Najavljena odluka kardinala Josipa Bozanića, nadbiskupa i metropolita zagrebačkoga, da u jesen pohodi i Jasenovac, zacijelo je dobar znak. Pritom je manje važno je li inicijativu za to preuzeo sam kardinal Bozanić, ili je popustio pred insistiranjem premijera Ive Sanadera, koji je poprilično poradio na pretvaranju Hrvatske demokratske zajednice u nacionalnu demokršćansku stranku.
Jasenovac je najvidniji simbol holokausta u Hrvatskoj - ne njemačkoga uvezenoga okupacijom, kako je to bivalo drugdje, nego autohtonoga hrvatskoga, premda u uskoj vezi s nacističkim. Jasenovac je također i najvidniji simbol kolektivnog obračuna sa Srbima u Hrvatskoj, koji je tu (kao i u glinskoj crkvi i još ponegdje) poprimio značajke genocida.
Naravno da spominjanje Jasenovca ne umanjuje, a kamoli potire značenje drugih stratišta, u Hrvatskoj ili u njezinoj blizini, gdje su bezočno i surovo činjeni masovni ratni zločini, odnosno masovni zločini protiv čovječnosti. Među njima je u prvom planu Bleiburg, koji je i našom novinarskom površnošću ili uslužnošću predočavan kao neka vrsta anti-Jasenovca, ili čak naknadnog opravdanja za Jasenovac - iako ni za jedan, ni za drugi, a ni za ini zločin opravdanja nema. Bleiburg je, doduše, oznaka za nemilosrdan obračun s onima koji su izbjegli i za koje su pobjednici (s pravom ili ne) strahovali da se, kao vojska, kane vratiti u nastavak rata. Taj aspekt - da su žrtve bile uglavnom već izbjegle, a ne stanovništvo ostalo u svojim domovima - govori da Bleiburg nije prvenstveno genocid, nego bezobzirna kolektivna odmazda i još bezobzirniji obračun s eventualnim budućim protivnikom. Istina je također da je bilo područja i na njima grupa za koje se može reći da su ubijeni ponajprije zbog svoje nacionalne pripadnosti i volje da na tome baziraju svoju politiku, što ima elemente genocida, i nad Hrvatima, i nad Talijanima, i nad Nijemcima... U Jasenovac su otjerani, međutim, ne samo oni koji su na svojoj nacionalnosti gradili politiku (što je legitimno, ma koliko meni bilo malo razumljivo), nego i oni koji su naprosto pripadali nekoj nepoćudnoj etničkoj grupi, na primjer Romi, koji nisu imali ni stranke, ni vojske, a to se može reći i za dobar dio srpskog življa koji je ondje zatočen, te za mnoge židovske zatočenike. Jedini motiv tu je bio genocidan, u takozvanome rasnom ključu.
Hodočašće u Jasenovac upravo zato može imati dubok simbolički naboj, a onda - mutatis mutandis - takav isti naboj, ali s obrnutim predznakom, dobiva ostentativno odbijanje visokih dužnosnika značajnih državnih, nacionalnih, odnosno vjerskih tijela da se ondje pojave, bez obzira na sadržaj svoje eventualne besjede.
Odlazak najvišeg dužnosnika Katoličke crkve u Jasenovac, prvoga od trojice kardinala koji su to mogli, imao bi, s te strane, pozitivan učinak na pomirbu u Hrvatskoj. Ne onu mehaničku, koja se postiže miješanjem grobova (kako je htio Franco i čemu se oporo rugao Lagerkvist) i kojom se miroljublje svodi na mir groblja (kako je sažeo Schiller), nego onu dinamičku, u kojoj se užasi sagledaju i priznaju da se ne bi ponovili.
Simboli, međutim, nisu dovoljni i nisu sve. Kardinal Kuharić nije išao u Jasenovac, ali je u najhuđe ratno doba slao jasne poruke protiv mržnje, protiv ubijanja drugačijega zato što je drugačiji: “Ako protivnik sruši moju kuću, ja ću njegovu čuvati. Ako ubije moga oca, ja ću štititi život njegova oca, ako sruši moju crkvu, ja njegovu ne ću ni dirnuti.” Ili: “Odsutnost ispravne savjesti korijen je svih kriza u osobnom, obiteljskom i javnom životu. Ni politika, ni gospodarstvo, ni financijsko poslovanje, ni obiteljski život, ni opća kultura ne mogu se pozitivno ostvarivati ako se zaniječe savjest.”
Bitno je takve poruke reći jasno i pravodobno. Bitno ih je i provesti u djelo, u praksu, u plodove po kojima se poznaju stabla, da parafraziramo Isusa.
Praksa je, uvjeren sam, važnija od simbola, od znaka, čak i kad nije od njega znakovitija. Teško je naći simbol kojemu netko praksom nije dao značenje dijametralno suprotno od onoga u kojemu je nastao. Najeklatantniji primjer je sunčani znak, svastika, koji se kao nacistički kukasti križ prometnuo u znak mračnjaštva i užasa. Nije u praksi dobro prošla ni petokraka, ne samo Salomonova, ni križ....
