Može li žena zaboraviti svoje dojenče, ne imati sućuti za čedo utrobe svoje? Pa kad bi koja i zaboravila, tebe ja zaboraviti neću” (Iz 49, 15) - čitamo u današnjoj misi. U strašnim godinama nevolja za cijeli narod prorok uvjerava da se Bog naroda ne može odreći. Ne može se odreći ni pojedinca, čovjeka grješnika. Ne odriče ga se nikada. Je li to ovisno o grješnikovu kajanju? Iz više bi se mjesta u Bibliji moglo zaključiti da se na grješnika koji se ne kaje Bog srdi. Ali - srditi se ne znači mrziti! Bog, naime, i neraskajanoga grješnika ljubi. Jer Bog ne može mrziti. Zato ni prokletnike zapravo ne kažnjava on sam, nego ih iz ljubavi prepušta sudbini - vječnom besmislu koje su sami izabrali. “Ne mrziš ništa od onoga što si stvorio!” - tvrdi o njemu Pismo.
Riječ mrziti može imati više značenja, ali Bog ne može nikome, pa ni zloduhu željeti zlo. Vraćam se na ovu istinu čitajući veliku novu knjigu dr. Josipa Stojanovića “Tjeskobe - ratno svjedočenje jednog liječnika” (Zagreb, 2010.). Opisujući strahote srpskih logora (svezak 1. str. 580.) pisac spominje kako je bl. Alojzije Stepinac i na sudu kazao “Svaki je zločin vrijedan osude” - ali ni Jakov Blažević nije se obratio; kao ni Isusovi tužitelji. Ipak, ne smije se zaboraviti da je odmah nakon Blaževićeve smrti kardinal Kuharić služio zadušnu misu za njegovo spasenje. Čovjek najjasnije evanđeoske vjere znao je da je i Stepinac posljednjih dana života služio mise za svoje progonitelje - ne uvjetujući to njihovim obraćenjem - nego uzdajući se u ljudima nezamislivo Božje milosrđe.
Bezbožnik ne može svojim nedjelom Boga promijeniti - a vjernik se usuđuje nadati da Bog, poštujući njegovu slobodu, može grješnika promijeniti makar u posljednjem trenutku ovozemnog života. Divno je čuti da je tako o Bogu mislio davni prorok Izaija u 8. stoljeću prije Krista. Bog svakoga čovjeka voli baš kao majka svoje dojenče. Može ne uspjeti - ali zamrziti ne može.
