Bolne uspomene našeg Vasca da Game

Objavljeno: 29.12.2005

Za Miroslava Krležu Joža Horvat bio je "naš Vasco da Gama koji je oplovio svijet u orahovoj ljusci", odnosno "na latici lipovog cvijeta". Može li se tome išta dodati? Horvatova "Besa" bila je i ostala onaj dodir s beskrajnim plavim svih nas koji nismo imali snage ostvariti san o dalekoj plovidbi, i svih nas koji nismo oplovili svijet. Istovremeno, Horvat je pisac "Mačka pod šljemom" i scenarist dugo zabranjivanog filma "Ciguli miguli". Prvu knjigu "Sedmi be" tiskao je u vlastitoj nakladi, uz jamstvo sestre, još davne 1939., nakon što ju je odnio na oglede Krleži. Zašto je nije pretiskao sve do 1978.?

O tome Horvat (r. 1915.) ne piše, niti govori u svojoj najnovijoj knjizi "Svjedok prolaznosti", čiju je polovicu dovršio u svojoj 90. godini, dok je drugu polovicu iznio u intervjuu urednici Đurđi Mačković i redakciji poznatog kritičara Strahimira Primorca. Tako je sklopljena knjiga bolnih uspomena o životu pisca koji smatra da djelo izrasta iz čovjeka, odnosno da djelo obvezuje čovjeka na čin. Zato je i kritizirao Krležu u Topuskom 1944. na kongresu kulturnih radnika. Horvat kaže:

Domobran Joža Horvat 1941."Moj odlazak u partizane 1941. bio je posve logičan nastavak stranica 'Sedmog be'. Krležina odsutnost u Topuskom bila je posve nelogična s obzirom na stranice njegovih 'Balada'. (...) Nas je izmijenio život". Istovremeno Horvat žestoko odbacuje Lasićevu pretpostavku "da je dobio mig odozgo da se Krležu žestoko napadne". Bilo kako bilo, Horvat je napao pisca koji mu je pomogao svojom potporom i čija su ga djela oblikovala kao mladog, ljevičarskog buntovnika, i to zato što je to držao ispravnim, a nakon što je proveo tri godine po krvavim ratištima.

Revolucionar idealist

Jer on je, s jedne strane, doista izvršavao naredbe svojih partizanskih političkih komesara, ali s druge je morao u svakom trenutku znati da se sve to čini u ime sna o boljem, poštenijem, pravednijem svijetu. Tek kada jedan autentičan, proživljeni život, poput ovog Horvatova, stane iza svih partizanskih i partijskih parola, može se samo naslutiti sva pozitivna energija, čistoća i dobrota onih ljudi koji su odlazili u šumu kako bi se borili.

Kao da vrijeme u međuvremenu nije prošlo, Horvat umije razmatrati svoju prošlost onom neposrednošću s kojom ju je živio. "Ipak je neobično, druže Horvat, da ti dolaziš u partizane bez ikakve poveznice", kaže mu obavještajac Kepčija, kao da mu proročki opisuje njegov umjetnički i ljudski put. Tu susreće i desetara Petra Arbutinu o kojemu će napisati jednu priču, a poslije se čuditi da je imao kćer i da ta kći nema gdje stanovati.

Sa suprugom na Tenerifiima 1974.Horvat je, doista, revolucionar idealist. U vremenu kad je novac sve, njegovi su ideali vrisak samotnog u pustinji. Tim više što ih je bivša država u najvećoj mjeri iznevjerila. On je bio i ostao poput kakvog burevjesnika, najprije u socijalnom, a onda u pustolovnom pogledu. Svijet se doista mijenjao, ali Joža Horvat nije: on je od najmlađih dana poput puntara, ali i poput budističkog svećenika vjerovao da svi ljudi imaju pravo na sreću, i da im to pravo nitko ne smije oduzeti. Pritom je bivao gluh na očiglednosti. Samo njega nije čudilo to što je "bez poveznice", odnosno što je u svome vodu "jedini Hrvat". Ni danas pišući svoje uspomene, odnosno govoreći ih svojoj urednici, on nema potrebe komentirati činjenice iz prošlosti u novom svjetlu ili u svjetlu duge životne retrospektive. Horvat im ne želi ništa dodati, niti ih naknadno tumačiti zato što, očito, vjeruje da spomenute i druge činjenice pripadaju trenutku u kojemu su se dogodile, a ne njegovoj "proizvoljnoj" interpretaciji. Na mjesto povijesne nužnosti on postavlja ljudsku, sudbinsku nužnost, i poštuje njenu kronologiju.

Možda će nekoga više zanimati Horvatovi susreti s Bakarićem, Kladarinom ili Hebrangom - koji mu je ime Josip pretvorio u Joža - no mene je zanimao pisac i ono što ga je vodilo iz rata za bolje sutra u rat s morem. Ali, o tome Horvat ne voli puno zboriti. On tek spominje Pariški sajam nautike gdje je otišao nakon zabrane filma "Ciguli-miguli" 1952. godine. Usput, i tu zabranu Horvat opisuje anegdotalno, kao i razgovore s Kalebom ili Nazorom. More je, napokon, postalo utjelovljenje Horvatove sanjane slobode.

Govor tišine

Legendarna BesaKada smo početkom 70-ih u časopisu Modra lasta pratili pripreme za novi Horvatov put oko svijeta jedrenjakom toga imena, poznavali smo i njegovu suprugu Renatu i njegove sinove Radovana-Miću i Marka. Svi su oni kao obitelj bili predmet naših čežnji i strahova. A onda je Mićo 1973. poginuo. "Izgubili ste Miću, Vi nemate pravo izgubiti i drugo dijete. Vi nemate pravo izgubiti Marka", odgovarao je Krleža Horvata od nastavka plovidbe. Ali, Horvatovi drugačije nisu mogli. "Čovječe, zar ne osjećate da ste na rubu grčke tragedije?!", pitao je Krleža Horvata. "Nisam shvatio, nisam ga mogao razumjeti, i tako smo se rastali", piše Horvat. Njegov sin Marko izgubio je život u vodama Venezuele 1975. godine.

Nadljudskom snagom kapetana koji progoni bijeloga kita svojih ideala, Horvat donosi dva Radovanova pisma iz 1965., kao i svoj odgovor. Ta pisma govore mnogo više od svakog drugog opisa, govore o očevima i djeci u socijalizmu, o izgubljenim idealima očeva i nenađenim snovima sinova. O tome da sinovi uvijek imaju pravo samo na svoju vlastitu i ničiju slobodu.

"Pitate kako smo izdržali, kako smo podnijeli gubitak? Smrt je nedjeljiv dio života. Renata na svoj način, ja kao osamljen prerijski vuk ponekad zavijam, ponekad cvilim", kazao je Horvat. Ali, nije se prepustio boli, donio je sinovljeva pisma s nadom nekoga tko vjeruje da bi ona mogla pomoći nekim drugim sinovima i očevima koji neće proživjeti grčku tragediju. I zato je Horvat naš Vasco da Gama. On je, vjerujem, jedina osoba koja je u vrijeme Domovinskog rata imala utočište u Papeeteu, na Tahitiju. Ondje je njega i suprugu Renatu pozivala Solange, Markova djevojka. Jer, poslije svega ostaje jedino ljubav, ljubav prema drugome, prema moru, ljubav prema idealima. Drugo je samo pjena na vrhu vala, pjena koju je savladao dječak iz Kotoribe, sin gostioničara sa Selske, pisac Joža Horvat.

Smrtna kazna za suborca Petra Krnjaića

Slučaj njegova suborca Petra Krnjaića dosta govori o Horvatu. Bio je, naime, zadužen da ga s Banije odvede u Korenicu na ispitivanje. Tamo je doznao da je Krnjaiću 'odrezana' smrtna kazna zato što je svojim partizanima naredio da spale i pobiju hrvatsko selo Prekope. "Dok je lagano podizao ruke, okrene se prema meni i vidjevši me pored vrata gdje stojim s pištoljem u ruci, on posve slomljen izusti: 'Zar i ti... druže komesaru?' Mogu samo izraziti žaljenje što je sudbina baš meni namijenila da pravdi izručim bivšeg partizanskog komandanta, četnika, Krnjaića." Horvatova je savjest čista zato što je njegov drug "pogazio partizansku zakletvu". Ali, je li mu to uistinu dovoljno? Praznine koje Horvat ostavlja iza zapisa i odgovora, praznine na koje je utjecala i Parkinsonova bolest s kojom se borio završavajući knjigu, imaju nešto od govora tišine, od govora neizrečenoga.


Željko Ivanjek

Broj preporuka: 2

ARHIVA ČLANAKA

Will Reid odlučio se za nekonvencionalnu metodu učenja svoje djece kućanskim poslovima te je odlučio snimiti video tutorial. Prva u nizu epizoda bila je o načinu kako promijeniti rolu toaletnog papira.

SA ŽITOM U PLODINAMA

Dobitnici nagradne igre sa Žitom u Plodinama do vrijednih nagrada

Dana 15. listopada 2012.godine izvučeni su dobitnici u nagradnoj Igri Sa Žitom u Plodinama do vrijednih nagrada.

LJUBAVOLOGIJA U PRAKSI

Kako živjeti u ljubavi?

Što ljubav doista jest? Kako je možemo svakodnevno živjeti? Kako odbaciti romantično, idealizirano shvaćanje ljubavi i prigrliti ono što ljubav istinski jest? Kako dopustiti ljubavi da nas osvoji?

Opći uvjeti korištenja | Pravila prenošenja sadržaja | Zaštita privatnosti | Pravila komentiranja | Impressum | Kontakt | Oglašavanje

EPH Digital: Jutarnji list | Slobodna Dalmacija | Gloria | Globus | Sportske Novosti | Autoklub | Dom & dizajn | Dobra hrana | Bestseller | Dodo | Dosi | Gorila | LikeCroatia | Gameland | Dubrovacki Vjesnik

WAZ: Der Westen