Ima dobrih najava, ali premalo je rezultata.
Dio analitičara već sada tvrdi da je prvih sto dana za Oreškovićevu Vladu - izgubljeno?
- Vlada bi se morala koncentrirati na nekoliko ključnih stvari. Svi ideološki prijepori neće popraviti ekonomsko stanje u zemlji, a to bi trebao biti interes i lijevih i desnih. Vlada bi se trebala koncentrirati na ekonomske reforme i na socijalnu situaciju, koja je rezultat loše ekonomske situacije. Upravo oko tih točaka ima najmanje prijepora među strankama.
Je li joj za ključne reforme potreban konsenzus svih vodećih političkih snaga u zemlji?
- U pravilu, konsenzus se postiže o malom broju pitanja. Vlada je mogla izabrati jedno ili dva ključna reformska pitanja i za njega tražiti konsenzus. No ne može se konsenzus očekivati u svemu, to u demokraciji nije realno.
Koja bi to bila pitanja?
- Jedno bi svakako trebale biti mjere za zapošljavanje. Iz njih proizlazi čitav niz drugih mjera. Tu je Vlada trebala izaći s nizom mjera koje bi poticale zapošljavanje i tražiti konsenzus u Saboru. O svim drugim temama stranke zadržavaju svoje stavove i bore se za njih.
A reforma obrazovanja? Poslodavci već godinama upozoravaju da i uz vojsku nezaposlenih ne mogu naći odgovarajuće kadrove?
- Stekao sam dojam da će ova Vlada nastaviti s kurikularnom reformom, što pozdravljam. Opravdanim smatram i zahtjeve da se za znanost i istraživanje izdvaja više novca, no treba reći da ni mnoge druge, bogatije zemlje ne mogu financirati sve u visokom obrazovanju. Velik dio troškova visokog obrazovanja morao bi biti osmišljen tako da država pomaže izrazito talentirane i siromašnije učenike, a da ostalo prepusti privatnom sektoru. Sada ćete vjerojatno reći da sam pristran jer dolazim iz privatnog visokog školstva, no činjenica je da su mnoge zemlje ili već uvele ili planiraju uvesti participacije za visoko obrazovanje. Sve ima svoju cijenu, pa i obrazovanje.
No, činjenica je da bi se time visoko obrazovanje u biti omogućilo samo onima koji imaju novca?!
- Mi ovdje imamo niz studenata čiji roditelji ni izdaleka ne ulaze u kategoriju onih koji bi svoju djecu mogli slati u privatna učilišta. Naše se školarine kreću između 17.500 i 35.000 kuna na godinu, a imamo i studente koji ne plaćaju ni kune. Kod nas postoje četiri razine školarina, koje ovise o uspjehu učenika u srednjoj školi. Nadalje, imamo stipendijski fond od pola milijuna kuna, iz kojeg stipendiramo velik broj studenata i snosimo im dio ili čak cjelokupni trošak studiranja. Nedavno smo, primjerice, dali stipendiju vrlo nadarenoj učenici iz doma za nezbrinutu djecu, koja je srednju školu završila s prosjekom ocjena 5.0, a kojom ćemo joj pokriti cjelokupan trošak studiranja. Dakle, i u privatnom školstvu pazi se na socijalu, ali i na rezultate.
Vidite li u ovakvoj socijalnoj i ekonomskoj situaciji u kakvoj je Hrvatska mogućnosti za daljnji razvoj privatnog visokog školstva?
- Potražnja za privatnim visokoškolskim obrazovanjem uvijek će postojati, ona ovisi o kvaliteti usluga koje institucija pruža, a mi tu jako dobro stojimo. Osim u Zagrebu, imamo i studij na engleskom jeziku u Dubrovniku, a mnogi od naših profesora su ugledni stručnjaci iz inozemstva, primjerice s Harvarda i Georgetowna. Zbog toga imamo i puno stranih studenata, iz čak 31 zemlje. Na Libertasu u Dubrovniku studiraju 22 Amerikanca!
Privatnom školstvu u prilog idu i razlike u odnosu na javno, poput pristupa studentima. No i mi se suočavamo s određenim administrativnim problemima jer Hrvatska nema institut studentskih viza pa nam nedavno nije došla skupina od 38 indijskih studenata. Ne postoje samo prepreke investitorima, već i kod izvoza znanja. K tome, za javno i za privatno školstvo sve su veći izazov negativna demografska kretanja. Iduće godine imat ćemo 8.000 do 10.000 manje maturanata nego ove godine, a među njima su oni koji su s roditeljima iselili iz Hrvatske. To će biti velik izazov za hrvatsko školstvo.
Za uspjeh nije nužna kvaliteta
Izvoz postaje važan generator razvoja, ali sve je to i dalje nedovoljno. Gdje vi vidite problem?
- Pitanje uspjeha na tržištu nije stvar vrhunske kvalitete jer se ne kupuju samo vrhunski proizvodi i usluge, već je ključan "value for money". Prodati možete i najslabija odijela, ali ona moraju odražavati odnos vrijednosti i cijene.
Naše tvrtke kasne s i ulaskom na treća tržišta. To ovisi o nizu pitanja, među kojima je i sprega politike i kapitala. Ako se ukinu sankcije Iranu, britanske, francuske, njemačke ili talijanske tvrtke tamo će doći prve, a ostale će kasniti. No, mi smo dovoljno mali da nam može biti dovoljno i ono što najveći ostave na stolu. Za uspjeh je potreban dobar proizvod, umijeće plasmana, ali zato je važno i adekvatno obrazovanje.