Dolazak kardinala Josipa Bozanića u Jasenovac najvažniji je njegov politički akt u sad već dvanaestogodišnjem Bozanićevu stažu na mjestu zagrebačkog nadbiskupa.
Posjetom Jasenovcu nadbiskup Bozanić definitivno je ušao u povijest: on je prvi zagrebački nadbiskup koji se došao pokloniti žrtvama mjesta što simbolizira sve strahote ustaškog režima.
I utoliko su kritike, koje se ovih dana čuju na račun sadržaja njegova jasenovačkog govora, a koje dolaze uglavnom s legitimnih mjesta, i koje se temelje na razumnim stavovima, zapravo marginalne s obzirom na realni, političko-povijesni značaj njegova puta u Jasenovac.
Bozaniću se, temeljno, upućuju dvije zamjerke: da se nije ispričao zbog zločina, i da je na mjestu ustaških pokolja govorio o Bleiburgu, kao i o drugim žrtvama komunističkih pogroma.
Govor koji se dugo čekao
Očigledno je, međutim, da zagrebački nadbiskup uopće nije mogao drukčije postupiti.
Da bi se razumio kontekst Bozanićeva posjeta Jasenovcu, moraju se poznavati neki, posebno važni, elementi u odnosu Katoličke crkve prema tom logoru.
U Katoličkoj je crkvi vrlo dugo vladalo uvjerenje da je Jasenovac, kao koncentracijski logor, nastavio funkcionirati godinama poslije svršetka Drugog svjetskog rata te da je u Jasenovcu likvidiran velik broj Hrvata, koje su komunističke vlasti bile smatrale političkim protivnicima.
Povjesničar i publicist Slavko Goldstein višekratno je i argumentirano, osobito u posljednje vrijeme, demantirao takve tvrdnje, i jasno činjenično ustvrdio da Jasenovac nije radio poslije Drugog svjetskog rata i da ondje nije bilo nikakvog komunističkog logora.
Međutim, tezu o Jasenovcu kao komunističkom logoru crkveno je mnijenje bilo koristilo kao izgovor zbog kojeg niti jedan zagrebački nadbiskup ne bi smio posjetiti Jasenovac.
Uostalom, u crkvenim se medijima i u katoličkoj publicistici vrlo često moglo pročitati kako ni sam Josip Broz Tito nikada nije obišao Jasenovac, baš zbog toga što ondje ne leže samo ustaške, nego i komunističke žrtve, pa je, eto, Jasenovac, zapravo, jedna golema manipulacija.
Nadbiskup Bozanić svojim je posjetom Jasenovcu poništio hrvatsku crkvenu “dogmu” o Jasenovcu kao komunističkom logoru za Hrvate nekomuniste.
Bozanić je jasno pokazao, i riječima i aktom dolaska, da je Jasenovac bio logor što su ga osnovali najgori hrvatski šovinisti, kako bi internirali i poubijali židove, Srbe, Rome ili pojedine, politički nepodobne Hrvate.
Svojim je posjetom Jasenovcu Josip Bozanić napravio golemi korak za političko-povijesnu modernizaciju Crkve u Hrvata.
Drugi najvažniji, i najdugoročniji aspekt Bozanićeva posjeta Jasenovcu, čine njegove jasne kvalifikacije ustaškog režima.
Bozanić je, podsjetimo, govorio u kontekstu “bezumnosti i nečovječnosti”, o težnjama i strahotama Ante Pavelića i ustaša, “slijepih privrženika nacionalnoj ideji, čiji je put vodio uz vezanje uz ideologiju nacizma i fašizma, daleko od kršćanskih temelja, što je sav hrvatski narod odvelo u tragediju patnje i poniženja”.
| Grijeh struktura bio je bitan za formiranje konzenzusa protiv HDZ-a. Osuda ustaškog režima mogla bi biti jednako važna za odnos Hrvata prema manifestacijama ustaštva |
Bozanić, dakle, u svom jasenovačkom govoru nije osudio samo praksu zla; on nije osudio samo konkretne zločine koji su se događali u tom logoru, nego je sasvim razvidno osudio, najtežim mogućim riječima, režim koji je stvorio Jasenovac.
Osobito je bitno da je Bozanić poistovjetio ustaše s nacizmom i fašizmom, jer u dijelu hrvatske desne javnosti i dalje prevladava stav kako ustaše nisu bili nacisti.
Zagrebački je kardinal sada nedvosmisleno rekao da Ante Pavelić i ustaše nisu bili ništa drugo nego nacisti i masovni zločinci.
Valja se nadati da će takvom, konačnom Bozanićevom ocjenom prestati dvoumice o povijesnoj ulozi ustaša, među svim imalo civiliziranim hrvatskim društvenim slojevima.
Nadalje, iznimno je važna i Bozanićeva osuda slijepih privrženika nacionalnoj ideji.
Iz te je osude vidljivo da zagrebački nadbiskup smatra kako se ljubavlju za bilo koju naciju, pa tako i hrvatsku, ne može i ne smije opravdati niti jedan zločin.
S obzirom na činjenicu da smo i danas, katkad, suočeni s perverznom tezom da se u obrambenom ratu ne može počiniti ratni zločin, ova Bozanićeva ocjena dodatno dobiva na težini.
Sasvim je jasno da je zagrebački nadbiskup u svom jasenovačkom govoru izrekao teze koje smo od Crkve željeli čuti i davno prije, i koje će dugoročno pridonijeti uspostavljanju moralnijeg vrijednosnog sustava u hrvatskom političkom životu, i u razumijevanju hrvatske povijesti.
Kada je, pak, riječ o nekim specifičnim prigovorima na račun Bozanićeva jasenovačkog istupa, prvo moramo reći da zagrebački nadbiskup nije mogao ne govoriti o Bleiburgu i o komunističkim zločinima.
Bleiburg jest jedno od ključnih mjesta političkog govora Katoličke crkve u Hrvatskoj, i to zbog dva razloga.
Događaj povijesnog značaja
Prvo, riječ je o masovnom ubojstvu, i o desecima tisuća žrtava, za koje niti jedan sud nikada nije tražio pravdu.
Pravo je Crkve da zahtijeva pravdu za te žrtve (bez obzira na sve komplicirane političke konotacije takvih zahtjeva).
Drugo, crkva hrvatskog jezika bitno je antikomunistička crkva, kao što su antikomunističke i brojne druge katoličke crkve koje su egzistirale u komunističkim režimima.
Katolička crkva u Hrvata desetljećima je u komunizmu gledala, pojednostavljeno rečeno, samog Sotonu.
Komunistički je sustav bio njezin najveći ideološki, ali i fizički neprijatelj, i zato Crkva traži obračun s komunizmom.
Činjenica da je komunistički sustav po svršetku rata pobio bez suđenja desetke tisuća ljudi savršen je povod za konačni, povijesni, crkveni obračun s komunizmom.
Ne treba biti naivan i očekivati da će se bilo koji visokopozicionirani katolički dostojanstvenik odreći takvog povoda; bilo bi to isto kao da se odriče općeprihvaćne doktrine Katoličke crkve prema komunizmu.
Bozanić je, dakle, u Jasenovcu govorio i o Bleiburgu naprosto zato što Katolička crkva, kada je riječ o žrtvama Drugog svjetskog rata, ne može ne govoriti o komunističkim zločinima. Takvo što bilo bi protiv samog njezina genetskog koda, i na takvo što ne treba baš nikada računati.
Kada se, pak, radi o izostanku isprike, normalno je da se Bozanić nije ispričao, jer da jest, on bi bio prihvatio optužbu da je Katolička crkva stajala iza ustaškog režima.
Samorazumljivo je da Crkva takvu optužbu ne želi i ne može prihvatiti.
Bozanićev jasenovački govor asocira, donekle, na njegovu tezu o “grijehu struktura”, s kraja devedesetih godina.
Cijela je javnost tezu o “grijehu struktura” bila shvatila kao jednoznačnu osudu režima Franje Tuđmana, iako se u crkvenom tisku kasnije objašnjavalo da je “grijeh struktura” teološka sintagma, koja se ne odnosi na konkretnu vlast.
No, ta su se objašnjenja izgubila u masovnoj percepciji da je Josip Bozanić, zagrebački nadbiskup, osudio Franju Tuđmana, predsjednika Republike Hrvatske.
Bozanićev grijeh struktura nedvojbeno je odigrao značajnu ulogu u formiranju protuhadezeovskog narodnog konzenzusa, koji je u siječnju i veljači 2000. godine bio doveo Ivicu Račana i Stjepana Mesića na vlast.
Bozanićev posjet logoru Jasenovac i njegova jednoznačna, krajnje oštra osuda ustaškog režima mogli bi, nadajmo se, odigrati jednaku ulogu u odnosu Hrvata prema bilo kakvim, pa makar i krajnje simboličnim, manifestacijama ustaštva, kao i prema bilo kakvom radikalnom, divljačkom, netolerantnom nacionalizmu, s kojim se i dalje redovito suočavamo.
Bozanićev posjet Jasenovcu uistinu jest događaj povijesnog značaja i dugotrajnih, pozitivnih posljedica.
Davor Butković
