Već desetak godina Hrvatska slavi turističke rekorde i raste u kontinuitetu. Dostignuta je razina od preko 20 noćenja po stanovniku pa je po turističkom intenzitetu Hrvatska vodeća zemlja svijeta. Rast je rezultat internih interesa, napora i dosega različitih dionika, ali isto tako i eksternih okolnosti koje su nam izdašno išle na ruku, a posebno krize i nedaće nekih mediteranskih destinacija.
Stalni je rast turizma, osim što je zaokupio širu nacionalnu pažnju i interes, otvorio i brojna pitanja. Je li naš turizam zaista spas za Hrvatsku i izvor za pokrivanje neefikasnosti drugih sektora? Je li možda ovdje riječ o stihijskom procesu koji se događa inercijom. Da li je taj rast dugoročno održiv. Idemo li možda u krivo i gdje su opasnosti hrvatskog turističkog modela?
Kontroverzni procesi
Mada je teško dijeliti recepte ili davati kritike u stanju svekolikog zadovoljstva s turizmom, ovdje svjesno preuzimam rizik upozoriti na neke kontroverzne procese i probleme koji ugrožavaju dugoročnu održivost hrvatskog turizma.
Za početak ističem da procesi i događanja u hrvatskom turizmu nisu odvojivi od traljave hrvatske tranzicije, a koju su obilježile lutanja, sistemska korupcija i nesposobnost političkih elita da izvedu potrebne reforme i razviju stabilnu i uređenu državu. Kao djelatnost koja se po definiciji odvija upotrebom javnih prirodnih i kulturnih dobara, upravo su javna dobra bila predmet najžešćih špekulacija u tranziciji, iz čega se onda izrodio suboptimalni turistički model.
Kao turistička destinacija, Hrvatska je svijetu predstavljena kao “netaknuta priroda” koja je blizu tržištu i koja se konzumira s velikim užitkom ali kratko. Ako se promovirate da ste lijepi, (stvarno i jesmo lijepa zemlja), a kako je ljepota zarazna, ona je tako zarazila Hrvate, ali i ne samo njih, u borbi za osvajanje obalnog turističkog prostora i ostvarenje svojih snova ako ne o velikom bogatstvu, onda o sigurnoj luci u nedostatku drugih opcija. U toj smo borbi ušli u situaciju kao kad se na nogometnom igralištu igraju utakmice u više sportova gdje se miješaju vizije, ciljevi, interesi i pravila igre, a na koja javni sektor zbog korupcije i glasačkih interesa nije mogao kvalitetno odgovoriti. Ako svatko igra po svojim pravilima i ako na to ne reagiraju zdrave javne politike, na kraju dobijete šarenilo i sve veću suprotstavljenost poslovnih modela. Jednog koji se uvjetno može nazvati “ručnik turizam” i koji traje 6-7 tjedana, i koji logikom osvajanja metra plaže prijeti opasnom saturacijom prostora. Taj model je dominantan, u osnovi špekulativan i već ugrožava hrvatski infrastrukturni i javno-servisni kapacitet. Drugi je pak model prisutan u manjoj mjeri, a taj model preuzima rizik, igra na dugi rok te stvara ponudu i iskustvo s visokom dodanom vrijednošću.
Ova dva modela još samo kratko mogu koegzistirati. Opasnost je da ovaj prvi ne pojede drugi, pa je Hrvatska u situaciji Titanika da tresne u santu leda. Pitanje je, dakle, da li su naši javni i privatni dionici tu santu već primijetili i imaju li manevarsku sposobnost da izbjegnu udar?
Vladari turizma
U Hrvatskoj se još uvijek u najvećem broju destinacija dominantna turistička paradigma svodi na borbu za metre obale to jest plažu, a koja se nerijetko odvija na beskrupulozan i koruptivan način i gdje iza takve borbe stoje industrija nekretnina, urbani i prometni kaos i sveopća nesposobnost javne infrastrukture da opsluži takav model na dugi rok. Takva je devastacija obale izazvana lokalnim sitnim kapitalom a ne krupnim kapitalom, a ona je bila moguća jer je lokalno namještena kroz zoniranje i nelegalnu izgradnju. No ako je poljoprivredna zemlja uz more po tri eura/m2, a građevinska višestruko više, onda je ova prenijeta konverzija vrijednosti na svojoj djedovini u obalnom pojasu kao javnom dobru velika i povijesna uzurpacija koja je Hrvatsku odvela u rentijerstvo najgoreg tipa i zaradu bez rada. S pravom govori Nenad Bakić da je više od polovice turističkih prihoda Hrvatske zapravo prihod iz rente a ne prihod iz rada. Prema mojim procjenama, krupni kapital u našem turizmu vlada s oko 6 do 7 milijuna kvadrata izgrađenog prostora, a sitni s blizu 140 milijuna kvadrata, mada niti CIA to ne bi mogla točno izračunati. Hrvatska danas nema službene statistike sitne imovine (vikendice, apartmani, privatne sobe, a da ne spominjem novu formu iznajmljivanja stanova posredstvom rezervacijskih sustava društvenih mreža. I da stvar bude gora, u toj pošasti više nisu samo lokalni ljudi nego novi vanjski igrači koji su se snašli na uzurpatorskoj paradigmi “ručnik turizma”.
S druge pak strane imate primjere Rovinja, Lošinja, Zadra, Šibenika i nekih drugih destinacija gdje se uz rizik krupnog kapitala mijenja kvaliteta smještajne strukture iz kojeg se procesa onda nužno mijenja lanac vrijednosti u destinacijama, kako bi se iste zaista kvalificirale za turizam više i visoke vrijednosti. Ovaj model ne ugrožava prvi nego mu dapače pomaže da se uljudi i podigne kvalitetu, ali je ovaj prvi model potencijalno smrtonosan za drugi. Očito je da je došlo vrijeme da se naše obalne destinacije, sve do razine referenduma, odluče/odrede što zapravo hoće. To su austrijske destinacije napravile prije 40-ak godina. Drugo je pak pitanje da li su danas moguće transparentne javne politike u našim lokalnim zajednicama? Jer naše turističke destinacije s ozbiljnim potencijalom (a njih je zapravo ne više od 30-ak) može promijeniti samo krupni kapital. Samo krupni kapital može ove destinacije odvesti u svijet globalne konkurentnosti, ali nikako ne sitni kapital koji stvara lanac vrijednosti na modelu “ručnik turizma” koji traje šest do sedam tjedana. Vjerojatno će se morati dogoditi pad turizma u jednoj godini od oko 15-ak milijuna noćenja, a da bi se problem do kraja shvatio ozbiljno.
Zanos brojkama
Umjesto populističkog zanosa turističkim brojkama, valjalo bi se dakle ozbiljno i u javnom interesu pozabaviti pitanjem svih pitanja hrvatskog turizma, to jest: kako obuzdati i popraviti model “ručnik turizma” i ojačati rast modela turizma s višom dodanom vrijednosti? Dakle, kako ne ići na 130 milijuna noćenja po 60 eura, odnosno kako ići na 80 milijuna noćenja po 150 ili 200 eura po noćenju. Dakle zaraditi radom, stvaranjem i inovacijama, a ne ubirati logikom gnjilog tercijara.
S pravom se onda postavlja pitanje da li će i kada ova pitanja doći na dnevni red hrvatske političke elite. Možemo li se nadati tomu od nove hrvatske Vlade ostaje za vidjeti. No zapostavljanje javno odgovornog upravljanja turizmom s ciljem njegova suštinskog restrukturiranja otvara brojne opasnosti, koje su već vidljive, ali i koje sve više prijete nesagledivim negativnim posljedicama.
Efekti rente
Ovdje ću se osvrnuti na dvije alarmantne strateške posljedice koje su već vidljive. Jedna je nestanak tradicionalnih izvora i nemogućnost razvoja zdravog tržišta rada, a druga je da zbog manije rente i fokusa na Jadran, hrvatski kontinent gospodarski i demografski umire. To više nije samo pitanje turizma nego temeljno političko i ekonomsko pitanje opstanka Hrvatske.
Što se tiče tržišta rada, vladajući rentni model sve više gura ljude u samosnalaženja gdje nestaje baza za razvoj profesionalne kadrovske strukture u ionako slaboj hrvatskoj hotelskoj industriji. Ona se bori i ima argumente da posluje duže vrijeme, da redovito plaća poreze i da izgradi jaču internacionalnu konkurentsku poziciju. Međutim, nitko više neće raditi za 500 do 600 eura, kad se ovdje može snaći ili pak otići van gdje na startu dobiva duplo bolje uvjete. To se posebno odnosi na tzv. sezonsku radnu snagu iz kontinenta, napose Slavonije. Već sada Slavonci napuniše autobuse za Njemačku. Ako pak i Austrija, koja je bliža kući, oslobodi svoje tržište rada za naše ugostiteljske kadrove, gdje će naši HR direktori tražiti kadrove? U Bosni i Srbiji? No i oni su na putu EU i njima se otvara novo tržište rada. U Bugarskoj i Rumunjskoj? Zašto, kad tamo već imaju gotovo iste plaće. Ukrajina, Sirija, Afganistan? Dakle rentni je turizam otvorio pitanje rada na način da Hrvati sve manje žele raditi na linijskim pozicijama kao što niti Austrijanci niti Švicarci ne rade na tim pozicijama u svojim zemljama. Ali je razlika da njihovi poslovni modeli mogu platiti, a naš još uvijek ne. Ovdje su nam dakle potrebne žurne zdrave aktivne politike, a najava poreznih rasterećenja na plaće nove Vlade tek je naznaka za pomake u rješavanju ovog strukturnog problema.
Efekti jadranske rentne logike i sveopćeg nacionalnog ludila za Jadranom, indirektno su pridonijeli retrogradnim procesima na kontinentu. Gospodarsko nazadovanje i demografsko umiranje Like, Gorskog kotara, Korduna, Banije, a da ne govorimo o Slavoniji, gotovo je tragično. Ne samo da ne funkcionira zeleno-plava brazda, već i ljudi iseliše iz kontinenta i tako nestaje tradicionalno tržište sezonskog rada. I ponovno se pitamo kakve sad to veze ima s turizmom?
Hrvatska je od određenih centara moći EU već predodređena kao Florida Europe. Naš prostor još ima potencijal, a tijekovi se kapitala ne mogu zaustaviti. U takvoj situaciji turizam je na kontinentu prošao kao bos po trnju. Obnova i izgradnja novih toplica, ozbiljno strukturiranog ruralnog turizma, planinskog i eko turizma, avanturističkih centara, tematskih parkova, interpretacijskih centara, i druge infrastrukture bespovratnim sredstvima je u potpunosti izostala. Da li zbog neukosti naših EU pregovarača, loših iskustava iz protekle financijske perspektive ili pak ciljano zbog ekspanzije obalnog turizma s osloncem na nekretnine, Europa je Hrvatskoj rekla ne. Naš pak kontinent nema snagu da na tržišnim osnovama razvije ponudu. Ona nije na tržišnim osnovama napravljena niti drugdje u Europi s izuzetkom gradova i Alpi. A sve ostalo što su u kontinentu napravile Austrija, Sjeverna Italija, Slovenija, Mađarska, Poljska i da ne nabrajam dalje, napravljeno je uz podršku EU fondova. Pa su istu turističku infrastrukturu spretno spojili s karakterima i profilima svojeg naslijeđa, a iznad svega poljoprivrede, zanatstva i u novije vrijeme inovativnih i kreativnih industrija, odnosno do razine atraktivnosti regija i destinacija koje su globalno konkurentne te uz domaće imaju i strano tržište. A mi danas imamo do kraja apsurdnu situaciju da se na hrvatski kontinent nema gdje putovati i odmarati (uz male izuzetke), da Hrvati nemaju novca, da nemaju kulturu putovanja u vlastitoj zemlji ako nije po onoj “radnička odmara se klasa”. Na Jadranu, dakako, gdje imam apartman, zimmer frei, vikendicu to jest prijatelja koji je ima ili pak idem doma na more. I da sažmem, na putu smo u jednu gubitničku poziciju gdje će se izgubiti osnova za život i održivi razvoj s Hrvatima kao akterima u tom razvoju. Štajersku održavaju Štajerci, Toskanu Talijani, a kako ćemo mi završiti. Kao “first generation populacija”, da ne kažem Indijanci ili Aboridžini. Dakle, nismo se u stanju nositi s globalnim procesima, barem što se kontinentalne Hrvatske tiče. Tamo je zemlja besplatna, a na obali nekoliko stotina eura po kvadratu. Tamo se kuće prodaju za par desetaka tisuća eura i nitko ih neće, a na Jadranu se još uvijek odvija grabilačka manija nekretnina.
Smrt kontinenta
Zbog ovih a i drugih mogućih negativnih posljedica i napose tranzicijske traljavosti, da ne upotrijebim teži izraz, jako je važno ustoličiti novi i profesionalniji upravljački model našim turizmom. Ostalo je jako puno posla za javni sektor u našem turizmu. Simptomatično je da je upravo ministar turizma Anton Kliman potencirao ovo pitanje metaforičkom izrekom da je najveći problem hrvatskog turizma zapravo Ministarstvo turizma, aludirajući da je Ministarstvo u ovakvoj mandatnoj formi upitno. Za sve dosadašnje procese u našem turizmu Ministarstvo, reklo bi se, ni luk jelo niti luk mirisalo. Treba ga dakle ojačati s odgovornim polugama utjecaja na ukupan sklop hrvatskog turističkog proizvoda i jakom koordinacijom s politikama prostora i kulture i, jasno, državnih financija. U protivnom će stvari i dalje ići stihijom. A kako još nismo do kraja europski uređena zemlja gdje sve državne politike države konkurentno i transparentno funkcioniraju, Hrvatska treba Ministarstvo turizma najmanje sljedećih 10-ak godina s jasnim zadacima koje treba obaviti i za iste stvari dobiti mandat. To dakako neće ići bez izravnog utjecaja i angažmana premijera. A i vrijeme je da se konačno i neki hrvatski premijer ozbiljnije pozabavi turizmom.
Drugi i zapravo još važniji aspekt turizma, gdje se bez izravnog utjecaja Vlade a i samog premijera neće ići, jest prethodno spomenuti problem devastacije kontinentalne Hrvatske. Naime, nedavno je našoj tvrtci povjeren zadatak izrade analize opravdanosti mogućeg uvođenja tzv. Hrvatskog turističkog vaučera. Budući je bila riječ o projektu kojeg je izravno naznačio ministar Kliman, te budući da je isti projekt u javnosti nazvan “Klimanica”, a da ne kažem da je već najavljen dio izbornog programa HDZ-a, nama je kao nezavisnoj kući stvar već na startu postala sumnjivom. Pitali smo se nije li to možda političko-populistički projekt koji ministru i HDZ-u služi za predizbornu kampanju ili je pak riječ o ozbiljnoj namjeri da se pomogne hrvatskom kontinentu prije svega.
Međutim, nakon vremena istraživanja, ispalo je da je riječ o tome da smo “tjerali zeca a istjerali lisicu”. Otkrili smo da su sve ozbiljne turističke države u nekim fazama koristile ili se još uvijek koriste modelima poticanja domaće turističke potražnje. I to uvijek s jasnim ciljevima/razlozima. Otkrili smo da naš kontinent uz isključenje Zagreba, nema nego samo dva posto turizma, da kontinentalna Hrvatska nema strukturnih fondova za turizam kao što je bilo drugdje u Europi, da Hrvati zapravo nemaju razloga niti naviku putovati recimo u Đakovo ili Našice, te da OPG-ovi jedva kubure. Hrvatima će pak trebati još najmanje desetak godina dok ne pređu 20-ak tisuća eura GDP per capita kad će se stvoriti značajnija potražnja za domaća putovanja. Stoga u dogledno vrijeme kontinentalna Hrvatska nema nikakve šanse za ozbiljniji turistički i drugi razvoj. To dakako ne isključuje i nove možebitne pregovore s EU da barem financira dio razvoje potrebne ponude i da se kontinentu pomogne u svekolikoj transformaciji.
Otkrili smo da ovo zapravo i nije turistički projekt ili projekt ministra Klimana, nego državnički projekt kojeg bi sama Vlada s premijerom trebala staviti u najveći prioritet. Otkrili smo da to nema veze s mađarskim modelom, osim tehnički, jer su Mađari išli vaučerom da spase brojne turističke projekte koje su besplatno napravili sredstvima Europske unije, a oni ipak više vole ići nama na Jadran. Smisao je zapravo shvatiti i prihvatiti hrvatski turistički vaučer kao posebnu pogodnost (fringe benefit), a koja se ionako danas isplaćuje kroz “regres”, i treba biti ustanovljen zbog razvojnih i demografskih interesa, prije svega kontinentalne Hrvatske, mada bi vrijedio i za jadransku regiju izvan ona famozna četiri ljetna mjeseca. Naši izračuni pokazuju da je riječ o rasponima usmjeravane potrošnje od 2 do 4 milijarde kuna godišnje, a bez nekih značajnijih implikacija na hrvatski fiskus. Dapače, s pozitivnim implikacijama. Jednostavno ne vidimo bolji, zdraviji i brži model za turističko i ukupno ozdravljenje kontinenta, prije svega kroz jake impulse poljoprivredi i drugim uslužnim djelatnostima.
Glava u pijesku?
Hoće li i nova Vlada zabijati glavu u pijesak i bježati od odgovornosti i suštinskih rješenja, ostaje dakako za vidjeti. Međutim, turizam je u Hrvata kao nafta kod Arapa, ili droga u Kolumbijaca/Meksikanaca, pa će se biti teško nositi sa suprotstavljenim interesima dionika. Za početak bi se barem trebalo složiti oko dijagnoze i temeljne vizije, budući da prethodne strategije nisu našle plodno tlo u politikama i javnom djelovanju. Inače bi se već odavno riješila pitanja državne imovine, turističkog zemljišta, pomorskog dobra, pravedne porezne politike i sl. Ako nova Vlada želi reći doviđenja sistemskoj korupciji i neefikasnim javnim politikama, upravo je turizam pravi medij za takvo što. I to što prije!!!
Inače brojni dobri primjeri koji su u začetku i trebaju vjetar u leđa, mogu posrnuti. A ima ih već poprilično. U Rovinju, Lošinju i nekim drugim destinacijama se događaju tektonske pozitivne promjene, TUI ozbiljno ulazi u Hrvatsku (Tučepi i Rabac), Maistra, Valamar, Falkensteiner, Dogus Grupa, i druge velike kompanije sve više investiraju, sve je više globalnih hotelskih brandova, ali i malih poduzetničkih inicijativa za obiteljske i boutique hotele, industrija zdravlja ozbiljno kuca na hrvatska vrata, i tako redom.
Samo je, dakle, pitanje da li će i koliko brzo nova Vlada i zaista osloboditi zemlju od stega naslijeđa i otvoriti put za zdrave i konstruktivne projekte u turizmu. Bez ostatka.