ZAGREB - Malo tko je mogao pretpostaviti da će se Dylan ikada pozabaviti božićnim pjesmicama, kad već nije to učinio koncem 60-ih nakon “I Shall Be Released”, ranih 70-ih nakon “Knockin' On Heaven's Door” ili na prijelazu 70-ih u 80-te kad je kao konvertit s judaizma na kršćanstvo snimio neformalnu gospel-rock trilogiju “Slow Train Coming”, “Saved” i “Shot Of Love”. S druge strane, čuđenju ne bi smjelo biti mjesta. Dylanu je vjera bila postament za stvaralaštvo, od početka 60-ih do danas. Ipak, je li još uvijek kršćanin ili se ponovo vratio judaizmu ionako nema veze s božićnim pjesmama.

Simpatična diverzija

Mnogi gorljivi katolici često su snimali nepodnošljivo ljigave božićne pjesme, dok su grešnici poput Sinatre božićne pjesme činili radosnom i vitalnom formom pop-glazbe. A, i zašto bi, čak i ateistima poput mene, bilo mrsko slaviti Božić, ako ništa drugo barem kao narodni običaj.

Zašto, doista, ne bismo slušali božićne albume poput Dylanovog “Christmas In The Heart”, kad već zvuči poput simpatične diverzije starog obješenjaka kojeg su prije dva mjeseca policajci zamalo uhapsili u šetnji New Jerseyem jer im je izgledao sumnjivo.

Čast Bogu, veresija ni Dylanu, njegov glas koji zvuči poput istovarivanja ugljena doista ne bi bio prvi izbor producenta željnog što veće zarade s božićnim albumom, no baš su zahvaljujući takvom glasu Dylanove luckaste, zafrkantske i gotovo supijane, ali istodobno tople, sentimentalne, nostalgično obojane verzije “Here Comes Santa Claus”, “Winter Wonderland”, “Have Yourself A Merry Little Christmas”, “Must Be Santa” ili “Silver Bells”.

Po mom ukusu

Dylan zamalo zvuči poput starog dobroćudnog trinkera koji se i na Badnjak zapio u kvartovskoj birtiji pa, supijan i mamuran, skrušeno na Božić od familije traži oprost grijeha. Doduše, u tom Božićnom albumu je i fotka pokojne i zauvijek najveće pin-up djevojke Betty Page u opravici Djeda Mraza na čiji pogled čovjeku počnu hodati svakojake vragolije po glavi. Pa to je stvarno Božić po mom ukusu.

Glazbeno, pak, sve je u savršenom redu. U skladu sa stručno smiješanim, pedantno produciranim (Dylan pod pseudonimom Jack Frost) i osvježavajućim koktelom arhivskih stilova u rasponu od western swinga, tex-mexa, rockabillyja i doo wopa do countrya, bluesa, jazza, soula i easy listeninga kakvi dominiraju njegim posljednjim albumima. Četvrti se put u ovom desetljeću Dylan, okružen fantastično fleksibilnim i eklektičnim glazbenicima, ukazao kao briljantan stilist, istinski poznavatelj najskrivenijih zakutaka povijesti američke popularne glazbe.

Krizna vremena

“Christmas In The Heart”, iako zvuči čak i arhaično, možda je najatipičniji božićni album u posljednjih pedeset i kusur godina, ne računajući garage-punk kompilaciju “Happy Birthday, Baby Jesus” s kojom kao da je u nekom dosluhu, ako ne muzički, onda u ideji. No, baš u toj atipičnosti leži privlačnost pomaknutih, a zapravo dirljivih Dylanovih obrada božićnih pjesama. Zapravo, u doba recesije i krize, ni nema smisla snimiti božićni album drukčiji od Dylanovog koji zvuči poput zaigrane posvete glazbenim stilovima poniklim u doba Velike depresije 30-ih. Vremena su do te mjere slična da će cjelokupni prihod od albuma Dylan donirati Food Banku, neprofitnoj organizaciji koja pribavlja hranu za gladne u Americi.

Možda najslađe od svega, Dylan s “Christmas In The Heart”, čak i kad je na rubu kiča i konzumerizma, u naše domove vraća Božić kakvog se sjećamo iz djetinjstva. Božić bez stresa, žurbe, nervoze i presinga medija s jedne i crkve s druge strane, kad su vlakić Mehanotehnike pod jelkom, bakina orehnjača i mandarine bili čudo veće od svih današnjih shopping mallova.