Iz Ureda tajnice generalnog direktora Ivana Milčića vidi se visoko drveće, savršeno njegovana trava i pravilne ulice između pristojno uređenih zgrada. Da pod prozorom ne hodaju ljudi u plavim radnim odijelima i ne trube golemi kamioni, čovjek bi pomislio da je u kakvom sveučilišnom kampusu, a ne na mjestu gdje se proizvode golemi transformatori. Tvornica Končar energetski transformatori opstala je u ratu i tranziciji, izvozila i zarađivala, a njezina direktora Milčića, inženjera strojarstva, Croma je proglasila najboljim menadžerom u kategoriji velikih poduzeća.
Jedna ste od rijetkih tvornica otprije rata koja je opstala. Kako to?
- U bivšoj državi završio je investicijski ciklus pa je Končar trebao naći svoje mjesto u svijetu. Rano smo gurnuti u izvoz i puno smo naučili. Kada se početkom devedesetih počela urušavati ekonomija, tvornica Končar transformatori otišla je u stečaj. Bez posla je ostalo 1400 ljudi. Novi menadžment Končara je 1991. odlučio osnovati nove tvornice od nekadašnjih proizvodnih jedinica, među ostalim i Energetske transformatore. Tvornica je tada bila stara i ruinirana, a morali smo prihvatiti i pet milijuna DEM obaveza po kreditima Pariškog i Londonskog kluba.
Pa i niste baš imali perspektivu.
- Nitko nam nije davao šanse za opstanak. Tražili smo bilo kakav posao. Siemens nas je prepoznao kao kvalitetnog proizvođača vitalnih dijelova transformatora, a mi smo im sve isporučivali na dan. Zajednička tvrtka osnovana je 1. siječnja 1995. godine. Imali smo 145 zaposlenih i godišnji promet od 20 milijuna njemačkih maraka.
Kakve su vam brojke danas?
- Zapošljavamo 470 ljudi, a ukupni prihod nam je 175 milijuna eura ili 1,3 milijarde kuna, od čega je više od 99 posto izvoza. Dakle, prihod nam je 371 tisuću eura po zaposlenom. Zamislite da svaki zaposleni u Hrvatskoj ima isti rezultat. Bio bi to BDP od 556 milijardi eura, 14 puta veći nego danas! Naravno, to je nemoguće. To je najbolji rezultat unutar Siemens grupe transformatori.
Koliko je Siemens platio svoj udio?
- Prema ‘Markovićevu zakonu’, ova je tvornica u vrijeme pretvorbe vrijedila oko 13 milijuna njemačkih maraka. Končar i Siemens su dogovorili da će Končar prodati Siemensu 3,2 milijuna DEM udjela, koji će je dokapitalizirati s još 7 milijuna DEM pa će Siemens ukupno imati 10,2 milijuna DEM, a Končar 9,8 milijuna DEM. Danas ova tvornica vrijedi gotovo milijardu eura. Ključ uspjeha je stručnost naših ljudi i zajedništvo menadžmenta i radnika. Svi koji ovdje rade doživljavaju tvornicu kao svoju.
Kolika je prosječna plaća u tvrtki?
- U periodu od 1. listopada 2008. do 30. rujna 2009. prosječna neto plaća je 8296 kuna, i to je bez osam menadžerskih ugovora. Sufinanciramo topli obrok, pa dobar ručak košta 13,5 kuna. Nadalje, školujemo ljude. Ovdje u tvornici uče se svaki dan jezici - engleski, njemački, francuski, ruski i španjolski. Svima nudimo usavršavanja u nas i vani.
Onda nije čudo da ste na listi deset najpoželjnijih poslodavaca.
- Više od 90 posto naših radnika reklo je da ne razmišlja o promjeni tvrtke u sljedećih pet godina. Kod nas ljudi mogu učiti i proći svijet. Ja svoju putovnicu mijenjam svakih 14 do 15 mjeseci, popuni se žigovima. Puno putuju i naši ljudi koji rade u pogonu, jer netko treba montirati naše transformatore.
Svi godinama pričaju da trebamo povećati proizvodnju i izvoz, ali se to ne ostvaruje. Zašto?
- U 20 godina nestalo je jako puno znanja. Nadalje, vlada mišljenje da se ne isplati raditi, a već 20 godina mladi nemaju dobrih uzora pa nemaju prilike vidjeti da samo proizvodnja i stvaranje nove vrijednosti donose napredak.
Vrijedi li raditi ako ne možete naplatiti ono što ste prodali?
- Mi takvih problema nemamo, jer naši su kupci u više od 80 zemalja. No, kad slušam svoje kolege, vidim da se troše kako bi utjerali dugove, umjesto da se bave razvojem.
Velike terete zbog tunela ne možemo dovesti do Rijeke
Tvornica je u stambenoj zoni. Smetate li stanarima i smeta li prometna gužva vama?
- Kad je sagrađena 1966. godine, bili smo sami ovdje. Nije dobro što Grad dopušta stambenu gradnju tako blizu tvornice, jer bi blizina mogla smetati stanarima. S druge strane, nemamo više dobar izlaz iz tvornice, a naši transformatori su velik, vangabaritni teret težak i do 300 tona. Kad se rekonstruirala Samoborska ulica, nitko nije imao sluha da je napravi tako da možemo imati kvalitetan izlaz, pa smo morali raditi novu cestu na južnoj strani parcele.
Kako se probijete do kupaca s takvim teretom?
- Jako teško. Nitko u Hrvatskoj nije razmišljao da se iz velikih industrijskih centara prema Luci Rijeka osigura trasa i za takve velike terete. Posebno je velik problem što kroz tunele do Rijeke ne možemo proći s teretom višim od 4,2 metra, a često transformatori velikih snaga ne mogu ući u zadani gabarit, pa ih ne možemo raditi. Taj dio posla radi konkurencija ili neka od 21 Siemensove tvornice.