Bosna - Svačije ogledalo
Čekajte… Ne razumijem: želite se odreći našeg, američkog, državljanstva i uzeti bosansko?! Pa, vi niste normalni… Možete li mi obrazložiti svoju odluku?", pita američki ambasador u Sarajevu mladu tamnoputu Amerikanku u prvoj sceni najnovijeg bosanskog hit-filma "Nafaka" redatelja Jasmina Durakovića. Film - sam po sebi ne odveć poseban i očito rađen za zapadnjake koje Sarajevo iz nekog razloga magnetski privlači - prati priču mlade Janet koja je u okupirani grad došla nekim kratkoročnim poslom, ali je njezina "nafaka" bila da se zaljubi i ondje ostane - zauvijek.
Nafaka nije karma, iako po islamskom vjerovanju određuje sadašnjost, nije ni sudbina jer uzrečica kaže: "Novi dan - nova nafaka", a nije niti urok ili zapis, premda se katkad može i tako tumačiti. Ipak, najtočnije je "nafaku" prevesti kao kratkotrajnu, dnevnu sudbinu.
Moja je nafaka bila da Sarajevo prvi put vidim tek poslije rata, negdje potkraj 90-ih.
Putovali smo autom preko Splita i Mostara - iako se moglo i preko Slavonskog Broda, ali je mom najboljem prijatelju koji je četiri godine proveo braneći grad od srpske vojske bilo draže voziti se krivudavom dalmatinskom magistralom nego autoputem "bratstva i jedinstva" jer se iz principa nije htio legitimirati carinicima Republike Srpske s (tada još) kokardama na službenoj odori - i do grada smo došli kroz Federaciju, preko tadašnje "mehke granice".
Pošla sam upoznati njegovu "raju", momke s kojima je dijelio ratnu zbilju, 1300 dana opsade (prema nekim povjesničarima, bila je to najdulja opsada nekoga grada u povijesti ratovanja, op.a.) i koje je - pošto se odmah nakon dejtonskog mira, krajem 1995., trajno doselio u Zagreb - u pričama radije opisivao kao likove iz SF komedija u stilu Adamsova "Vodiča kroz galaksiju za autostopere", nego realistične Spielbergove rendžere, američke specijalce, koji su spašavali vojnika Ryana.
Premda su, realno, bili bliže drugoj opciji. Njegova je generacija (rođeni između 1970. i 1975.) u ratu "popušila" najbolje godine - rane dvadesete. Zapucalo je taman kad su odslužili JNA (ili, u najgorem slučaju, baš dok su je služili), upisali fakultete ili se dali u traženje nekih poslova, zaljubili se, razmišljali kako se što prije odseliti od staraca i naći cimere za studentske garsonijere…
Potkraj 1992. umjesto da skijaju po Jahorini punili su vreće pijeskom da dodatno zaštite skloništa i bez razmišljanja su se prijavili ili u Armiju BiH ili u (nacionalno više izmiješane) jedinice MUP-a. Daytonski mir svima je donio olakšanje. Smatrali su ga dobrim, ali privremenim rješenjem. Nisu puno mozgali o njegovim posljedicama, nego su se radovali što ima struje pa do devetog kata opet mogu liftom i što opet mogu šetati gradom bez straha od gelera granate ili snajperskog metka. Pričali su o ratu, naravno, ali su te priče bile lišene i patetike i herojstva, rijetko su se ticale politike, o poginulima se govorilo uglavnom kroz anegdote, a nijednom nisam čula da je itko izgovorio "PTSP" ozbiljnim tonom.
Svidjela mi se njegova ekipa: nacionalno mješoviti, urbani, čaršijski momci unisono su psovali vlasti što umjesto kvartovskih parkova i igrališta obnavljaju i grade džamije, pili su loze i točeno Sarajevsko pivo, sjedili u kultnoj Slozi ili FIS-u i čudili se kad bi netko iz kafane otišao prije ponoći. Tih sam godina intenzivno posjećivala Sarajevo i otamo se vraćala s nekim nejasnim optimizmom koji je remetilo samo jedno pitanje: dokle to može potrajati?
Nafaka mi je dala odgovor na dočeku novog milenija: uvečer 31. prosinca 1999. nas se desetak okupilo u stanu mog prijatelja na Alipašinu polju. Bila sam uvjerena da će dernek proći kao i svi prethodni, uz obilno i prigodno iće i piće, smijeh i neobaveznu zajebanciju na svačiji račun i svakodnevne teme. Krivo.
Skroz krivo. Prvo se povela rasprava o tome treba li zabraniti alkohol. Polemiku je, najozbiljnijim tonom, započeo jedan koji je dotad običavao zadnji izlaziti iz kafane i gromko se smijao svaki put kad bi ga netko podsjetio kako je u ratu gotovo oslijepio nakon žestokog opijanja alkoholom iz kućne radinosti, u ratu vrlo popularnom i, najčešće, jedinom dostupnom. Odjednom sam istog tog momka slušala kako gorljivo brani stav o štetnosti i nepotrebnosti alkohola, a onda nisam mogla vjerovati da je odbio kušati hranu koju je na doček donio sin izvrsne, i u raji iznimno cijenjene, bosanske domaćice - ali ne i muslimanke! - jer je posumnjao da je u slasne roladice od tijesta sa špinatom uz mljevenu janjetinu ubacila i ponešto svinjetine.
Nikad prije u tom društvu nisam čula ništa slično. Sljedeća tema koju je započeo bila je treba li početak godine slaviti po uvriježenom, zapadnjačkom, ili pak islamskom kalendaru.
I ta je rasprava prihvaćena ozbiljno. Tadašnji predsjednik države Alija Izetbegović je, naime, uz podršku svoje stranke (SDA) i njihovih simpatizera odlučio javno zaratiti protiv Djeda Mraza jer on, ustvrdili su, "nije u duhu islama". Nacionalna televizija BiH tada je upravo od tog dečka - koji se netom vratio s dvogodišnjeg rada u jednoj bogatoj arapskoj zemlji gdje je usavršio tehnike 3D-animacije i digitalne montaže te, vjerojatno, dublje spoznao islamske vrijednosti - naručila novogodišnji telop, uz napomenu da na njemu ne smije prikazati ni Djeda Mraza, ni okićenu jelu, niti čašu šampanjca.
Sve su to, listom, bili nepoćudni elementi: čaša sugerira alkohol, jele rese kršćani i hrišćani, dok je siroti Mraz, rekli bi u Sarajevu - "fasovao" iz nejasnog razloga. Nikad se, nažalost, nije točno utvrdilo je li Aliju podsjećao na komunizam, konzumerizam ili Coca-Colu, ali i danas (kad je Djedu Mrazu načelno opet "odobrena viza" za BiH) postoje suporteri ideje da je za Bošnjake (muslimane) taj djedica s crvenom kapicom "persona non grata". Zadatak koji je dobio definitivno nije bio jednostavan - napraviti novogodišnju čestitku bez Nove godine - ali je u društvu koje je o tome raspravljalo posve neočekivano izostao onaj ironijski, nadrealistički, odmak zbog kojeg sam se voljela družiti s tom ekipom.
"I? Što si im nacrtao?", pitala sam.
"Ništa. Pokušavao sam nešto sa sniježnim pahuljicama, ali nisam bio zadovoljan…" "Ako neće Deda Mraza, ja bi' im stavio Vučka", zaključio je donositelj suspektne rolade i otvorio novu bocu piva. Nekoliko nas se nasmijalo, dok su ostali prijekorno gledali u bocu. Bio je to moj jedini - sarajevski dernek nakon kojeg je ostalo nepopijenog alkohola, ali je usfalilo soka, čak i Cedevite. Danas kad razmišljam o tome, jasno mi je da se to moralo dogoditi.
Prošlo je pet godina od rata, u državi se gotovo ništa bitno nije promijenilo osim što je međunarodna zajednica (budući da se "tri konstitutivna naroda" po običaju nisu mogla dogovoriti ni oko najtrivijalnijih stvari) održavala mir i relativno funkcioniranje države, a dečki su zakoračili u tridesete i dio ih se odlučio "uozbiljiti". Za neke od njih to je, potvrdilo se koju godinu kasnije, bio tek eufemizam za radikalno okretanje vjeri i potpuno isključivanje "nevjernika" iz društva.
Nikad nisam doznala je li onaj telop ikad emitiran, a nakon te milenijske noći nisam više ni odlazila u Sarajevo. Nije to više bila ista raja. Primala sam vijesti da su se neki, nakon smjene stoljeća, sa šanka Sloge tiho povukli u mir džamije; da je jednom od njih nafaka donijela suprugu druge vjeroispovijesti koja se - a glasnik je bio uvjeren da je to učinila zbog "kolektivne" (nacionalne) grižnje savjesti - na dan vjenčanja odrekla krsta i zamotala feredžom; treći je svoju djevojku podržao u ideji da muslimansko ime koje su joj dali roditelji službeno zamijeni drugim koje na arapskom jeziku znači "sveta"; a nakon što su me neki prekorili jer sam ih, u neznanju, nazvala taman u vrijeme jednog od pet obveznih dnevnih namaza, i sama sam odustala od pokušaja da održim kontakt.
Prijatelj koji me uveo u sarajevsko društvo nerado je komentirao te promjene. Radio je u inozemstvu, a kad bi dolazio u Zagreb, radije bi išao na Jadran nego u BiH. Prije par godina prodao je i onaj stan na Alipašinu polju i otada u svoj rodni grad navraća samo kao gost.
Nafaka me, međutim, u posljednjih pet mjeseci u Sarajevo odvela pet, šest puta po najmanje tjedan dana. U šest godina koliko me nije bilo nisu se samo promijenila imena ulica (Titova je skraćena, sad prestaje kod vječne vatre), nego i ljudi, grad općenito…
U središtu su otvoreni luksuzni butici - svoju filijalu ima čak i Wollford čije "obične" najlon čarape znaju koštati više od sto eura - na čaršiji su nikli novi kafići koji prodaju koktele za 20 eura, kao i bezbrojna konačišta, hosteli, prenoćišta. Sarajevo je postalo jedna od naj-cool turističkih destinacija ovog dijela Europe. Prema visokotiražnim turističkim vodičima poput Lonely Planeta, Eyewitness Travel Guidea, kao i brojnim worldwide travel forumima i sajtovima Sarajevo je naprosto "must see". Koliko se stranci uspijevaju zabaviti, ne znam, vjerojatno im je dovoljno da kafići rade sve dok u njima ima gostiju i da se još uvijek mladi s njima rado druže, ali u tjeskobnoj nadi da će ih netko od njih na povratku - povesti sa sobom.
Naime, prema posljednjoj - i, za vlasti, prilično poražavajućoj - anketi jedne nevladine organizacije, čak bi 60 posto mladih otišlo iz BiH kad bi imali priliku.
Stranci, osobito oni koji onamo dolaze nekim poslom, s plaćenim transportom i dobrim dnevnicama, podsjećaju na nekovrsne "posljeratne profitere". Od svakovrsnog diplomatskog osoblja, raznih agenata tajnih službi ili birokrata tzv. donatorskih NVO-a, strani turisti odudaraju samo po tome što kroz grad idu s fotoaparatom ili kamerom pa snimaju ruševine, guše se u ćevapima, pitama i baklavama ili mašu vrećicama s baščaršijskim suvenirima: džezvicama, pladnjevima, mlincima za "kahvu", filigranski obrađenim čahurama granata…
Živjeti u Sarajevu smatra se totalno cool, prijatelji će vam se podjednako - makar iz različitih razloga - diviti (i zavidjeti) doselite li se u Sarajevo iz Londona ili iz Foče. Pravi Sarajlije, oni koji su u gradu rođeni i odrasli, međutim, na neki način preziru i jedne i druge.
Za razliku od ostatka države čiji je glavni grad, Sarajevo je razvilo posebne "obrambene mehanizme" za očuvanje suverenosti koja ne dopušta da se netko, tko gradski koncept ne shvaća od rođenja, infiltrira u urbanost. Pojednostavljeno: ako ste se rodili na nekom od okolnih brda, trebat će vam sva sila vremena i truda da shvatite što znači kad vam "pravi Sarajliija" kaže: "Nađemo se na kineskoj". Kineskom su, naime, prozvali autobusnu stanicu s koje je nekoć kretao trolejbus za Pionirsku dolinu i Bazene, vazda prepun. "Ljudi je uvijek bilo k'o Kineza, pa je ostala kineska", objašnjavali su moji prijatelji vozaču taksija koji je, očito, u Sarajevo došao poslije rata.
Tamošnji humor, kao i način života, ne podnosi ono što se u nas zove "prva lopta". Da biste shvatili regionalne ili gradske toponime, da biste razumjeli zašto ih nešto nasmijava do suza, dok na "konvencionalne" fore uopće ne reagiraju, da biste - uopće - mogli steći "status" potreban za kvalifikaciju "prihvaćen" ili "neprihvaćen", naprosto morate pamtiti skečeve iz Top-liste nadrealista (TLN), pjesme Zabranjenog pušenja, "new primitives" koncept Elvisa Kurtovića, detalje s Olimpijade ili iz podrumskih ratnih kafića, rovova… Čak i nije toliko bitno jeste li, i u kojoj mjeri, to prošli osobno ili gledali na CNN-u, gradska se raja naprosto razumije. Došljaci su njihov najveći problem.
Osobno sam uvjerena da je Sarajevo kudikamo zabavnije onima koji razumiju jezik (i to ne bošnjački, srpski ili hrvatski - tri ravnopravna "službena" jezika u BiH; nego gradski, sarajevski sleng), humor i poneke običaje. Kolegica koja je u Sarajevo otputovala na neki intervju zamolila je recepcionara da je probudi u 8. Telefon joj je zazvonio 15 minuta prije 9:
"Alo?" čula je s druge strane dok je u panici zurila u sat: "Jes' ti rekla da te probudim u osam". "Jesam", odgovorila mu je bijesno. "Šta onda čekaš, zakasnit ćeš! Evo ti je 15 do 9", informirao ju je hotelski činovnik posve ravnodušan na njezinu (opravdanu) ljutnju.
Takvi dijalozi, klopke i iznenađenja vrebaju vas na svakom koraku: kad pokušate na trafici kupiti Oslobođenje, prodavačica vam kaže da "to nitko ne čita" i uvali vam Dnevni avaz; u pizzeriji uzalud objašnjavate da to što ste vegetarijanac znači da ne jedete nikakvu, pa ni pureću šunku; dok sjedite u jednom od najfrekventnijih gradskih okupljališta, slušate gazdu kako se gostima hvali da "u životu nije platio ni pfeninga poreza"; ili naprosto, šećući kroz parkić od katedrale do pravoslavne crkve naletite na bistu Isaka Samokovlije kojem je neki šaljivdžija oko vrata svezao kravatu duginih boja…
Umirovljenici, veterani NOB-a i velemajstori uličnog šaha svakog jutra izvuku iz spremišta plastične figure veličine vrtnih patuljaka i igraju partiju za partijom, dok se ne smrači. U kafiću popularnog Buybooka pušenje je dozvoljeno, a koktel od svježeg soka naranče i nara stoji 4 konvertibilne marke, oko dva eura. U trgovini se pivo može kupiti za marku i popiti usput - u skladu sa splitskim grafitom: "Nema kafića do zidića" - uz neki štand ili klupu, dok je u kafani za pivo potrebno dati oko dvije, tri konvertibilne marke. Piratska audio i videoizdanja izložena su ispred tržnice na plastičnim, sklopivim stolovima, tipičnima za razne švercere koji su, već na sam zvuk policijske stanice, svoj "štand" spremni "pospremiti" u rekordnom roku.
Cigarete i alkohol reklamiraju se na jumbo plakatima i čitavim stijenama nebodera - što im se, zapravo, i ne može zamjeriti budući da je poznata Fabrika duvana Sarajevo jedno od rijetkih prijeratnih poduzeća koje i dalje radi punom parom - a pušenje je dozvoljeno gotovo svagdje osim, valjda, u apotekama, kirurškim salama i (ponekim) uredima stranih organizacija.
Prvi put nakon šest godina u Sarajevo sam stigla avionom, lani u rujnu, dok je trajala predizborna kampanja za parlamentarne izbore. Dočekalo me nekoliko starih, s nekoliko novih prijatelja. Nisu se puno promijenili. Istina, malo su ozbiljniji i nešto manje piju.
Grad je, oblijepljen predizbornim plakatima, izgledao kao kulisa za Fellinijev, a nikako za film o Radovanu Karadžiću i Biljani Plavšić koji se upravo snimao: dosadni plakati s političkim floskulama i besadržajnim parolama preko fotobista kandidata. Jedan je političar čak otišao toliko daleko protiv samoga sebe da je dao retuširati fotografiju za plakat tako da mu uši budu manje i priljubljene uz glavu, iako se dnevno na televiziji pojavljivao kao umorni slonić Dumbo.
Izbori su bili posebna lakrdija: izbornoj komisiji trebao je puni mjesec da prebroji glasove, tako da su službeni rezultati objavljeni mjesec dana nakon izbora, a Vlada se nije konstituirala još nekoliko mjeseci. Do konstituiranja Vlade prošlo je 3 (slovima: tri!) mjeseca, jer im je nedostajao "nacionalni kvorum". Međunarodna zajednica potrudila se da be-ha put u pakao poploči najboljim namjerama: prvo su izmislili registracije po kojima se ne zna tko je odakle, a onda su u sve državne, službene formulare uveli pitanje: "Jeste li: a) Bošnjak; b) Hrvat; c) Srbin; ili d) drugi". Takav se formular nudi pri vađenju dokumenata, pa čak i prijavi ispita na sveučilištu (univerzitetu).
Isto se ponašaju i mediji. Gotovo da nema vijesti u kojoj se ne navodi nacionalna (vjerska) pripadnost aktera, što - definitivno - ne pridonosi bilo kakvoj "nacionalnoj pomirbi". Rezultat svega je to da Milorad Dodik (predsjednik Republike Srpske) Hrvatima predlaže da se založe za treći entitet, a lobi je toliko jak da, koliko sam čula od kolega, ponekim novinarima nude "pogodnosti" za medijsko podržavanje te ideje.
Srećom, Hrvati su izabrali Komšića (što je, istina, posvadilo hercegovački HDZ sa zagrebačkom središnjicom i prouzročilo "predratno stanje" u hrvatsko-hercegovačkom korpusu) koji je Komšićeve ideje odbio u startu.
O politici ipak raspravljaju samo stariji. Mladi su pobjegli u neki svijet iluzije, sretnici koji imaju posao strepe da ga ne izgube, oni koji nemaju mole se - već kojem - Bogu da ga nađu, ali se ni jedni ni drugi ne nadaju puno. Navikli su na rastanke bez suza. Svaki dan netko nekamo ode. Na nebo, u inozemstvo, trbuhom za kruhom… Unatoč besparici i općoj nezaposlenosti, kafane su vazda pune. Zabave doista ne nedostaje, nedostaje - para.
Svaki odlazak, kao i povratak - makar bio i kratkotrajni posjet - sjajan je povod za pijanku i zajebanciju koja daje barem neki osjećaj odmaka od surove stvarnosti. Istina, i te su se pijanke ponešto promijenile od ratnog i neposredno poslijeratnog vremena kad su se u atomskim skloništima organizirali partyji, rock festivali i nastupi alternativnih bendova.
Alternativa više gotovo ne postoji. O nekakvom "undergroundu" gotovo da nema spomena.
U dvorani Zetra prvo je nastupao Gibonni. Kulminacija koncerta bila je kad je iz publike na binu izvukao dvoje mladih što su se ljubili uz stihove da "u svemu sad mogu naći nešto lijepo" te im - pred najmanje stotinu upaljača podignutih iznad obožavateljskih glava - darovao veš-mašinu.
Desetak dana kasnije, uoči Kurban-bajrama, u istoj su se dvorani pjevale jelahije i kaside, muslimanski vjerski napjevi, na spektakularnom koncertu "Pod zastavom Muhameda".
- Ne znam jel' se to neko zajebaje. Nadrealisti su tijekom rata napravili skeč koji su im vlasti zabranile: Muhamed popravlja stojadina, Zastavu, leži pod haubom, a naslov je isti kao i za koncert - "Pod zastavom Muhameda" - govori mi drug i sprda se s radijskom reklamom koja poziva vjernike da se "uhvate za Alahovo uže": - Jedino da se objesim o njega.
Kad je taksist - a vožnja je, definitivno, najjeftinija u ovom dijelu Europe - spazio dvojicu u razgaženim blatnim mokasinama i hlačama od špricanog trapera, približio im se automobilom na par metara, a onda naglo potrubio da ih prene iz razgovora nasred prometne ulice. U Zagrebu se, valjda zbog prezira prema monopolistima, vozim na stražnjem sjedalu, ali u Sarajevu nekako uvijek sjednem naprijed: dozvoljeno je pušenje, a i vozači su neposredniji, otvoreniji…
Kako bilo, sledila sam se nakon te njegove egzibicije. Primijetio je da sam u šoku i stao se pravdati: - Ja sam peta generacija rođena u Sarajevu (usporedbe radi: u Australiji se tek rađa šesto koljeno prvih doseljenika) i po mojem se pretku zove ulica kroz koju ću vas sad provesti...
Sramim se, ali ime ulice nisam zapamtila. Ipak, taksist je nastavio: - I mene su još moji stari učili: 'Sine, zapamti, seljak je dobar samo na selu'. A nakon rata se svašta s brda spustilo u grad. Ne smeta mene šta su oni tu, nego me smeta što grad niti razumiju niti poštuju.
Ista stvar smeta većini Sarajlija. Uza sve prijateljske i neslužbene izvore, službeno sam razgovarala s trojicom muškaraca, različite dobi i - uvjetno rečeno - nacionalnosti. Uvjetno rečeno, jer su se svi moji sugovornici, osim nekoliko taksista s Pala i onih što su se u grad prvi put spustili nakon što je rat službeno okončan u Daytonu - ili, što bi Sarajlije rekli: grad su prvi put vidjeli kad su došli na vakcinu - deklarirali kao: Sarajlije. Ta trojica zaslužuju poseban status. To su građani. U nas bi se reklo - gospoda, u njih - hadžije.
Da, složili su se - "zabavno" je živjeti u državi površine dvostruko manje od Ohia (gdje je, usput rečeno, potpisan Daytonski sporazum) koja se sastoji od Republike (Srpske), Federacije (sastavljene od 10 kantona: po četiri nacionalna i dva miješana) te "međunarodnog distrikta" Brčko koji je pod neposrednom međunarodnom upravom. Kad se, potkraj prošle godine u Bruxellesu povela rasprava o tome treba li OHR ostati u BiH i održavati status quo - budući da je to, prema mišljenju svih mojih sugovornika, jedino što radi - bilo je jasno da neće otići.
Zašto? - Sve bi se urušilo. Država bi kolabirala u trenu. Mi još nemamo uspostavljen porezni sustav, carina radi protiv domaćih proizvođača, kad bi stranci otišli, bojim se, izbio bi novi rat - uvjerena je Maša Dervišević, mlada zaposlenica sarajevskog Media Centra. Ona i njezin suprug, Ćazim, nedavno su podigli stambeni kredit i kupili mali prostor u potkrovlju jedne zgrade - san većine mladih, ali i starijih, jer u Sarajevu nije neobično da, i ako imate više od 40 godina, i dalje živite s roditeljima. Stanove su, poslije rata, masovno pokupovali doseljenici iz Sandžaka, koji su - kao Hercegovci u Zagrebu početkom 90-ih - dolazili s kovčezima punim keša, ne pitajući za cijenu.
Ćazimova je nafaka bila da se odmah nakon srednje škole javi u obrambenu vojsku. Ranjen je, danas prima 50 konvertibilnih maraka (25 eura) mjesečno na ime invaliditeta - u BiH, naime, nema posebnih braniteljskih mirovina, niti povlastica - ali je radišan, optimističan i priznaje da je imao sreće:
- Nakon ranjavanja i oporavka zaposlio sam se kao prevoditelj u UN-u, neko vrijeme radio u medijima, a danas imam producentsku kuću XYFilms za dokumentarne filmove. Problem je, smatra, što su se u grad doselili ljudi koji nikad nisu bili građani, dok nikoga, ali baš nikoga, od ljudi s kojima se on osobno družio prije rata više nema u Sarajevu. - Došla je turbo-folk publika i zauzela mjesta onih koji su poslije rata pokrenuli alternativnu, urbanu, rock scenu - govori i kaže da ne prakticira vjeru, iako poznaje vršnjake koji su joj se okrenuli, tražeći utjehu.
Nenad Veličković, predavač na Katedri za jezike Filozofskog fakulteta i autor nekoliko satiričnih uspješnica, uvjeren je da je "za sve" kriv patriotizam koji se infiltrirao u odgoj i obrazovni sustav. - Ono što se dogodilo Sarajevu, dogodilo se i Zagrebu i Beogradu, ali je Bosna najbolje ogledalo za obje susjedne zemlje. Ako nismo mogli skupa u Jugoslaviji, otkud ideja da možemo skupa u BiH - retorički pita Veličković, kojemu uskoro izlazi nova knjiga "Viva sexico - Cosmoboy" u kojoj analizira fenomen "Cosmopolitan kulture".
- Turbo-folk je naša stvarnost koje se sramimo, a Cosmo je fetiš, ono što bismo htjeli postati. Koncepcija Cosmo magazina podrazumijeva površno i snažno ohrabrivanje ljudi da budu ono što nisu - drži književnik Veličković koji ne pridaje veliki značaj sve punijim džamijama.
- Svatko novi tko uđe u neku prostoriju, mora nekoga istisnuti van. Imam studente koji su napustili medrese i sad studiraju na Filozofskom. To je, međutim, prilično provokativna teza jer pitanje je može li se Kraljevstvo Božje uspoređivati sa zatvorenom prostorijom budući da u njemu, po milosti definicije, u njemu ima mjesta za sve koji mu požele prići. Religijske i nacionalne podjele osnovni su krivac za ionako loše stanje u BiH, uvjeren je kantautor Dino, frontman sve popularnijeg sarajevskog benda Letu štuke.
Hitom u kojem proziva primitivizam i veliča minimalizam, Dino je poručio i kudikamo dublje poruke koje, na svaki način, odražavaju be-ha današnjicu: "Gazi nas čizma nacionalizma".
- Volio bih da su stranci spakirali kofere i otišli. Naši bi tad tresnuli o pod iz ovog lažnog stanja levitacije, u kojem sav svoj nerad pravdaju nametnutim Ustavom - kaže Dino dešperatno. Smetaju mu mnoge stvari, pa ih pretoči u pjesmu. Jasno mu je da se sve više njegovih vršnjaka predaje ili domaćoj memli ili emigrantskoj neizvjesnosti (u pjesmi jedan odlazak pravda stihovima: "Bolje hladne ulice New Yerseyja/nego puna kuća - prazna tepsija).
Dinov je optimizam na najnižoj razini, osjeća mu se to u tonu dok, više za sebe, govori: - Zapravo, smijati se Bosni isto je kao rugati se čovjeku bez nogu. Čuo sam da se ponovno okuplja Top-lista nadrealista i pitam se zašto. Pa što može biti nadrealističnije od ovoga što se nama dogodilo? Nakon što ti prvi susjed spuca dijete snajperskim metkom, ne možeš više razlikovati nadrealno od realnog…
Na kraju, koja nafaka čeka Bosnu i Hercegovinu? Najizvjesnija je opcija da će međunarodna zajednica ostati ondje sve dok se ne steknu uvjeti za ulazak u Europsku Uniju, no nastave li se za to potrebne reforme odvijati u dosadašnjem ritmu, to bi moglo potrajati desetljećima.
Stoga bi, kako je, nažalost, samo napola u šali rekao jedan Sarajlija, najpametnije bilo da se svi ti zapadnjaci vrate kući, a da se BiH preimenuje u Jugoslaviju i vrati među - nesvrstane.
Željka Matković
Nafaka nije karma, iako po islamskom vjerovanju određuje sadašnjost, nije ni sudbina jer uzrečica kaže: "Novi dan - nova nafaka", a nije niti urok ili zapis, premda se katkad može i tako tumačiti. Ipak, najtočnije je "nafaku" prevesti kao kratkotrajnu, dnevnu sudbinu.
Moja je nafaka bila da Sarajevo prvi put vidim tek poslije rata, negdje potkraj 90-ih.
Putovali smo autom preko Splita i Mostara - iako se moglo i preko Slavonskog Broda, ali je mom najboljem prijatelju koji je četiri godine proveo braneći grad od srpske vojske bilo draže voziti se krivudavom dalmatinskom magistralom nego autoputem "bratstva i jedinstva" jer se iz principa nije htio legitimirati carinicima Republike Srpske s (tada još) kokardama na službenoj odori - i do grada smo došli kroz Federaciju, preko tadašnje "mehke granice".
Pošla sam upoznati njegovu "raju", momke s kojima je dijelio ratnu zbilju, 1300 dana opsade (prema nekim povjesničarima, bila je to najdulja opsada nekoga grada u povijesti ratovanja, op.a.) i koje je - pošto se odmah nakon dejtonskog mira, krajem 1995., trajno doselio u Zagreb - u pričama radije opisivao kao likove iz SF komedija u stilu Adamsova "Vodiča kroz galaksiju za autostopere", nego realistične Spielbergove rendžere, američke specijalce, koji su spašavali vojnika Ryana.
Premda su, realno, bili bliže drugoj opciji. Njegova je generacija (rođeni između 1970. i 1975.) u ratu "popušila" najbolje godine - rane dvadesete. Zapucalo je taman kad su odslužili JNA (ili, u najgorem slučaju, baš dok su je služili), upisali fakultete ili se dali u traženje nekih poslova, zaljubili se, razmišljali kako se što prije odseliti od staraca i naći cimere za studentske garsonijere…
Potkraj 1992. umjesto da skijaju po Jahorini punili su vreće pijeskom da dodatno zaštite skloništa i bez razmišljanja su se prijavili ili u Armiju BiH ili u (nacionalno više izmiješane) jedinice MUP-a. Daytonski mir svima je donio olakšanje. Smatrali su ga dobrim, ali privremenim rješenjem. Nisu puno mozgali o njegovim posljedicama, nego su se radovali što ima struje pa do devetog kata opet mogu liftom i što opet mogu šetati gradom bez straha od gelera granate ili snajperskog metka. Pričali su o ratu, naravno, ali su te priče bile lišene i patetike i herojstva, rijetko su se ticale politike, o poginulima se govorilo uglavnom kroz anegdote, a nijednom nisam čula da je itko izgovorio "PTSP" ozbiljnim tonom.
Svidjela mi se njegova ekipa: nacionalno mješoviti, urbani, čaršijski momci unisono su psovali vlasti što umjesto kvartovskih parkova i igrališta obnavljaju i grade džamije, pili su loze i točeno Sarajevsko pivo, sjedili u kultnoj Slozi ili FIS-u i čudili se kad bi netko iz kafane otišao prije ponoći. Tih sam godina intenzivno posjećivala Sarajevo i otamo se vraćala s nekim nejasnim optimizmom koji je remetilo samo jedno pitanje: dokle to može potrajati?
Nafaka mi je dala odgovor na dočeku novog milenija: uvečer 31. prosinca 1999. nas se desetak okupilo u stanu mog prijatelja na Alipašinu polju. Bila sam uvjerena da će dernek proći kao i svi prethodni, uz obilno i prigodno iće i piće, smijeh i neobaveznu zajebanciju na svačiji račun i svakodnevne teme. Krivo.
Skroz krivo. Prvo se povela rasprava o tome treba li zabraniti alkohol. Polemiku je, najozbiljnijim tonom, započeo jedan koji je dotad običavao zadnji izlaziti iz kafane i gromko se smijao svaki put kad bi ga netko podsjetio kako je u ratu gotovo oslijepio nakon žestokog opijanja alkoholom iz kućne radinosti, u ratu vrlo popularnom i, najčešće, jedinom dostupnom. Odjednom sam istog tog momka slušala kako gorljivo brani stav o štetnosti i nepotrebnosti alkohola, a onda nisam mogla vjerovati da je odbio kušati hranu koju je na doček donio sin izvrsne, i u raji iznimno cijenjene, bosanske domaćice - ali ne i muslimanke! - jer je posumnjao da je u slasne roladice od tijesta sa špinatom uz mljevenu janjetinu ubacila i ponešto svinjetine.
Nikad prije u tom društvu nisam čula ništa slično. Sljedeća tema koju je započeo bila je treba li početak godine slaviti po uvriježenom, zapadnjačkom, ili pak islamskom kalendaru.
I ta je rasprava prihvaćena ozbiljno. Tadašnji predsjednik države Alija Izetbegović je, naime, uz podršku svoje stranke (SDA) i njihovih simpatizera odlučio javno zaratiti protiv Djeda Mraza jer on, ustvrdili su, "nije u duhu islama". Nacionalna televizija BiH tada je upravo od tog dečka - koji se netom vratio s dvogodišnjeg rada u jednoj bogatoj arapskoj zemlji gdje je usavršio tehnike 3D-animacije i digitalne montaže te, vjerojatno, dublje spoznao islamske vrijednosti - naručila novogodišnji telop, uz napomenu da na njemu ne smije prikazati ni Djeda Mraza, ni okićenu jelu, niti čašu šampanjca.
Sve su to, listom, bili nepoćudni elementi: čaša sugerira alkohol, jele rese kršćani i hrišćani, dok je siroti Mraz, rekli bi u Sarajevu - "fasovao" iz nejasnog razloga. Nikad se, nažalost, nije točno utvrdilo je li Aliju podsjećao na komunizam, konzumerizam ili Coca-Colu, ali i danas (kad je Djedu Mrazu načelno opet "odobrena viza" za BiH) postoje suporteri ideje da je za Bošnjake (muslimane) taj djedica s crvenom kapicom "persona non grata". Zadatak koji je dobio definitivno nije bio jednostavan - napraviti novogodišnju čestitku bez Nove godine - ali je u društvu koje je o tome raspravljalo posve neočekivano izostao onaj ironijski, nadrealistički, odmak zbog kojeg sam se voljela družiti s tom ekipom.
"I? Što si im nacrtao?", pitala sam.
 Smijati se Bosni isto je kao rugati se čovjeku bez nogu. Čuo sam da se ponovno okuplja Top-lista nadrealista i pitam se zašto... Nakon što prvi susjed spuca dijete snajperskim metkom ne možeš više razlikovati nadrealno od realnog, kaže Dino, frontmen sarajevskog benda Letu štuke
|
Prošlo je pet godina od rata, u državi se gotovo ništa bitno nije promijenilo osim što je međunarodna zajednica (budući da se "tri konstitutivna naroda" po običaju nisu mogla dogovoriti ni oko najtrivijalnijih stvari) održavala mir i relativno funkcioniranje države, a dečki su zakoračili u tridesete i dio ih se odlučio "uozbiljiti". Za neke od njih to je, potvrdilo se koju godinu kasnije, bio tek eufemizam za radikalno okretanje vjeri i potpuno isključivanje "nevjernika" iz društva.
Nikad nisam doznala je li onaj telop ikad emitiran, a nakon te milenijske noći nisam više ni odlazila u Sarajevo. Nije to više bila ista raja. Primala sam vijesti da su se neki, nakon smjene stoljeća, sa šanka Sloge tiho povukli u mir džamije; da je jednom od njih nafaka donijela suprugu druge vjeroispovijesti koja se - a glasnik je bio uvjeren da je to učinila zbog "kolektivne" (nacionalne) grižnje savjesti - na dan vjenčanja odrekla krsta i zamotala feredžom; treći je svoju djevojku podržao u ideji da muslimansko ime koje su joj dali roditelji službeno zamijeni drugim koje na arapskom jeziku znači "sveta"; a nakon što su me neki prekorili jer sam ih, u neznanju, nazvala taman u vrijeme jednog od pet obveznih dnevnih namaza, i sama sam odustala od pokušaja da održim kontakt.
Prijatelj koji me uveo u sarajevsko društvo nerado je komentirao te promjene. Radio je u inozemstvu, a kad bi dolazio u Zagreb, radije bi išao na Jadran nego u BiH. Prije par godina prodao je i onaj stan na Alipašinu polju i otada u svoj rodni grad navraća samo kao gost.
Nafaka me, međutim, u posljednjih pet mjeseci u Sarajevo odvela pet, šest puta po najmanje tjedan dana. U šest godina koliko me nije bilo nisu se samo promijenila imena ulica (Titova je skraćena, sad prestaje kod vječne vatre), nego i ljudi, grad općenito…
U središtu su otvoreni luksuzni butici - svoju filijalu ima čak i Wollford čije "obične" najlon čarape znaju koštati više od sto eura - na čaršiji su nikli novi kafići koji prodaju koktele za 20 eura, kao i bezbrojna konačišta, hosteli, prenoćišta. Sarajevo je postalo jedna od naj-cool turističkih destinacija ovog dijela Europe. Prema visokotiražnim turističkim vodičima poput Lonely Planeta, Eyewitness Travel Guidea, kao i brojnim worldwide travel forumima i sajtovima Sarajevo je naprosto "must see". Koliko se stranci uspijevaju zabaviti, ne znam, vjerojatno im je dovoljno da kafići rade sve dok u njima ima gostiju i da se još uvijek mladi s njima rado druže, ali u tjeskobnoj nadi da će ih netko od njih na povratku - povesti sa sobom.
Naime, prema posljednjoj - i, za vlasti, prilično poražavajućoj - anketi jedne nevladine organizacije, čak bi 60 posto mladih otišlo iz BiH kad bi imali priliku.
Stranci, osobito oni koji onamo dolaze nekim poslom, s plaćenim transportom i dobrim dnevnicama, podsjećaju na nekovrsne "posljeratne profitere". Od svakovrsnog diplomatskog osoblja, raznih agenata tajnih službi ili birokrata tzv. donatorskih NVO-a, strani turisti odudaraju samo po tome što kroz grad idu s fotoaparatom ili kamerom pa snimaju ruševine, guše se u ćevapima, pitama i baklavama ili mašu vrećicama s baščaršijskim suvenirima: džezvicama, pladnjevima, mlincima za "kahvu", filigranski obrađenim čahurama granata…
Živjeti u Sarajevu smatra se totalno cool, prijatelji će vam se podjednako - makar iz različitih razloga - diviti (i zavidjeti) doselite li se u Sarajevo iz Londona ili iz Foče. Pravi Sarajlije, oni koji su u gradu rođeni i odrasli, međutim, na neki način preziru i jedne i druge.
Za razliku od ostatka države čiji je glavni grad, Sarajevo je razvilo posebne "obrambene mehanizme" za očuvanje suverenosti koja ne dopušta da se netko, tko gradski koncept ne shvaća od rođenja, infiltrira u urbanost. Pojednostavljeno: ako ste se rodili na nekom od okolnih brda, trebat će vam sva sila vremena i truda da shvatite što znači kad vam "pravi Sarajliija" kaže: "Nađemo se na kineskoj". Kineskom su, naime, prozvali autobusnu stanicu s koje je nekoć kretao trolejbus za Pionirsku dolinu i Bazene, vazda prepun. "Ljudi je uvijek bilo k'o Kineza, pa je ostala kineska", objašnjavali su moji prijatelji vozaču taksija koji je, očito, u Sarajevo došao poslije rata.
Tamošnji humor, kao i način života, ne podnosi ono što se u nas zove "prva lopta". Da biste shvatili regionalne ili gradske toponime, da biste razumjeli zašto ih nešto nasmijava do suza, dok na "konvencionalne" fore uopće ne reagiraju, da biste - uopće - mogli steći "status" potreban za kvalifikaciju "prihvaćen" ili "neprihvaćen", naprosto morate pamtiti skečeve iz Top-liste nadrealista (TLN), pjesme Zabranjenog pušenja, "new primitives" koncept Elvisa Kurtovića, detalje s Olimpijade ili iz podrumskih ratnih kafića, rovova… Čak i nije toliko bitno jeste li, i u kojoj mjeri, to prošli osobno ili gledali na CNN-u, gradska se raja naprosto razumije. Došljaci su njihov najveći problem.
Osobno sam uvjerena da je Sarajevo kudikamo zabavnije onima koji razumiju jezik (i to ne bošnjački, srpski ili hrvatski - tri ravnopravna "službena" jezika u BiH; nego gradski, sarajevski sleng), humor i poneke običaje. Kolegica koja je u Sarajevo otputovala na neki intervju zamolila je recepcionara da je probudi u 8. Telefon joj je zazvonio 15 minuta prije 9:
"Alo?" čula je s druge strane dok je u panici zurila u sat: "Jes' ti rekla da te probudim u osam". "Jesam", odgovorila mu je bijesno. "Šta onda čekaš, zakasnit ćeš! Evo ti je 15 do 9", informirao ju je hotelski činovnik posve ravnodušan na njezinu (opravdanu) ljutnju.
Takvi dijalozi, klopke i iznenađenja vrebaju vas na svakom koraku: kad pokušate na trafici kupiti Oslobođenje, prodavačica vam kaže da "to nitko ne čita" i uvali vam Dnevni avaz; u pizzeriji uzalud objašnjavate da to što ste vegetarijanac znači da ne jedete nikakvu, pa ni pureću šunku; dok sjedite u jednom od najfrekventnijih gradskih okupljališta, slušate gazdu kako se gostima hvali da "u životu nije platio ni pfeninga poreza"; ili naprosto, šećući kroz parkić od katedrale do pravoslavne crkve naletite na bistu Isaka Samokovlije kojem je neki šaljivdžija oko vrata svezao kravatu duginih boja…
Umirovljenici, veterani NOB-a i velemajstori uličnog šaha svakog jutra izvuku iz spremišta plastične figure veličine vrtnih patuljaka i igraju partiju za partijom, dok se ne smrači. U kafiću popularnog Buybooka pušenje je dozvoljeno, a koktel od svježeg soka naranče i nara stoji 4 konvertibilne marke, oko dva eura. U trgovini se pivo može kupiti za marku i popiti usput - u skladu sa splitskim grafitom: "Nema kafića do zidića" - uz neki štand ili klupu, dok je u kafani za pivo potrebno dati oko dvije, tri konvertibilne marke. Piratska audio i videoizdanja izložena su ispred tržnice na plastičnim, sklopivim stolovima, tipičnima za razne švercere koji su, već na sam zvuk policijske stanice, svoj "štand" spremni "pospremiti" u rekordnom roku.
Cigarete i alkohol reklamiraju se na jumbo plakatima i čitavim stijenama nebodera - što im se, zapravo, i ne može zamjeriti budući da je poznata Fabrika duvana Sarajevo jedno od rijetkih prijeratnih poduzeća koje i dalje radi punom parom - a pušenje je dozvoljeno gotovo svagdje osim, valjda, u apotekama, kirurškim salama i (ponekim) uredima stranih organizacija.
Prvi put nakon šest godina u Sarajevo sam stigla avionom, lani u rujnu, dok je trajala predizborna kampanja za parlamentarne izbore. Dočekalo me nekoliko starih, s nekoliko novih prijatelja. Nisu se puno promijenili. Istina, malo su ozbiljniji i nešto manje piju.
Grad je, oblijepljen predizbornim plakatima, izgledao kao kulisa za Fellinijev, a nikako za film o Radovanu Karadžiću i Biljani Plavšić koji se upravo snimao: dosadni plakati s političkim floskulama i besadržajnim parolama preko fotobista kandidata. Jedan je političar čak otišao toliko daleko protiv samoga sebe da je dao retuširati fotografiju za plakat tako da mu uši budu manje i priljubljene uz glavu, iako se dnevno na televiziji pojavljivao kao umorni slonić Dumbo.
Izbori su bili posebna lakrdija: izbornoj komisiji trebao je puni mjesec da prebroji glasove, tako da su službeni rezultati objavljeni mjesec dana nakon izbora, a Vlada se nije konstituirala još nekoliko mjeseci. Do konstituiranja Vlade prošlo je 3 (slovima: tri!) mjeseca, jer im je nedostajao "nacionalni kvorum". Međunarodna zajednica potrudila se da be-ha put u pakao poploči najboljim namjerama: prvo su izmislili registracije po kojima se ne zna tko je odakle, a onda su u sve državne, službene formulare uveli pitanje: "Jeste li: a) Bošnjak; b) Hrvat; c) Srbin; ili d) drugi". Takav se formular nudi pri vađenju dokumenata, pa čak i prijavi ispita na sveučilištu (univerzitetu).
Isto se ponašaju i mediji. Gotovo da nema vijesti u kojoj se ne navodi nacionalna (vjerska) pripadnost aktera, što - definitivno - ne pridonosi bilo kakvoj "nacionalnoj pomirbi". Rezultat svega je to da Milorad Dodik (predsjednik Republike Srpske) Hrvatima predlaže da se založe za treći entitet, a lobi je toliko jak da, koliko sam čula od kolega, ponekim novinarima nude "pogodnosti" za medijsko podržavanje te ideje.
Srećom, Hrvati su izabrali Komšića (što je, istina, posvadilo hercegovački HDZ sa zagrebačkom središnjicom i prouzročilo "predratno stanje" u hrvatsko-hercegovačkom korpusu) koji je Komšićeve ideje odbio u startu.
O politici ipak raspravljaju samo stariji. Mladi su pobjegli u neki svijet iluzije, sretnici koji imaju posao strepe da ga ne izgube, oni koji nemaju mole se - već kojem - Bogu da ga nađu, ali se ni jedni ni drugi ne nadaju puno. Navikli su na rastanke bez suza. Svaki dan netko nekamo ode. Na nebo, u inozemstvo, trbuhom za kruhom… Unatoč besparici i općoj nezaposlenosti, kafane su vazda pune. Zabave doista ne nedostaje, nedostaje - para.
Svaki odlazak, kao i povratak - makar bio i kratkotrajni posjet - sjajan je povod za pijanku i zajebanciju koja daje barem neki osjećaj odmaka od surove stvarnosti. Istina, i te su se pijanke ponešto promijenile od ratnog i neposredno poslijeratnog vremena kad su se u atomskim skloništima organizirali partyji, rock festivali i nastupi alternativnih bendova.
Alternativa više gotovo ne postoji. O nekakvom "undergroundu" gotovo da nema spomena.
U dvorani Zetra prvo je nastupao Gibonni. Kulminacija koncerta bila je kad je iz publike na binu izvukao dvoje mladih što su se ljubili uz stihove da "u svemu sad mogu naći nešto lijepo" te im - pred najmanje stotinu upaljača podignutih iznad obožavateljskih glava - darovao veš-mašinu.
Desetak dana kasnije, uoči Kurban-bajrama, u istoj su se dvorani pjevale jelahije i kaside, muslimanski vjerski napjevi, na spektakularnom koncertu "Pod zastavom Muhameda".
- Ne znam jel' se to neko zajebaje. Nadrealisti su tijekom rata napravili skeč koji su im vlasti zabranile: Muhamed popravlja stojadina, Zastavu, leži pod haubom, a naslov je isti kao i za koncert - "Pod zastavom Muhameda" - govori mi drug i sprda se s radijskom reklamom koja poziva vjernike da se "uhvate za Alahovo uže": - Jedino da se objesim o njega.
Kad je taksist - a vožnja je, definitivno, najjeftinija u ovom dijelu Europe - spazio dvojicu u razgaženim blatnim mokasinama i hlačama od špricanog trapera, približio im se automobilom na par metara, a onda naglo potrubio da ih prene iz razgovora nasred prometne ulice. U Zagrebu se, valjda zbog prezira prema monopolistima, vozim na stražnjem sjedalu, ali u Sarajevu nekako uvijek sjednem naprijed: dozvoljeno je pušenje, a i vozači su neposredniji, otvoreniji…
Kako bilo, sledila sam se nakon te njegove egzibicije. Primijetio je da sam u šoku i stao se pravdati: - Ja sam peta generacija rođena u Sarajevu (usporedbe radi: u Australiji se tek rađa šesto koljeno prvih doseljenika) i po mojem se pretku zove ulica kroz koju ću vas sad provesti...
Sramim se, ali ime ulice nisam zapamtila. Ipak, taksist je nastavio: - I mene su još moji stari učili: 'Sine, zapamti, seljak je dobar samo na selu'. A nakon rata se svašta s brda spustilo u grad. Ne smeta mene šta su oni tu, nego me smeta što grad niti razumiju niti poštuju.
Ista stvar smeta većini Sarajlija. Uza sve prijateljske i neslužbene izvore, službeno sam razgovarala s trojicom muškaraca, različite dobi i - uvjetno rečeno - nacionalnosti. Uvjetno rečeno, jer su se svi moji sugovornici, osim nekoliko taksista s Pala i onih što su se u grad prvi put spustili nakon što je rat službeno okončan u Daytonu - ili, što bi Sarajlije rekli: grad su prvi put vidjeli kad su došli na vakcinu - deklarirali kao: Sarajlije. Ta trojica zaslužuju poseban status. To su građani. U nas bi se reklo - gospoda, u njih - hadžije.
Da, složili su se - "zabavno" je živjeti u državi površine dvostruko manje od Ohia (gdje je, usput rečeno, potpisan Daytonski sporazum) koja se sastoji od Republike (Srpske), Federacije (sastavljene od 10 kantona: po četiri nacionalna i dva miješana) te "međunarodnog distrikta" Brčko koji je pod neposrednom međunarodnom upravom. Kad se, potkraj prošle godine u Bruxellesu povela rasprava o tome treba li OHR ostati u BiH i održavati status quo - budući da je to, prema mišljenju svih mojih sugovornika, jedino što radi - bilo je jasno da neće otići.
Zašto? - Sve bi se urušilo. Država bi kolabirala u trenu. Mi još nemamo uspostavljen porezni sustav, carina radi protiv domaćih proizvođača, kad bi stranci otišli, bojim se, izbio bi novi rat - uvjerena je Maša Dervišević, mlada zaposlenica sarajevskog Media Centra. Ona i njezin suprug, Ćazim, nedavno su podigli stambeni kredit i kupili mali prostor u potkrovlju jedne zgrade - san većine mladih, ali i starijih, jer u Sarajevu nije neobično da, i ako imate više od 40 godina, i dalje živite s roditeljima. Stanove su, poslije rata, masovno pokupovali doseljenici iz Sandžaka, koji su - kao Hercegovci u Zagrebu početkom 90-ih - dolazili s kovčezima punim keša, ne pitajući za cijenu.
Ćazimova je nafaka bila da se odmah nakon srednje škole javi u obrambenu vojsku. Ranjen je, danas prima 50 konvertibilnih maraka (25 eura) mjesečno na ime invaliditeta - u BiH, naime, nema posebnih braniteljskih mirovina, niti povlastica - ali je radišan, optimističan i priznaje da je imao sreće:
- Nakon ranjavanja i oporavka zaposlio sam se kao prevoditelj u UN-u, neko vrijeme radio u medijima, a danas imam producentsku kuću XYFilms za dokumentarne filmove. Problem je, smatra, što su se u grad doselili ljudi koji nikad nisu bili građani, dok nikoga, ali baš nikoga, od ljudi s kojima se on osobno družio prije rata više nema u Sarajevu. - Došla je turbo-folk publika i zauzela mjesta onih koji su poslije rata pokrenuli alternativnu, urbanu, rock scenu - govori i kaže da ne prakticira vjeru, iako poznaje vršnjake koji su joj se okrenuli, tražeći utjehu.
Nenad Veličković, predavač na Katedri za jezike Filozofskog fakulteta i autor nekoliko satiričnih uspješnica, uvjeren je da je "za sve" kriv patriotizam koji se infiltrirao u odgoj i obrazovni sustav. - Ono što se dogodilo Sarajevu, dogodilo se i Zagrebu i Beogradu, ali je Bosna najbolje ogledalo za obje susjedne zemlje. Ako nismo mogli skupa u Jugoslaviji, otkud ideja da možemo skupa u BiH - retorički pita Veličković, kojemu uskoro izlazi nova knjiga "Viva sexico - Cosmoboy" u kojoj analizira fenomen "Cosmopolitan kulture".
- Turbo-folk je naša stvarnost koje se sramimo, a Cosmo je fetiš, ono što bismo htjeli postati. Koncepcija Cosmo magazina podrazumijeva površno i snažno ohrabrivanje ljudi da budu ono što nisu - drži književnik Veličković koji ne pridaje veliki značaj sve punijim džamijama.
- Svatko novi tko uđe u neku prostoriju, mora nekoga istisnuti van. Imam studente koji su napustili medrese i sad studiraju na Filozofskom. To je, međutim, prilično provokativna teza jer pitanje je može li se Kraljevstvo Božje uspoređivati sa zatvorenom prostorijom budući da u njemu, po milosti definicije, u njemu ima mjesta za sve koji mu požele prići. Religijske i nacionalne podjele osnovni su krivac za ionako loše stanje u BiH, uvjeren je kantautor Dino, frontman sve popularnijeg sarajevskog benda Letu štuke.
Hitom u kojem proziva primitivizam i veliča minimalizam, Dino je poručio i kudikamo dublje poruke koje, na svaki način, odražavaju be-ha današnjicu: "Gazi nas čizma nacionalizma".
- Volio bih da su stranci spakirali kofere i otišli. Naši bi tad tresnuli o pod iz ovog lažnog stanja levitacije, u kojem sav svoj nerad pravdaju nametnutim Ustavom - kaže Dino dešperatno. Smetaju mu mnoge stvari, pa ih pretoči u pjesmu. Jasno mu je da se sve više njegovih vršnjaka predaje ili domaćoj memli ili emigrantskoj neizvjesnosti (u pjesmi jedan odlazak pravda stihovima: "Bolje hladne ulice New Yerseyja/nego puna kuća - prazna tepsija).
Dinov je optimizam na najnižoj razini, osjeća mu se to u tonu dok, više za sebe, govori: - Zapravo, smijati se Bosni isto je kao rugati se čovjeku bez nogu. Čuo sam da se ponovno okuplja Top-lista nadrealista i pitam se zašto. Pa što može biti nadrealističnije od ovoga što se nama dogodilo? Nakon što ti prvi susjed spuca dijete snajperskim metkom, ne možeš više razlikovati nadrealno od realnog…
Na kraju, koja nafaka čeka Bosnu i Hercegovinu? Najizvjesnija je opcija da će međunarodna zajednica ostati ondje sve dok se ne steknu uvjeti za ulazak u Europsku Uniju, no nastave li se za to potrebne reforme odvijati u dosadašnjem ritmu, to bi moglo potrajati desetljećima.
Stoga bi, kako je, nažalost, samo napola u šali rekao jedan Sarajlija, najpametnije bilo da se svi ti zapadnjaci vrate kući, a da se BiH preimenuje u Jugoslaviju i vrati među - nesvrstane.
Željka Matković
Broj preporuka: 15
SLOVENKA U ŠOKU
Pronašli račun za koji nije znala: Došla po socijalnu pomoć i tamo doznala da ima - 16 milijuna eura
POČASNI STUDENT BEZUGLEDNOG UNIVERZITETA
