Bob Dylan: Protivnik popularne kulture, previše ekscentričan za radio
Sjeo sam u postelji i pogledao oko sebe. Nalazio sam se na ležaljci u dnevnoj sobi, a željezni se radijator isparavao. Uokviren potret kolonijalnog bogataša s perikom gledao me sa zida nad kaminom - pokraj kauča, drveni ormarić s izrezbarenim nogama, do njega ovalni stol sa zaobljenim ladicama, stolac sličan tačkama, ljubičasto furnirani radni stolić s otklopnim ladicama - podstavljeno stražnje sjedište auta s elastičnim presvlakama kao kauč, nizak naslonjač sa zaobljenim naslonom i vitičastim osloncima za ruke - na podu debeli francuski tepih, srebrnkasta svjetlost blista kroz rolete, oličene daske ističu obrise krovova.
Soba je vonjala po džin-toniku, metanolu i cvijeću. Nalazila se na zadnjem katu zgrade bez dizala, sagrađene u federalnom stilu u blizini Ulice Vestry ispod Canala, nedaleko od rijeke Hudson. U istom je bloku bio Bull's Head, podrumska krčma gdje je svojedobno pio John Wilkes Booth, američki Brut. Jedanput sam ondje svratio i u zrcalu ugledao njegovu prikazu - zlogukog duha. Paul Clayton, pjevač folka, i Van Ronkov prijatelj, dobroćudan, nesretan i melankoličan, koji je dotad izdao valjda trideset ploča, ali je američkoj javnosti bio nepoznat - intelektualac, znanstvenik i romantik s enciklopedijskim poznavanjem balada - upoznao me s Rayom Goochom i Chloe Kiel, koji su tu stanovali.
Stari vuk i garderobijerka
Otišao sam do prozora i pogledao široke sive ulice i rijeku iza njih. Studeni je zrak štipao, nikad iznad minus petnaest, ali meni se u glavi vatra nije gasila, poput vjetrokaza što se stalno vrti. Bila je sredina poslijepodneva, a ni Ray ni Chloe nisu bili kod kuće. Ray je bio desetak godina stariji od mene - rodom iz Virginije - pravi stari vuk, ispijen, pun bojnih ožiljaka - potomak duge loze biskupa, generala, čak i jednog kolonijalnog guvernera. Bio je nekonformist, protivnik integracije i južnjački nacionalist. On i Chloe ondje su živjeli kao da se kriju. Ray me podsjećao na likove iz pjesama koje sam pjevao, bio je čovjek koji se naživio života, načinio djela i naužio ljubavi - koji se potucao zemljom i dobro osjetio kakva je, kako se u njoj živi. Chloe je imala crvenkastozlatnu kosu, oči boje badema, nedokučiv osmijeh, lice poput lutke i još bolju figuru, crno lakirane nokte. Bila je garderobijerka u Egyptian Gardensu, restoranu s trbušnim plesačicama na 8. aveniji - i fotomodel u magazinu Cavalier. Živjeli su kao muž i žena, ili brat i sestra, ili bratić i sestrična, nije baš bilo jasno, jednostavno, živjeli su ondje i točka. Chloe je gledala na život na vlastiti primitivan način, uvijek bi rekla nešto suludo što je imalo nekog nedokučivog smisla, jedanput mi je rekla da bih trebao nositi sjenilo jer to odbija urokljivo oko. Upitao sam tko je to gleda urokljivim okom, a ona mi je rekla: "Joe Blow ili Joe Schmoe". Tvrdila je da Drakula vlada svijetom i da je on sin Gutenberga, izumitelja tiskarskog stroja.
Dok se nisam preselio u vlastiti stan, živio sam praktički po cijelom Villageu. Katkad po noć-dvije, katkad tjednima i dulje. Dugo sam bio kod Van Ronka. Vjerojatno sam dulje nego igdje živio na Ulici Vestry, s prekidima. Bilo mi je dobro kod Raya i Chloe.
Rođen sam u proljeće 1941. godine. Drugi svjetski rat već je harao Europom, a i Amerika će uskoro ući u njega. Svijet se raspadao i kaos je već šakom u lice udarao sve novopridošlice. Ako ste rođeni u to vrijeme, ili ste u to vrijeme već živjeli, mogli ste osjetiti kako stari svijet odlazi, a novi počinje. Bilo je kao vraćanje sata na prijelazu iz stare u novu eru. Svi rođeni u moje vrijeme pripadali su objema.
Život pod sjenkom straha
Moj otac je dobio dječju paralizu zbog koje nije mogao u rat, ali svi moji stričevi su otišli i živi se vratili. Stric Paul, stric Maurice, Jack, Max, Louis, Vernon i ostali otišli su na Filipine, u Anzio, na Siciliju, u sjevernu Afriku, Francusku i Belgiju. Donijeli su sa sobom suvenire i uspomene -japansku tabakeru od slame, njemačku vreću za kruh, britanski glazirani vrč, njemačke naočale za pustinju, britanski borbeni nož, njemački pištolj marke Luger -svakojaku kramu. Vratili su se u civilni život kao da ništa nije bilo, nikad nisu ni riječi rekli o onome što su učinili i onome što su vidjeli.
Bio sam osnovac 1951. godine. U školi su nas među ostalim učili da se skrivamo i sklanjamo pod klupe kad se oglase sirene za zračnu uzbunu, jer bi nas Rusi mogli bombardirati. Također su nam rekli da bi Rusi mogli u bilo kojem trenutku izvesti zračni desant na naš grad. S istim tim Rusima moji stričevi su se samo nekoliko godina prije borili rame uz rame. Sad su se pretvorili u čudovišta koja dolaze da nas pokolju i spale. Nije mi to išlo u glavu. Takav život pod sjenkom straha siše duh iz djeteta.
Sad je sve to bilo iza mene. Bio sam u New York Cityju, bez obzira na komuniste. Vjerojatno ih je bilo obilje oko mene. Kao i obilje fašista. Obilje nadobudnih ljevičarskih i desničarskih diktatora. Radikala svih boja.
Otišao sam do zavjesa krem boje, podigao venecijanske rolete i pogledao ulice pod snijegom. Pokućstvo u stanu bilo je zgodno, dijelom čak i ručne izrade. Okrenuo sam se od prozora, od zimskoga sunca, i otišao do štednjaka na drugoj strani sobe, gdje sam si skuhao i natočio šalicu vruće čokolade i zatim uključio radio.
Uvijek sam tragao za nečim na radiju. Tražio sam postaje amo-tamo sve dok iz malih zvučnika nije zagrmio glas Roya Orbisona. Njegova nova pjesma "Running Scared" ispunila je sobu. U posljednje vrijeme slušao sam pjesme s folk -prizvukom. Bilo ih je nekoliko i u prošlosti: "Big Bad John", "Michael Row the Boat Ashore", "A Hundred Pounds of Clay". Brook Benton je pretvorio "Boll Weevil" u suvremeni hit. The Kingston Trio i Brothers Four puštali su se na radiju. Sviđao mi se The Kingston Trio. Iako im je stil bio ispeglan i studentski, svejedno su mi bili dragi. Pjesme poput "Getaway John", "Remember the Alamo", "Long Black Rifle". Iz njih je uvijek izbijao nekakav folk - napjev. Čak je i "Endless Sleep", pjesma Jodie Reynolds popularna prije dosta godina, imala odlike folka. Ipak, Orbison je nadilazio sve glazbene vrste - folk, country, rock 'n' roll i više-manje sve skupa. Njegove su stvari miješale sve stilove, kao i neke koji još nisu bili izmišljeni. Poslušao bih ga i pričekao iduću pjesmu, ali u usporedbi s Royem, ostatak programa bila je živa dosada… beskičmena i mlohava. Sve su se te pjesme obraćale čovjeku kao da nema mozga.
'Silno sam želio snimiti LP'
Silno sam htio snimiti ploču, ali ne ako to bude singlica, 45-ica - kao pjesme s radija. Folk-pjevači, jazz-umjetnici i klasični glazbenici snimali su LP-je, dugosvirajuće ploče s gomilama pjesama u utorima - stvarali su identitete i odnosili prevagu, bolje prikazivali širu sliku. LP-ji su bili poput sile teže. Imali su omote, prednji i stražnji, u koje se moglo gledati satima. U usporedbi s njima, 45-ice su bile neuvjerljive i neiskristalizirane. Samo su se odlagale na gomile i djelovale nebitno.
Ugasio sam radio i prošetao se prostorijom, zastavši načas da uključim crno-bijeli televizor. Puštali su seriju "Wagon Train". Kao da se emitirala iz neke strane zemlje. Ugasio sam i nju i otišao u drugu sobu, bez prozora, s oličenim vratima - tamnu špilju s knjižnicom od poda do stropa. Upalio sam svjetiljke. Ondje je književnost bila nadmoćno prisutna i čovjeku nije bilo druge doli da izgubi strast za glupošću. Nakon ulaska u ovu sobu sve mi se to učinilo kao šala. Tu je bilo knjiga svake vrste, knjiga o tipografiji, epigrafiji, filozofiji, političkim ideologijama. Stvari od kojih bi ti se iskolačile oči. Knjige poput Foxove knjige mučenika, Dvanaest Cezara, Tacitovih predavanja i pisma Brutu. Periklova Idealna demokratska država, Tukididov Atenski general - pripovijest od koje se ježi koža. Napisana je četiristo godina prije Krista i govori o tome kako je ljudska priroda uvijek neprijateljska prema svemu superiornom. Tukidid piše da su u njegovo vrijeme riječi izgubili svoje uvriježeno značenje, kako se postupci i stavovi mogu u tren oka izmijeniti. Kao da se ništa nije promijenilo od njegova do mojega vremena.
Vladimir Cvetković Sever
Soba je vonjala po džin-toniku, metanolu i cvijeću. Nalazila se na zadnjem katu zgrade bez dizala, sagrađene u federalnom stilu u blizini Ulice Vestry ispod Canala, nedaleko od rijeke Hudson. U istom je bloku bio Bull's Head, podrumska krčma gdje je svojedobno pio John Wilkes Booth, američki Brut. Jedanput sam ondje svratio i u zrcalu ugledao njegovu prikazu - zlogukog duha. Paul Clayton, pjevač folka, i Van Ronkov prijatelj, dobroćudan, nesretan i melankoličan, koji je dotad izdao valjda trideset ploča, ali je američkoj javnosti bio nepoznat - intelektualac, znanstvenik i romantik s enciklopedijskim poznavanjem balada - upoznao me s Rayom Goochom i Chloe Kiel, koji su tu stanovali.
Stari vuk i garderobijerka
Otišao sam do prozora i pogledao široke sive ulice i rijeku iza njih. Studeni je zrak štipao, nikad iznad minus petnaest, ali meni se u glavi vatra nije gasila, poput vjetrokaza što se stalno vrti. Bila je sredina poslijepodneva, a ni Ray ni Chloe nisu bili kod kuće. Ray je bio desetak godina stariji od mene - rodom iz Virginije - pravi stari vuk, ispijen, pun bojnih ožiljaka - potomak duge loze biskupa, generala, čak i jednog kolonijalnog guvernera. Bio je nekonformist, protivnik integracije i južnjački nacionalist. On i Chloe ondje su živjeli kao da se kriju. Ray me podsjećao na likove iz pjesama koje sam pjevao, bio je čovjek koji se naživio života, načinio djela i naužio ljubavi - koji se potucao zemljom i dobro osjetio kakva je, kako se u njoj živi. Chloe je imala crvenkastozlatnu kosu, oči boje badema, nedokučiv osmijeh, lice poput lutke i još bolju figuru, crno lakirane nokte. Bila je garderobijerka u Egyptian Gardensu, restoranu s trbušnim plesačicama na 8. aveniji - i fotomodel u magazinu Cavalier. Živjeli su kao muž i žena, ili brat i sestra, ili bratić i sestrična, nije baš bilo jasno, jednostavno, živjeli su ondje i točka. Chloe je gledala na život na vlastiti primitivan način, uvijek bi rekla nešto suludo što je imalo nekog nedokučivog smisla, jedanput mi je rekla da bih trebao nositi sjenilo jer to odbija urokljivo oko. Upitao sam tko je to gleda urokljivim okom, a ona mi je rekla: "Joe Blow ili Joe Schmoe". Tvrdila je da Drakula vlada svijetom i da je on sin Gutenberga, izumitelja tiskarskog stroja.
Dok se nisam preselio u vlastiti stan, živio sam praktički po cijelom Villageu. Katkad po noć-dvije, katkad tjednima i dulje. Dugo sam bio kod Van Ronka. Vjerojatno sam dulje nego igdje živio na Ulici Vestry, s prekidima. Bilo mi je dobro kod Raya i Chloe.
Rođen sam u proljeće 1941. godine. Drugi svjetski rat već je harao Europom, a i Amerika će uskoro ući u njega. Svijet se raspadao i kaos je već šakom u lice udarao sve novopridošlice. Ako ste rođeni u to vrijeme, ili ste u to vrijeme već živjeli, mogli ste osjetiti kako stari svijet odlazi, a novi počinje. Bilo je kao vraćanje sata na prijelazu iz stare u novu eru. Svi rođeni u moje vrijeme pripadali su objema.
Život pod sjenkom straha
Moj otac je dobio dječju paralizu zbog koje nije mogao u rat, ali svi moji stričevi su otišli i živi se vratili. Stric Paul, stric Maurice, Jack, Max, Louis, Vernon i ostali otišli su na Filipine, u Anzio, na Siciliju, u sjevernu Afriku, Francusku i Belgiju. Donijeli su sa sobom suvenire i uspomene -japansku tabakeru od slame, njemačku vreću za kruh, britanski glazirani vrč, njemačke naočale za pustinju, britanski borbeni nož, njemački pištolj marke Luger -svakojaku kramu. Vratili su se u civilni život kao da ništa nije bilo, nikad nisu ni riječi rekli o onome što su učinili i onome što su vidjeli.
Bio sam osnovac 1951. godine. U školi su nas među ostalim učili da se skrivamo i sklanjamo pod klupe kad se oglase sirene za zračnu uzbunu, jer bi nas Rusi mogli bombardirati. Također su nam rekli da bi Rusi mogli u bilo kojem trenutku izvesti zračni desant na naš grad. S istim tim Rusima moji stričevi su se samo nekoliko godina prije borili rame uz rame. Sad su se pretvorili u čudovišta koja dolaze da nas pokolju i spale. Nije mi to išlo u glavu. Takav život pod sjenkom straha siše duh iz djeteta.
Sad je sve to bilo iza mene. Bio sam u New York Cityju, bez obzira na komuniste. Vjerojatno ih je bilo obilje oko mene. Kao i obilje fašista. Obilje nadobudnih ljevičarskih i desničarskih diktatora. Radikala svih boja.
Otišao sam do zavjesa krem boje, podigao venecijanske rolete i pogledao ulice pod snijegom. Pokućstvo u stanu bilo je zgodno, dijelom čak i ručne izrade. Okrenuo sam se od prozora, od zimskoga sunca, i otišao do štednjaka na drugoj strani sobe, gdje sam si skuhao i natočio šalicu vruće čokolade i zatim uključio radio.
Uvijek sam tragao za nečim na radiju. Tražio sam postaje amo-tamo sve dok iz malih zvučnika nije zagrmio glas Roya Orbisona. Njegova nova pjesma "Running Scared" ispunila je sobu. U posljednje vrijeme slušao sam pjesme s folk -prizvukom. Bilo ih je nekoliko i u prošlosti: "Big Bad John", "Michael Row the Boat Ashore", "A Hundred Pounds of Clay". Brook Benton je pretvorio "Boll Weevil" u suvremeni hit. The Kingston Trio i Brothers Four puštali su se na radiju. Sviđao mi se The Kingston Trio. Iako im je stil bio ispeglan i studentski, svejedno su mi bili dragi. Pjesme poput "Getaway John", "Remember the Alamo", "Long Black Rifle". Iz njih je uvijek izbijao nekakav folk - napjev. Čak je i "Endless Sleep", pjesma Jodie Reynolds popularna prije dosta godina, imala odlike folka. Ipak, Orbison je nadilazio sve glazbene vrste - folk, country, rock 'n' roll i više-manje sve skupa. Njegove su stvari miješale sve stilove, kao i neke koji još nisu bili izmišljeni. Poslušao bih ga i pričekao iduću pjesmu, ali u usporedbi s Royem, ostatak programa bila je živa dosada… beskičmena i mlohava. Sve su se te pjesme obraćale čovjeku kao da nema mozga.
'Silno sam želio snimiti LP'
Silno sam htio snimiti ploču, ali ne ako to bude singlica, 45-ica - kao pjesme s radija. Folk-pjevači, jazz-umjetnici i klasični glazbenici snimali su LP-je, dugosvirajuće ploče s gomilama pjesama u utorima - stvarali su identitete i odnosili prevagu, bolje prikazivali širu sliku. LP-ji su bili poput sile teže. Imali su omote, prednji i stražnji, u koje se moglo gledati satima. U usporedbi s njima, 45-ice su bile neuvjerljive i neiskristalizirane. Samo su se odlagale na gomile i djelovale nebitno.
Ugasio sam radio i prošetao se prostorijom, zastavši načas da uključim crno-bijeli televizor. Puštali su seriju "Wagon Train". Kao da se emitirala iz neke strane zemlje. Ugasio sam i nju i otišao u drugu sobu, bez prozora, s oličenim vratima - tamnu špilju s knjižnicom od poda do stropa. Upalio sam svjetiljke. Ondje je književnost bila nadmoćno prisutna i čovjeku nije bilo druge doli da izgubi strast za glupošću. Nakon ulaska u ovu sobu sve mi se to učinilo kao šala. Tu je bilo knjiga svake vrste, knjiga o tipografiji, epigrafiji, filozofiji, političkim ideologijama. Stvari od kojih bi ti se iskolačile oči. Knjige poput Foxove knjige mučenika, Dvanaest Cezara, Tacitovih predavanja i pisma Brutu. Periklova Idealna demokratska država, Tukididov Atenski general - pripovijest od koje se ježi koža. Napisana je četiristo godina prije Krista i govori o tome kako je ljudska priroda uvijek neprijateljska prema svemu superiornom. Tukidid piše da su u njegovo vrijeme riječi izgubili svoje uvriježeno značenje, kako se postupci i stavovi mogu u tren oka izmijeniti. Kao da se ništa nije promijenilo od njegova do mojega vremena.
Vladimir Cvetković Sever
Broj preporuka: 0
ZA FRANKFURTER ALLGEMEINE
Novi srbijanski predsjednik Tomislav Nikolić: Vukovar je bio srpski grad i Hrvati se nemaju zašto vraćati u njega
JOŠ JEDAN SKANDAL U ORUŽANIM SNAGAMA
Dobili rješenje za invalidninu pa ostali u vojsci još 12 godina uz astronomske dodatke na plaću!
NAKON ŠTO JE UBIO POLITIČARA NAZVAO PRIJATELJA
