ZAGREB - Svako dijete zaslužuje živjeti u bajci a bajke pritom nemaju veze s novcem, palačama, plesnim cipelicama ili nečim trećim. Samo jedno u životu djeteta čini djetinjstvo bajkom - osmijeh koji krasi lice malog bića.

Za nesretna djetinjstva ljudima može biti žao, može im biti teško, mogu osjećati sućut, ali ako kao društvo dopustimo da djetinjstvo bude pakao i izvor patnje, tada snosimo i odgovornost za upropašteno djetinjstvo. I život koji nastaje u takvom djetinjstvu. Dopustiti da djevojčica koju je vlastiti otac godinama silovao bude vraćena tom istom ocu znači snositi odgovornost za upropašteno djetinjstvo i život. Znači da i sami sudjelujemo u tome, dopuštamo da nedjeljom, kada su druge obitelji sretne jer se svi skupe, ta djevojčica živi u strahu jer ne zna što će joj učiniti vlastiti otac.

Život kako ga piše psihopat

Kada bismo znali da će netko od nas, zato što nismo učinili dovoljno, biti poslan u logor kao što su logori iz naših sjećanja, iz rata koji smo prošli, nešto bismo učinili da to spriječimo. Jednostavno zato što ne bismo pristali na to da snosimo odgovornost za to što nismo spriječili da ljudi žive u strahu pred nasiljem ili da budu izloženi nasilju koje ovisi o tome koliko je psihopat koji muči raspoložen toga dana. Neka djetinjstva su nalik tome, životu u zatočeništvu u kojem stariji i jači imaju mogućnost zlostavljati kako im se svidi, kako budu raspoloženi određenog dana. Ako su dobro raspoloženi - ostali će se možda smijati, ako imaju loš dan - svi će hodati pognutih glava a netko bi mogao i stradati. Jagodu, djevojčicu o kojoj pišemo, otac je silovao godinama, sve dok nije izvučena iz vlastite obitelji.

Kako je otac izbjegao zatvor

Sud nije imao dokaza da bi osudio zlostavljača koji je silovao vlastitu kćer - jedna je od posljedica sudskog postupka koji je vođen protiv oca sada devetogodišnje djevojčice, Jagode. Silovatelj je zbog toga izbjegao zatvor. U obitelji iz koje je djevojčica izvučena rođeno je još jedno dijete, dječak kojemu su četiri godine i koji je, po svemu sudeći, isto žrtva seksualnog zlostavljanja.

S obzirom na to da sudovi koji su se bavili kaznenom odgovornošću oca nisu imali dokaze kojima bi osudili zlostavljača, djevojčica bi se sada, po okončanju postupka, mogla vratiti u svoju obitelj. Njezino rukom napisano svjedočenje o silovanju nema vrijednost u kaznenom postupku jer zakon svima nudi šansu da dokazuju svoju nevinost i ako uspiju, više ih ne progoni za to djelo. Iskaz se pojavio prekasno da bi imao utjecaj na sudsku presudu kojom bi se oca strpalo u zatvor, no ne mora značiti da se pojavio prekasno da spasi djevojčicu od povratka zlostavljaču.

Hrvatski pravni sustav, naime, zbog silovanja vlastite kćeri nije uspio smjestiti zlostavljača u zatvor, iako bi ga zbog onoga što je djevojčica opisala trebalo kazniti najstrožom kaznom.

Ali, to ne znači da taj isti sustav i društvo moraju dopustiti da djevojčica bude vraćena i dovesti je u situaciju da živi u strahu te, najvjerojatnije, da ponovno bude zlostavljana. Isto tako, taj sustav može spasiti još jedno dijete, četverogodišnjeg brata te djevojčice i izvući ga iz dometa vlastitog oca.

Sudske bitke

Postoji građanski sud koji odlučuje o starateljstvu i koji će imati zadatak procijeniti je li otac podesan biti roditelj i da mu se vrati kćer. Pred tim sudom centar za socijalni rad ili državno odvjetništvo, koje nije bilo osobito zainteresirano dokazati krivnju oca koji je zlostavljao vlastitu kćer, mogu pokrenuti postupak kojim će tražiti da se dijete udomi izvan roditeljskog doma.

U tom postupku sud može uvažiti i pismeno svjedočanstvo zlostavljane djevojčice, saslušati kao svjedoka sve osobe koje su bile u kontaktu i uočile njeno ponašanje, tražiti dodatne ekspertize i predočiti ih sudu. Otac to očekuje i sprema se s odvjetnikom boriti na sudu za kćer. Ili se to može izreći i drukčije - zlostavljač računa na to da dijete neće uspješno svjedočiti protiv njega jer je malo, jer je neizgrađeno kao osoba i jer se plaši, pa se bori da dobije svoju žrtvu nazad. U skrovište doma gdje će je nastaviti silovati. A pritom će u ladici imati sudsku odluku o vlasitoj nevinosti kao potporu društva.

I nije ovo nedopušteni pritisak na sud jer on kao takav ne postoji kada je riječ o tome da i mali propust u postupku može toj djeci upropastiti djetinjstvo. Jedino koje imaju, ono koje im ne smije biti upropašteno. Sud tu samo mora biti pažljiv i računati da pogrešna odluka to dvoje djece, Jagodu i njena četverogodišnjeg brata, može koštati života. Te je ovo samo podsjećanje na pravi razlog zašto sudovi postoje i odlučuju o pravu na roditeljstvo - kako bi djetinjstva bila ispunjena osmijehom.