|
Drugi Bog
Bog kojeg zazivaju Sanader Thompson i Milinović nema veze s onim kojeg nam otkrivaju Springsteen i PogorelićMeđutim, bez obzira na (ne)religijska uvjerenja, svakom poštenom čovjeku moraju uvredljivo zvučati oni kojima su usta neprestano puna Boga kojim pokrivaju svakovrsne opačine, ili ga čak povezuju s onom drugom, mračnom stranom ljudske slobodne volje po čijim se zlodjelima ljudi također razlikuje od svih drugih zemaljskih stvorova. Tako Marko Perković Thompson čini u nebo vapijući grijeh kada s iste pozornice slavi Boga, domovinu i obitelj istodobno ustrajući na pozdravu koji je jednom za svagda nepovratno okaljan najgorim zločinima, koji je simbol najsramotnijeg ogreznuća u bezbožno i beščovječno nasilje i zlo u povijesti mnogih, pa i hrvatskog naroda.
Da nema njegovih ispada poput posljednjeg u Vodicama i tisuća onih koji mu pritom s odobravanjem kliču i otpozdravljaju, možda bismo se 2009. u Hrvatskoj smjeli i pitati gdje su to danas toliko izraženi fašizam i nacizam da bismo svakodnevno morali obnavljati antifašistički zavjet. Ili, da je u tom pogledu bio apsolutno rezolutan i jasan kada je beogradskom Ninu govorio o borbi notornog ustaškog zločinca Luburića za hrvatske nacionalne interese, Andriji Hebrangu glavna tema početka predsjedničke kampanje ne bi morao biti antifašizam nego, recimo, antikorupcionizam.
Tako nam tema fašizma i antifašizma, kojoj se već automatski odmah prilijepi i rasprava o komunizmu i antikomunizmu, opet skreću pažnju s drugog zla koje je danas još opasnije od neofašističkih ispada nerazumnog pjevača i nekolicine njegovih poklonika. Korupcija je rasprostranjenija i pogubnija jer ubija ne samo duhovno nego i doslovno. Njenih šestero žrtava iz nagibnog vlaka nitko ne može zanijekati. Čitava Hrvatska već dugo juri prema provaliji bez kočnica upravo zato što su tračnice nasapunali i nauljili oni kojima je stalo isključivo do vlastitog bogaćenja i omogućavanja grabeži svojim rođacima, kumovima i prijateljima. Posljednja dva mandata to kolo vodi HDZ, a i oni prije njih puno su više učinili na iskorjenjivanju neofašizma nego korupcije u državi. Svi skupa, čak i takvim sitnicama kao što su besplatne kave, sokovi i novine, pomogli su da se na korupciju svi već pomalo naviknemo i na nju pristanemo kao na neko nužno zlo svake države. I zato ni na najočitije i najdrastičnije pojave korupcije nitko od političara ne zna zarežati onako žestoko i s iskrenim gađenjem kao što to barem neki među njima, i to s potpunim pravom, čine na svaku javnu neofašističku gestu.
Općenito, svi smo mi, poučeni takvom praksom vlasti, pomalo počeli sebi prisvajati pravo na neke male svakodnevne korumpiranosti. Ovako korumpirana država, naime, nema moralnog autoriteta da bi nas u tome spriječila i kaznila, a sve mi se više čini da to i ne želi. Lakše joj je učiniti od svih građana sudionike i sukrivce.
A kakve veze s tim ima Bog? Nikakve, osim što ga u sve to, baš poput neoustaških tribuna, uvlače trenutno vladajući političari, poput ministra Milinovića koji ga je nedavno, argumentirajući kontroverzni zakon, zazivao sa saborske govornice. A komu je posljednjem, u zadnjoj rečenici svog zadnjeg govora ispred deset tisuća HDZ-ovaca, odlazeći s čela vlasti koju antikorupcijski nije nimalo opoštenio, zahvalio Ivo Sanader? Naravno, Bogu.
Zapravo, samo sam želio reći da to sasvim sigurno nije onaj isti Bog kojega kolegi Dragašu i meni otkrivaju Springsteen i Pogorelić.
Branimir Pofuk |
