Bivši potpredsjednik vlade Damir Polančec morao bi 15. listopada započeti s izdržavanjem desetomjesečne kazne, nakon što mu je sud zbog zdravstvenih razloga za dva mjeseca odgodio odlazak u zatvor. Polančec se ipak nada da će u potpunosti izbjeći zatvor, javlja Novi list.
- Stari su Latini govorili - dok dišeš, nadaj se. Vjerujem u objektivnost Ustavnog suda prilikom procjenjivanja moje argumentacije u tužbi koju sam digao protiv presude. Vrhovni sud mi je kaznu, doduše, smanjio za pet mjeseci, ali njihova je odluka bila pogrešna, pravno neutemeljena.
Kako se osjećate u očekivanju 15. listopada?
- Cijela ova moja kalvarija traje već skoro tri godine i naravno da sam ogorčen zbog nepravde koju mi je nanio sustav. Svjestan sam, međutim, da ima sve manje ljudi koje moja priča zanima. Živi se loše i ljudi su za svoje probleme skloni optužiti nekog drugog, najčešće političare, a ja sam jedan od rijetkih političara koji su zbog nečeg procesuirani. Moram ipak naglasiti da u svakodnevnom životu ne nailazim na loše reakcije, većina ljudi s kojima sam bio dobar nije prema meni promijenila odnos. Ali, kad na internetu čitam komentare ispod tekstova da, primjerice, Polančec mora na izdržavanje kazne, shvaćam koliko su ljudi žedni krvi, a da uopće ne razmišljaju je li moja presuda opravdana. A radi se o tome da bih trebao ići u zatvor, premda nisam počinio kazneno djelo za koje me se tereti nego sam samo postupao s ciljem i motivom da riješim jedan ozbiljan problem i pritom još državi uštedim novac. Ogorčenje u meni raste još više kad uspoređujem kako se sustav ponašao prema nekima koji su doista nešto učinili.
(....)
Je li Sanader, koji vas je iz Podravke doveo na mjesto potpredsjednika vlade, pozitivna ili negativna osoba u vašem životu?
- Svijet nije crno-bijeli, pa takav nije ni Sanader. Ali, premda mi je on dao šansu, danas se lupam po glavi što ga nisam odbio, a još više zato što nakon 1. svibnja 2005. godine nisam podnio ostavku. U Maksimiru sam doživio debakl na sindikalnoj proslavi, odmah nakon toga nazvala me Bianca Matković i pitala što se to dogodilo. Govorila mi je: Moraš hitno nazvati šefa i ispričati mu se, to se nije smijelo dogoditi. Iako mi je njezin ured napisao govor za proslavu koji je bio potpuno neprimjeren trenutku, pa sam izviždan. Sat vremena poslije Biance, nazvao me Sanader i on me izribao kao zadnjeg idiota. Umjesto da mu odgovorim da neka on iduće godine bude u Maksimiru, a da ja idem u Okučane na proslavu Bljeska, ja sam samo u šoku podvio rep. Koja sam budala bio! Trebao sam ih sve poslati k vragu i ostati doma, ne pojaviti se slijedeći dan na poslu i - gotovo. Nisam nego sam iduća dva tjedna išao na posao pod silnim stresom. Nisam shvatio da ću im služiti za vađenje kestenja iz vatre i odlaske na nepopularna mjesta dok će se oni okolo slikati. Radio sam kao konj i ispao naivni Podravac, to je valjda genetski, rekao je Polančec za Novi list.