Volimo govoriti o uspjesima hrvatskih digitalnih kompanija. Na taj način sami sebi činimo se uključenima u svjetske trendove, važnima. Uostalom, nije li i veliki IBM upravo Zagreb odabrao za sjedište jednog od svojih svjetskih razvojnih centara. Po najavama, uskoro bi trebala stići još jedna velika digitalna korporacija. Znači, krenulo je?
Prošlotjedna vijest iz Bruxellesa, iako tonom pozitivna, mogla se u tom kontekstu doživjeti kao hladan tuš: "Hrvatska po indeksu digitalnog gospodarstva i društva (DESI) zaostaje za prosjekom Europske unije, ali je prošlu godinu završila u skupini zemalja koje najbrže napreduju."
U prijevodu, to što mislimo da smo dobri daleko je ispod europske prosječne razine. Od 28 zemalja članica EU, Hrvatska je po indeksu razvijenosti digitalnog gospodarstva na 24. mjestu. Prije godinu dana bili smo 25. Napredak, kojim nas hrabre teško da može biti sporiji.
Kada je Irska proživljavala svoj prvi, pretkrizni bum i kada su je mnogi pokušavali nametnuti kao uzor Hrvatskoj (što se pokazalo pogrešnim i prije izbijanja velike krize), tamošnja je vlada, da bi privukla velike korporacije, uspješno iskoristila jednostavan sklop zadanih činjenica. Irska je najbliže kopno na putu od SAD-a prema Europi, u neposrednoj blizini Londona kao najvećeg europskog financijskog središta, a u Irskoj je službeni govorni jezik engleski. Tada se znalo i da Irska, zajedno sa svima ostalima, uskoro prelazi na zajedničku europsku valutu. Kada se koktel uspješnih predispozicija spojio s bezobrazno niskim porezom za velike investitore kojima je bila otvorena i mogućnost individualnih pregovora, korporacije koje su bile u ekspanziji i mahnito tražile najbolju lokaciju za europska sjedišta nisu dugo dvojile kamo otići.
Nijedan od tih irskih mamaca za ulagače danas nije raspoloživ Hrvatskoj. Nemamo najzdravije susjedstvo, nismo u Schengenu, hrvatski jezik većini stranih ulagača je nerazumljiv, a i datum prelaska na euro potpuno je neizvjestan i u velikoj mjeri ovisi o budućnosti eurozone. U takvom kontekstu na ruku nam ide jedino geografija. Ugodna klima, spektakularna obala i relativno jeftino stanovanje nisu, međutim, dovoljan mamac ulagačima.
Jedina sličnost s Irskom prije njezina prvog buma je velika dijaspora. I tu, međutim, nismo izjednačeni. Za razliku od irskih, potomci hrvatskih iseljenika u drugoj ili trećoj generaciji (a to je irska dijaspora koja se radosno vraćala u zemlju svojih predaka) nerijetko više ne govore hrvatski. Njima je Hrvatska poslovnim mentalitetom danas jednako daleka kao bilo koja druga zemlja europskog istoka.
Irsku je ozbiljno zatresla kriza kada su korporacije otišle i za sobom ostavile pustoš neotplaćenih zajmova i tisuće nezaposlenih. Politički zrela Irska znala je brzo vratiti ravnotežu i investitore. Danas je opet najbrže rastuća ekonomija EU, ali lekcija je naučena.
Hrvatska digitalna ekonomija postoji, ali tanja je nego što bismo htjeli i vezana gotovo isključivo uz uzak krug entuzijastičnih diplomaca FER-a. U hrvatskoj priči o četvrtoj industrijskoj revoluciji zakazali su i država i službeni obrazovni sustav, ali i FER, koji nije smogao snage da svoj položaj najboljeg domaćeg rasadnika kadrova realizira kroz okupljanje najkreativnijih domaćih talenata.
Zagrebački poduzetnički inkubatori i startup akceleratori mali su pogoni čija je snaga ograničena. Uspješan hrvatski digitalni poduzetnik zato je i danas onaj koji je otvorio ured u zaleđu San Francisca ili u New Yorku, a ne onaj koji iz Zagreba, Rijeke ili Splita pokriva globalno tržište.
Urška Sršen i Sandro Mur (Bellabeat), kao i Viktor Marohnić (Shoutem), danas rade iz američkih ureda. Svojedobno senzacionalno medijski popraćen Farmeron Osječana Matije Kopića, o kojem su uz hrvatske medije pisali i američki Forbes i New York Times, prodan je američkom vlasniku. Span, koji iz Zagreba radi za velike globalne klijente kao i Infinion ili Oradian (Poslovna inteligencija, IN2, Nanobit, Pet minuta, Perpetuum Mobile, Combis, King ICT...) danas su rijetki i uglavnom ipak mali poslodavci u digitalnom sektoru. Zato nam je, posebno nakon što smo izgubili regionalno sjedište Microsofta, važan dolazak već pomalo ispuhanog, starog, ali još velikog IBM-a.
Postoji li u novoj globalnoj preraspodjeli poslova šansa za Hrvatsku?
Kako u velikim državama dozvole boravka postaju dokumentom koji je sve teže nabaviti, druge, dosad manje zanimljive zemlje bore se da privuku slobodne talente u svoje zanemarene gradove kojima nedostaju stanovnici koji mogu osigurati rast i visoku kvalitetu življenja. Mogu li Zagreb, Split, Rijeka i možda Dubrovnik (zbog svoje globalne prepoznatljivosti) ugrabiti dio tog obrnutog egzodusa?
Zagreb se zasad stidljivo pojavio kao kandidat za preseljenje Europske agencije za lijekove, koja zbog Brexita traži novo sjedište. S Bečom u konkurenciji, procjena vjerojatnosti da se to i dogodi zasad je niska, ali ne i nemoguća.
Politički paradoks - jeftinijem i europskom birokracijom još ne pretrpanom Zagrebu upravo bi blizina Beča kao velikog diplomatskog središta mogla biti bonus pri odabiru lokacije. To nije digitalna ekonomija, ali jest jedan od mogućih putova za uključivanje u globalnu infrastrukturu koja ju privlači.