Hrvatska ima enormno visoku najvišu stopu poreza na dohodak (40% plus prirez). Ona koči investicije i potiče iseljavanje stručnjaka poput programera i liječnika (iako zasigurno nije ni jedini, a možda ni dominantni razlog iseljavanja).
Kada se 40% uveća za, primjerice, zagrebački prirez, dobiva se stopa od 47,2%. Stoga najvišu stopu poreza na dohodak treba drastično smanjiti, možda i ukinuti.
Često se čuju tri protuargumenta:
(1) svuda u Europi je tako; (2) što je s pravednošću; nije li red da boljestojeći plate relativno više i (3) kako ćemo financirati lokalne vlasti kojima je porez na dohodak glavni izvor prihoda?
Nije tako u Europi
Slika pokazuje vezu između dostignutog stupnja gospodarskog razvitka (os x) i najviše stope poreza na dohodak uvećane za prirez ili slična davanja. Veza je pozitivna, što znači da relativno bogatije članice EU imaju veće stope poreza na dohodak u najvišem poreznom razredu.
Međutim, hrvatska najviša stopa dramatično odstupa prema gore među zemljama na sličnom stupnju razvitka. I druge zemlje koje izrazito strše prema gore (Grčka, Portugal) nisu osobito uspješne zemlje.
Slika sugerira da se porezno opterećenje mora uskladiti s ekonomskim mogućnostima.
U slučaju Hrvatske to bi značilo da najviša stopa poreza na dohodak ne bi smjela prelaziti 25% s uključenim najvećim prirezom. No, i u tom slučaju bili bismo porezno konkurentni jedino Poljskoj. Bugarska i Rumunjska imaju jedinstvenu poreznu stopu od 10%, odnosno 16% i rastu brže od Hrvatske te privlače moderne industrije poput IT-a. Estonija s jedinstvenom stopom od 20% djeluje kao da je iz neke druge priče.
Spomenimo da susjedna Mađarska ima jedinstvenu stopu od 16%, a Češka, koja je oko 30% razvijenija od Hrvatske, ima jedinstvenu stopu od 22%, samo se na plaće koje su četiri ili više puta veće od prosječne plaća dodatnih 7%. To je kao da mi uvedemo najvišu stopu od 29% na plaće veće od 22.000 kuna (sada se 40% bez prireza obračunava na plaće iznad 13.200 kuna odnosno 15.800 ako se u obračun uključi i osobni odbitak).
Čak i jedna nekonkurentna Slovenija koja naplaćuje najvišu poreznu stopu od 50% čini to samo za godišnje plaće iznad 71.000 eura, dok mi naplaćujemo 47,2% s uključenim prirezom na godišnje plaće veće od oko 21.000 eura, odnosno oko 25.000 s uključenim osobnim odbitkom.
Pravednost
Pravednost nije nikakav argument. Najvišom stopom u Hrvatskoj se ne zahvaćaju bogataši, nego srednji sloj. Naravno da bi u slučaju smanjenja najviše stope poreza na dohodak došlo do rasta nejednakosti u raspodjeli plaća, ali zašto bi povećanje nejednakosti bilo nepravedno?
Nije li nepravedno što se na ovaj način guši srednji sloj, odvraćaju investitori, osobito u moderne industrije koje su intenzivne znanjem, i financira često neefikasna i nepotistička lokalna uprava? Poziv za pravednošću trebao bi se usmjeriti u smanjenje nezaposlenosti i stvaranje jednakih šansi za stvarno isključene skupine stanovništva, umjesto brige za apstraktne nejednakosti.
Lokalne vlasti
Lokalne vlasti se mogu financirati i na druge načine, pa ni to nije osobito jak argument.
Unatoč tome, tri protuargumenta snažno zvone u našoj javnosti. Zbog iskrivljenih interesa političkih elita i orkestra populističkih bubnjeva ministar Marić krajnje oprezno najavljuje mogućnost izmjena u sustavu poreza na dohodak.
Međutim, on i njegova radna skupina za poreznu reformu trebali bi zbog razvoja zemlje, rasta srednjeg sloja, privlačenja novih i zaustavljanja odljeva postojećih stručnjaka o kojima ovisi naša budućnost, na sva zvona oglasiti radikalne izmjene sustava oporezivanja dohotka i isto tako neizbježne promjene u načinu financiranja tijela lokalne vlasti.