SUDBINE VELIKIH BIZNIS DINASTIJA

Moćna obitelj Agnelli još uvijek u rukama drži 30 posto Fiata

Italian Prime Minister Matteo Renzi (L) receives a Ferrari's Formula One replica from FCA Chief Executive and Ferrari Chairman Sergio Marchionne during Ferrari's sport car maker debut at the Milan's stock exchange, downtown Milan, January 4, 2016. Ferrari shares opened at 43 euros in their Milan bourse debut on Monday as the luxury sports car maker completed its spin off from parent Fiat Chrysler Automobiles, establishing the Agnelli family as its biggest investor. REUTERS/Stefano Rellandini TPX IMAGES OF THE DAY
REUTERS

Matteo Renzi i Sergio Marchionne

Četiri kćeri Juana Roiga sjede u Nadzornom odboru Mercadona i očekuje se da teško rade

Rothschild, Ford, Merck... Niz je uspješnih obiteljskih biznis dinastija i iako mnoge prosperiraju, neke od njih nisu te sreće. S velikim se izazovima svojedobno susrela i jedna od najpoznatijih obiteljskih kompanija na svijetu, Fiat, koja se nalazi u vlasništvu tzv. talijanskih Kennedyja, moćne obitelji Agnelli koja u svojim rukama još uvijek drži 30 posto kompanije.

Ne tako davno Fiat je bio na rubu propasti. Govorilo se o otpuštanju tisuća radnika, zatvaranju tvornica i načinima spašavanja kompanije. Gubici grupe bili su dramatični. Godine 2002. dosegnuli su milijardu i 200 milijuna eura. Udio na tržištu automobila u Italiji srozao se s oko 50 posto zabilježenih u 90-ima na manje od 30 posto, a dionica je pretrpjela pad od 55 posto. No, izvukao se i naposljetku čak uspio spasiti još jednog posustalog proizvođača automobila, detroitski Chrysler. Obitelj je uspjela sačuvati svoj udio u tvrtki.

Odluke

Upućeni ih opisuju kao “šarmantne, inteligentne i znatiželjne”, ali nesposobne donijeti teške menadžerske odluke koje su bile potrebne kompaniji. Upravo loše odluke koje je donosilo vodstvo tvrtke smatra se glavnim razlogom Fiatova posustajanja. Ostatak krivnje leži u smrtnim slučajevima u obitelji, zbog čega je tvrtka jedno vrijeme učestalo mijenjala šefove. Sve se stabiliziralo dolaskom Sergia Marchionnea u lipnju 2004. godine. Fiat se uhvatio u koštac sa svojim problemima.

Uspješan, mnogo stabilniji primjer je Juan Roig, biznismen koji je na čelu lanca supermarketa Mercadona već 30 godina. Preuzeo ga je od svog oca, osnivača kompanije, kad su mu bile 32 godine.

Mali lanac

Tijekom tri protekla desetljeća mali lanac supermarketa pretvorio je u jedno od najvećih carstava u Španjolskoj, s godišnjim prihodom od 17,8 milijardi eura. I nastavljaju rasti. Njegove četiri kćeri sjede u Nadzornom odboru tvrtke, no od njih se očekuje da teško rade. - Moje kćeri imaju iste mogućnosti kao i ostali zaposlenici da vode posao. Nasljeđuje se imovina, a ne posao - rekao je svojedobno Roig.

No, obiteljski biznisi imaju mane i prednosti. Njihova najvažnija kvaliteta često je otpornost koja je rezultat strateških odabira koji proizlaze iz tradicije i kontinuiteta. Načelno se smatra da su obiteljske tvrtke štedljive u lošim, ali i dobrim vremenima, vođene smislom da je novac tvrtke obiteljski novac. Investiraju u stabilne projekte, imaju malo dugova i preferiraju kupnju manjih tvrtki te zajedničko ulaganje ili, pak, partnersku suradnju. Sklone su diversifikaciji. Primjerice, Cargill, Koch Industries, Tata i LG su diversificiraniji od prosječne kompanije i ta diversifikacija postaje glavna zaštita obiteljskog bogatstva. Razmišljaju u razdobljima od deset do 20 godina, koncentrirajući se na to što mogu učiniti kako bi buduće generacije imale koristi.

No, postoji i mračna strana.

Situacija zna često biti vrlo komplicirana zbog sukoba između rivala u obitelji, primjerice oca i sina ili drugih članova obitelji. Jedino pravo rješenje ponekad predstavlja prijelaz na profesionalni menadžment kako bi se izbjeglo donošenje odluka na temelju osjećaja odgovornosti prema rođacima ili obiteljskoj tradiciji, a ne onoga što je najbolje za tvrtku. Problem može predstavljati i sam vlasnik, osnivač kompanije, koji je smatra “svojim produžetkom”, “djetetom”, te često svojim upravljačkim stilom ili “prisutnošću” uzrokuje probleme nasljedniku.

Ford je bio uspješna priča - doveli su novi, potpuno neovisni menadžment koji je revitalizirao kompaniju. S druge strane, obitelj Bancroft se previše oslanjala na vanjske menadžere da vode posao koji je bio u vlasništvu te obitelji više od 70 godina. Bili su “feudalci u odsutnosti”, prikupljali dividende od svoje imovine, Dow Jonesa & Company, izdavača The Wall Street Journala. Na kraju su zbog pohlepe i nedostatka jedinstva kao obitelji 2007. godine prodali 60-postotni udio po cijeni od pet milijardi dolara.

Bankrot

Još je jedan primjer najstarija britanska trgovačka banka Baring koja je prijavila bankrot 1995. godine. Čini se da njezini vlasnici nisu vidjeli nered u kojem su se našli, kao ni protuzakonite radnje svog zaposlenika Nicka Leesona koji je zbog toga poslije služio i kaznu zatvora. Obitelj Cadbury, koja je posjedovala tvornicu čokolade u Britaniji, prosperirala je sve do kraja 1960-ih kada su se spojili sa Schweppesom. Obiteljski posao se razrjeđivao sve dok ih 2010. godine nije preuzeo američki gigant Kraft.

Istraživanje koje je proveo Akbank pokazuje da u Turskoj obiteljske kompanije prosječno žive 25 godina - samo 30 posto prenese se na drugu generaciju, 12 posto na treću i tri posto na četvrtu generaciju. EU u svojim izvještajima tvrdi da je 50 posto svih kompanija u svijetu i 90 posto kompanija u SAD-u u obiteljskom vlasništvu.

Tagovi

Iz drugih medija