Pobijedi li lijeva koalicija na izborima, to će SDP-u biti prvi put da preuzima vlast u trenutku kad je ekonomija u plusu, rekao je Zoran Milanović u jednom od svojih nedavnih istupa. U pravu je. Ujedno, to je još jedan signal da su se u Hrvatskoj politici stvari dosad događale naopako.
U pravilu, trenutak kad u razvijenim demokracijama lijeve stranke preuzimaju vlast stiže nakon vala snažnog rasta koji je ostavio dovoljno novca za društveno osjetljivu potrošnju i nije rijetko da taj mandat bude jednokratan. Kad ljevica potroši zalihe, vlast se vraća konzervativnijem desnom centru, kojemu je skupljanje kapitala zapisano u genima. Tako je to barem u zemljama koje smatramo razvijenim. Naš je problem što je hrvatski rast kratkotrajan i slab, sustav ispolitiziran i nerazvijen, a novca za trošenje još nema.
Manjak vremena
Milanović bi, naravno, zaslugu za današnji, mršav ali ubrzavajući rast htio pripisati svojoj Vladi. Činjenica jest da Vlada iza njegove nije napravila gotovo ništa, jer čak i da je mogla, za to nije bilo vremena. Što su bila postignuća SDP-ove koalicije? Fiskalizacija na početku mandata, vrlo meko smanjivanje poreznog i izvanporeznog opterećenja biznisa i građana, kontroverzna, ali mnogima spasonosna predstečajna nagodba i politički i društveno važno, ali za sustav zbog načina provedbe prilično brutalno zaustavljanje krize švicarca. Vlada je mandat završila nakon tri godine stabilnog pada i 1,6 posto rasta BDP-a na kraju posljednje, četvrte godine u kojoj se vidio statistički oporavak. Nije uspjela kapitalizirati trenutak ulaska u Europsku uniju i nije bila spremna pokrenuti nijednu od ključnih promjena.
Gospodarski rast koji danas imamo, solidnih 2,7 posto u prvom tromjesečju, sljedeća dva tromjesečja vjerojatno će se zbog dobre turističke sezone pokazati i snažnijim. Kao i mnogo puta dosad taj rast posljedica je za nas pozitivnih promjena u okruženju, a onda i nešto malo dobro pogođene vlastite politike. Za Milanovićevu koaliciju koja pretendira na povratak statistika je neugodna - tijekom četiri godine koliko su vodili državu sve usporedive zemlje, osim Slovenije, rasle su brže i snažnije od Hrvatske. Rumunjska nas je u tom razdoblju prestigla, a Bugarska, koja je danas po BDP-u jedina iza Hrvatske, statistički raste brže od Hrvatske. Mađarska s politički nezgrapnim i Bruxellesu teško prihvatljivim stilom vladavine Viktora Orbana odmakla je već predaleko za usporedbe.
U svojih pola godine vlada Tihomira Oreškovića, koja je naslijedila Milanovićevu, napravila je relativno održiv jednogodišnji državni proračun, niz ozbiljnih kadrovskih promašaja i nekoliko zasad neobvezujućih prijedloga zakonskih promjena. Pokazalo se i da premijer bez vlastitog tima nije nikome premijer. Funkcionirao je koliko-toliko unutar svojeg, financijskog područja jer je, čini se, u ministru financija Zdravku Mariću i guverneru HNB-a Borisu Vujčiću pronašao kvalitetne sugovornike. Odlazi nakon što je, otkazujući povjerenje svojim potpredsjednicima, sam detonirao proces raspada Vlade kojoj je predsjedao. Izglasavanje nepovjerenja u Saboru bila je zapravo ne baš dobro odigrana javna akcija oporbe, usmjerena rušenju parlamenta u trenutku kada je bilo jasno da koalicija koja je sastavila Vladu više ne funkcionira. Rejting agencije ocijenile su to blagim političkim rizikom i u svojim kratkoročnim prognozama Hrvatsku ocijenile kao investicijski nestabilno područje. BDP, međutim, i dalje raste. Hrvatska obveznica ponovno je tražena na tržištu, a cijena zaduživanja posljednjih nam se dana smanjuje.
Zašto onda ne živimo bolje? Najlakši odgovor je - zato što današnjem rastu malo tko vjeruje.
Možemo li po tome kako se kretao gospodarski rast u Hrvatskoj odrediti kvalitetu onih koji su upravljali državom i, možda, donijeti neke zaključke koji će nam olakšati odluku na izborima? Prvo možda, iako ne uvijek, drugo baš i ne.
U početku, odmah nakon rata 1995. i 1996. rast je bio snažan, ali statistike iz tog vremena su nepouzdane. To je bilo dizanje tlaka nakon poratnog buđenja. Zadnji ratni premijer Nikica Valentić svoj je mandat završio s BDP-om od 9537 dolara po stanovniku (izvor svih brojki za BDP je Svjetska banka, valuta je dolar usklađen s kupovnom moći), ali i s optimizmom nacije koja je, napokon u miru, imala velika očekivanja. U početku se to činilo opravdanim. Prvi od tri dosadašnja vrhunca rasta dogodio nam se brzo, 1998. godine koja je sa 6,5-postotnim skokom BDP-a bila ekonomski vrhunac razdoblja Vlade najdugotrajnijeg premijera Zlatka Mateše (1995. - 2000.), ali i razdoblja koje je obilježio Borislav Škegro kao Matešin potpredsjednik za ekonomiju i ministar financija. Proračun je bio u plusu, kuna stabilna, a guverner HNB-a Marko Škreb bio je posljednji Tuđmanov kadar na vrhu te institucije, ali i zadnji kojemu je zakon propisivao da sluša naloge državnog vrha. Pao je nakon izbora 2000., prije kraja mandata, kao žrtva vlastite loše političke procjene - ušao je u HDZ u tjednu prije izgubljenih izbora i doživio da mu, nakon što je uspješno isplivao kroz dvije bankarske krize (1996. kada su sanirane četiri banke - Slavonska, Riječka, Splitska i PBZ, i 1998. kada je eksplodirala Dubrovačka banka, a u stečaj otišlo još nekoliko), novi sastav Sabora uskrati podršku.
Ugašeni bum
Ekonomski bum koji je započeo stabilizacijskim planom Nikice Valentića ugasio se u zadnje dvije godine mandata premijera Zlatka Mateše, kada je postalo jasno da država više nema novca da podmiri vlastite unutarnje dugove. BDP je prvi put nakon rata bio u padu, 1999. je završena ispod nule (-0,9%) i s galopirajućom stopom nezaposlenosti koja je dosegla gotovo 24 posto (podaci HZZ-a). Prvi veliki, možda najvažniji promašaj dogodio nam se na početku 1998. godine. Relativno snažan rast i optimizam od rata oslobođene nacije bili su idealno okruženje za drugi, nikad realizirani dio “Valentićevih reformi”. U tom trenutku cijena bi bila najmanja, ljudi za provedbu još su postojali, cijeli Valentićev tim još je bio Vladi na usluzi, a država bi polako mogla uhvatiti korak s partnerima u tranziciji.
Dolazak Vlade Ivice Račana na izborima 2000. godine obilježen je brzim povratom unutarnjeg duga države, mandat je nastavljen dovršetkom gradnje autoceste (Račan je osjećao odgovornost da ispravi grijeh svoje stare partije iz sedamdesetih). Rast se do 2002. vratio na solidnih 5,2 posto i relativno kontinuirano fluktuirao između četiri i šest posto do 2008., što je bio Sanaderov vrhunac s kojeg se srondao zajedno s Hrvatskom nakon razdoblja kontinuiteta u plusu.
Đavolja disciplina
Statistika je đavolja disciplina, pokazuje brojke izvan konteksta. Ekonomski pokazatelji su rasli, jer rastao je globalni optimizam, ali i pozitivna percepcija Hrvatske koja se tek odlaskom starog HDZ-a i Tuđmanove garniture političara oslobodila ratnog imidža. Ivica Račan bio je međunarodno prihvatljiv političar, ali, nažalost, potpuno nezainteresiran za ekonomiju i ekonomsku politiku o kojima ovisi životni standard građana. Dok su Tuđmanu, kao i Vladimiru Mečiaru u Slovačkoj, međunarodni i domaći poslovni krugovi pripisivali nepotizam i klijentelistički model kapitalizma, Račan je, iako potpuno nezainteresiran, u tom području djelovao poštenije, pa zato i uvjerljivije. Ozbiljne reforme, međutim, nisu dolazile u obzir. Ekonomija je rasla na valu globalnog optimizma, BDP je 2003. opet bio blizu šest posto, ali cijena takvog, bezreformskog povratka osjetila se na rastu međunarodnog duga. Hrvatska je u to vrijeme ušla u aranžmane s MMF-om i Svjetskom bankom, ali i s nizom komercijalnih banaka. Kako bi vratili nagomilane dugove svojih prethodnika, podigli su kredit. Da dovrše autocestu do Splita, podigli su kredit. Javni dug se udvostručio. Izgubili su izbore kada je rast opet bio blizu šest posto, a BDP po stanovniku dosegao 15.410 dolara, zbog izgubljene bitke s nezaposlenošću koja se, iako u padu, držala iznad 20 posto (345.300 nezaposlenih).
Kao što je Slovačka procvjetala odmah nakon Mečiarova odlaska, brzo je krenulo i Hrvatskoj nakon Tuđmana. Kada je sukreator mađarskog buma s početka devedesetih Lajoš Bokroš pokušavao ekonomski preobratiti Ivicu Račana, Mađarska je u odnosu na Hrvatsku bila naprednija za dvije tisuće dolara BDP-a više po stanovniku i po činjenici da se nije mučila s ratnim naslijeđem. U tom trenutku još nije bilo kasno za hrvatsko usklađivanje regula i otvaranje globalnoj poslovnoj zajednici. Bokroševe reforme činile su se, međutim, Račanu pretvrdima i premalo socijalno osjetljivim. Odbio ga je primiti, iako je neko vrijeme čak boravio u Zagrebu kao njegov osobni ekonomski savjetnik. Rast je bio blizu šest posto, novac je stizao. Propuštena je druga velika prilika za reforme.
Partneri u tranziciji, nove europske demokracije, počeli su nas prestizati gotovo odmah po rušenju Berlinskog zida krajem osamdesetih. Prvo Mađarska sa svojim gulaš kapitalizmom, onda Češka, pa baltičke republike... Slovenija je još unutar Jugoslavije bila bogatija od Hrvatske, a kasniji kontinuitet razvoja, bez ratne štete koja je Hrvatsku zaledila barem na desetljeće, dao joj je snažan vjetar u leđa koji se pokazao nenadoknadivim u svim kasnijim pokušajima natjecanja. Ravnotežu smo privremeno počeli hvatati u prvom mandatu vlade Ive Sanadera i uhvatili solidan ritam sredinom drugog (zapravo, pred kraj, jer nikad ga nije dovršio), kada se BDP po stanovniku poravnao s mađarskim i slovačkim (22.000 PPP dolara, Česi su tada već bili preskočili 27.000, Slovenija odmah iza njih sa 26.500). I onda su, međutim, izostale reforme koje bi nam omogućile održivi oporavak nakon snažnog udara krize koja nas je pogodila u trenutku najveće političke nestabilnosti od početka devedesetih. BDP je 2008. bio na vrhuncu, nezaposlenost na dosadašnjem minimumu, malo iznad 12 posto. Sanader je definitivno imao najviše novca za ublažavanje mogućih posljedica restrukturiranja ekonomije. Čvrsta politika središnje banka uspjela je od propasti sačuvati bankarski sustav, no svi ostali elementi nužni za oporavak izostali su u potpunosti. To je bila treća, zasad posljednja hrvatska promašena prilika za reforme. Nagli odlazak premijera i zaleđeni pregovori s Europskom unijom nikako nisu bili signali da zemlja krizu može prebroditi bez teških posljedica.
Hrvatski ulazak u Europsku uniju poklopio se s čak tri za našu sudbinu presudne krize - našom vlastitom, najdubljom od svih i dodatno produbljenom političkim raščišćavanjem nakon Sanaderova uzmaka, krizom globalnog bankarskog sustava koja je probudila nekoliko europskih kriznih žarišta i natjerala investitore na povlačenje, i velikom krizom eura detoniranom u Grčkoj nakon što je bankarska kriza otkrila propuste u europskom financiranju periferije eurozone. Za razliku od ostalih zemalja kojima je ulazak u EU bio snažan poticaj rastu, naš konačni ulazak u EU u srpnju 2013. nije nam donio priliku za oporavak. Hrvatski BDP bio je u slobodnom padu od 2009. do kraja 2014. BDP po stanovniku spustio se sa 22.000 na 20.000 i na toj razini, uz male fluktuacije proveo do kraja 2015. Današnjih 21.500 i rast koji bi do kraja godine mogao doseći četiri posto znak je da smo probuđeni.
Pogriješili smo
Kada smo živjeli bolje, a kada lošije? Statistika je jasna, od 1995. do danas naša kupovna moć se udvostručila, a s njom i prosječni standard hrvatskih građana. Znači li to da doista živimo bolje? U prosjeku da, ali taj prosjek od početka kriznih godina obuhvaća manje ljudi nego prije. Današnja statistika pokazuje da smo po stanovniku dvije tisuće dolara siromašniji nego najbolje 2008. godine, ali i da nam je prosječno dva i pol puta bolje nego na početku - 1995.
Ono što nas čini nesretnima je rast onih kojima smo nekad bili uzor, a koji su nas u vremenu od 2005. do danas prestigli. Ima ih previše, od 2009. sve više, a desetljećima su nam gledali u leđa. To je neuspjeh koji ćemo svojim liderima teško moći oprostiti. Očekivali smo puno od ulaska u EU, ali očekivali smo pogrešan model upravljanja. Mislili smo, zapravo, da će Bruxelles preuzeti ulogu Beograda, da će umjesto nas opet netko drugi upravljati zemljom u kojoj živimo. Pogriješili smo.