 Ocjena o neefikasnosti pravosuđa dominira i u samom pravosuđu, ali se rijetko javno iznosi da Hrvatski suci i tužitelji, od kojih velika većina časno obavlja svoj posao, na žalost, ne nalaze dovoljno snage da unutar svoga ceha primijene kriterije stručne i etičke odgovornosti |
O tome koji je ustroj pravosuđa, pa i Državnog odvjetništva, najbolji, može se govoriti samo s oprezom. Postoje vrlo različita komparativna iskustva, a nacionalne specifičnosti pri tome mogu imati važnu ulogu. Posebno kada je riječ o korupciji i organiziranom kriminalu, iznimno je važno da se i organizacijom Državnog odvjetništva osiguraju njegova puna funkcionalna neovisnost, statusna i ekonomska motiviranost za rad u posebno teškim i opasnim uvjetima te opća javna i politička podrška njegovu neovisnom i stručnom radu.
Bez obzira na formalni status, državni odvjetnik, posebno u kontekstu reforme kaznenog postupka koja se priprema i zahtjeva borbe protiv organiziranog kriminala, mora biti visoko stručan, motiviran, dobro plaćen, siguran od svakog napada i prijetnje za sebe i obitelj. Ali, očekivanje koja društvo ima od Državnog odvjetništva, mora pratiti i odgovornost prema društvenoj zajednici, što moraju podržavati i institucionalna rješenja.
U našoj je javnost stvoren mit kako je upravo model organizacije pravosuđa koji mi imamo, pa i onaj Državnog odvjetništva, najbolji, gotovo jedini. Sustav kakav mi imamo, od razvijenih demokratskih zemalja ima, više ili manje, samo Italija. A ni ona se ne može osobito pohvaliti rezultatima pravosuđa, brzinom postupanja i uspjesima u borbi protiv organiziranog kriminala i korupcije.
Pojedini spektakularni uspjesi o kojima izvješćuju mediji, tek su epizode u odnosu na dominaciju visokoorganiziranog kriminalnog miljea. Iako organizacija sama po sebi sigurno nije ključ problema, ipak je uputno vidjeti i druge modele, posebno onih država koje kriminal drže u relativno prihvatljivim okvirima. Tako u Engleskoj The Crown Prosecuton Service, koji je u vrlo specifičnom položaju u odnosu na policiju, ima status javne službe i jasno je odvojeno od pravosuđa. U Francuskoj su tužitelji također javni službenici visokog ranga i izražene funkcionalne neovisnosti. Njihov se rad, okvirno, odvija u Ministarstvu pravosuđa.
U europskim okvirima doktrinarno se položajem Državnog odvjetništva posebno raspravljalo u Njemačkoj. Njihov ustav ne spominje odvjetništvo u sklopu pravosuđa i kod njih se ističe kako pravosudna vlast pripada samo sucima. Iz toga se izvodi zaključak da je Državno odvjetništvo "na pola puta" između pravosuđa i egzekutive, s vrlo specifičnim, funkcionalno neovisnim položajem, postavljeno više kao egzekutiva, nego kao pravosuđe.
Zato Državno odvjetništvo smatraju samo pravosuđem u širem smislu riječi. U Austriji je položaj Državnog odvjetništva uređen vrlo slično, u sklopu egzekutive. U Belgiji je situacija slična, iako je, naravno, njihov model - u kojemu tužitelje imenuje kralj na prijedlog ministra pravosuđa - kod nas neprimjenjiv.
Najdosljednije tužiteljstvo kao dio izvršne vlasti imaju Sjedinjene Američke Države. No, i u sklopu te grube podjele postoje znatne razlike u organizaciji, ovlastima, odnosu prema političkoj i izvršnoj vlasti te diskreciji u odnosu na pojedine slučajeve.
Nije sasvim dobro postaviti pitanje ukidanja neovisne pozicije Državnog odvjetništva. Njegova funkcionalna neovisnost mora postojati. Pitanje je možemo li domisliti sustav u kojemu bi podjela između izvršne i sudske vlasti bila jasna i u kojoj bi svaka od tih vlasti jasno nosila svoj dio odgovornosti. Mogućom novom organizacijom ne želi se ništa izgubiti, nego samo dobiti. Posebno mora dobiti Državno odvjetništvo, i to stručno, financijski i moralno. Danas u pohvalu Državnom odvjetništvu ističemo nesumnjiv napredak u odnosu na visokopolitizirani rad iz 90-ih te uspješnost optužnih akata u oko 87 posto slučajeva. Na žalost, ta brojka skriva ono što građani dnevno osjećaju. Da u njoj nema odgovarajućeg broja kaznenih djela organiziranog kriminala, korupcije i teškog gospodarskog kriminala, uključujući i onaj "pretvorbeni". Iako u formalnom smislu posve neovisno, Državno odvjetništvo, kao zaštitnik javnog interesa koji primarno predstavljaju demokratski izabrane institucije, prema mišljenju mnogih, često ulazi u netransparentne odnose s izvršnom vlašću.
Zato, smatram, nova organizacija mora jasno i transparentno pokazivati realne odnose i otkloniti ono što se često događa: da se politika skriva iza odluka državnog odvjetništva. Iz primjera kako su Francuzi ili Nijemci uredili odnos Državnog odvjetništva i izvršne vlasti (politike) može se puno naučiti. Još jednom, model koji mi imamo, prisutan je u vrlo malo demokratskih europskih zemalja.
Osobno mislim da Hrvatska mora dobro analizirati postojeću organizaciju pravosuđa, pa i Državnog odvjetništva, te procijeniti ima li modela koji bi pomogli njihovu boljem funkcioniranju. Jasno, takve se odluke ne donose na prečac i pretpostavka im je ozbiljna stručna rasprava koja se temelji na egzaktnim podacima i interesu društva da sustav bolje funkcionira.
Zasigurno, neovisno o želji da se provede organizacijska reforma, reforma kaznenog postupka sama će po sebi otvoriti prevažna pitanja odnosa Državnog odvjetništva prema sudu, policiji, pa i Ministarstvu. Na žalost, strah od promjena često navodi na obranu stečenih pozicija, makar one bile bitno lošije od onih novih koje se razmatraju.
Ivo Josipović
