Televizije će uskoro točno znati koliko imaju koristi od gledatelja koji tvitaju dok gledaju njihov program. Vodeća svjetska agencija za istraživanje tržišta Nielsen, od ponedjeljka objavljuje mjerenja za društvenu televiziju: Twitter TV rejtinge. “Nielsenovi Twitter Tv rejtinzi ne mjere samo broj ljudi koji tvitaju o onome što gledaju, već puno širu publiku koja vidi njihove tviteve.” objavila je ta agencija “Početna analiza Nielsenovih Twitter TV rejtinga otkriva da je televizijska publika na Twitteru za mjerenu emisiju 50 puta veća od broja ljudi koji tvitaju o emisiji” Što hoće reći da Twitter ima čarobnu moć za povećanje dosega ili jednostavnije: dok nešto ide na televiziji 2000 ljudi na Twitteru komentiraju, zafrkavaju, hejtaju ili oduševljeno hvale to što gledaju, a 100.000 ljudi sudjeluju u tome preko kompjutora ili mobilnih uređaja.
Vrijeme i prostor gube važnost, sadržaj televizijskog programa dobiva na težini. Oglašivači su se pretvorili u oči i uši. Twitter potencijalno otkriva nove horizonte u reklamiranju, u simbiozi s televizijom stvara dosad neviđenu, superefikasnu platformu za marketing. Barem se tako nadaju dioničari Twittera, uoči njihova izlaska na burzu. Direktori Twittera trenutno najviše pričaju o utjecaju njihove društvene mreže na efekt televizijskog programa a s time i na efekt televizijskoga marketinga. Glavni direktor Twittera Dick Costolon edavno je rekao Forbesu: “Televizija je uvijek bila društveni i konverzacijski medij. Samo što je u prošlosti doseg te konverzacije bio ogrnaičen na broj ljudi pred televizorima, broj ljudi koji su o onome što gledaju razgovarali telefonski ili idućeg dana na poslu.
Televizije su sada shvatile da je Twitter sila koja multiplicira sve što njihov medij stvara.” Ako netko i ne gleda nešto na televiziji, kad vidi da svi o tome tvitaju prebacit će na program o kojemu se priča, ako ništa drugo da vidi zašto su svi toliko uzbuđeni, a kad jednom prebace zbog jedne emisije, možda ostanu gledati i iduću. Racionalni bi oglašivač rekao da tu za njega nema interesa, jer čavrljanje o onome što se gleda automatski skreće pažnju s marketinške poruke o njegovu brandu. Umjesto da gleda reklamu za pivo, gledatelj će cijelo poluvrijeme utakmice provesti štancajući duhovite opaske na svom omiljenom forumu ili čitajući što drugi kažu o igri i suđenju.
Ali Nielsen tvrdi da je takav način kombiniranja televizije i društvenih mreža zapravo manjinski i odnosi se na konzervativnije, “starije” korisnike. Većina gledatelja na dva ekrana, onih koji istovremeno gledaju i komentiraju, puno više koristi Twitter za vrijeme prijenosa i emisija nego u pauzama za reklame. Zakupljivači oglasnog prostora još se muče s efikasnim modelom zakupa za ovakvu situaciju, među ostalim i zato što do Nielsena nitko nije znao mjeriti efekt društvenog gledanja televizije. Ali i Facebook se sada javio sa svojim podacima koji pokazuju da je on također multiplikacijska sila za televiziju, a za posljednjih nekoliko najgledanijih emitiranja na amerčkog televiziji, poput finala Superbowla i zadnje epizode serije Breaking Bad televizije, društvene mreže i mobilni provajderi sklopili su partnerstva. Ako oglašivači nađu realan interes u obraćanju publici koja živi na dva ili tri ekrana, pišu ovih dana razni analitičari, medijska i marketinška industrija mogle bi se početi razvijati u smjeru koji danas ne možemo ni zamisliti.