Zahtjev Srbije da Međunarodni sud pravde u Haagu Hrvatskoj zabrani proslavu Oluje zaista spada u budalastije ideje. Sigurno je da Hrvatska i Srbija nikada neće istim očima gledati operaciju Oluja. Ali Beograd svojim traženjem, u sklopu tužbe protiv Hrvatske zbog genocida, pokazuje da uopće nije spreman respektirati neke notorne činjenice.
Hrvatska je, naravno, imala pravo osloboditi svoj srpskom pobunom, a u funkciji velikosrpskih projekata, okupirani teritorij. To nitko u svijetu ne dovodi u pitanje. Utoliko je i Oluja sasvim legitimna operacija. Države obično svečano obilježavaju datume svoga oslobađanja i teritorijalnog kompletiranja. Utoliko je i proslava Dana pobjede na datum ulaska Hrvatske vojske u Knin posve logična.
Što sve ne znači da srpskoj osjetljivosti u vezi s Olujom nema mjesta. Beograd svoj zahtjev o zabrani njenog slavljenja argumentira tvrdnjom da je “iz Krajine protjerano više od 230 tisuća Srba”. Politički vrh Srbije često u tom kontekstu koristi termin etničko čišćenje. Tvrdnja da je cilj Oluje bilo i smanjivanje srpske populacije u Hrvatskoj nije daleko od istine. Uostalom, Franjo Tuđman i njegova sljedba nikada to zapravo nisu ni skrivali. Nakon Oluje javno su likovali. Što opet ne znači da stoji optužba Srbije o masovnom protjerivanju. Srpski egzodus u Oluji rezultat je srpske koliko i hrvatske politike.
Ali čak kad bi u sudbini krajinskih Srba hrvatska strana bila i potpuno nevina, nešto razumijevanja za njihovo stradanje bilo bi poželjno i razumljivo. Pogotovo jer je zapravo riječ o hrvatskim građanima. Petnaest godina nakon rata Hrvatska bi u slavljenju Oluje morala demonstrirati malo više empatije prema manjinskoj etničkoj zajednici. Kad Zagreb pokaže da akceptira i sudbinu svojih Srba, smanjit će se prostor da Beograd instrumentalizira njihovu kalvariju.
Jednako stupidno poput srpskog zahtjeva da se zabrani proslava Oluje djeluje nasilje nad povijesnim činjenicama što ga ovih dana u Haagu provodi Tuđmanov ministar etničkog čišćenja Jure Radić. Suočen s transkriptima, koji ga otkrivaju kako s prvim predsjednikom mozga o scenarijima smanjenja broja Srba u Hrvatskoj, Radić se u svom svjedočenju ruga elementarnoj inteligenciji i poštenju. Haaške suce uvjerava da je cilj Tuđmanove politike vazda bio povratak svih Srba koji to žele. A srpske su kuće naseljavali Hrvatima samo iz silne brige za imovinu izbjeglih: da ih spase od propadanja. Ideja da se Srbima plati samo da se ne vraćaju propala je, priznaje, iz financijskih razloga. Planove o čarterima s Hrvatima iz Čilea, Argentine i Australije za Knin i okolicu Radić i danas naziva “idealističkom idejom”. Za Stolac u susjednoj državi, etnički očišćen od Muslimana, sam je Tuđmana uvjeravao da ga se mora “održati hrvatskim”. Izjavu o kroatiziranju Muslimana, tvrdi danas, treba razumjeti kao namjeru njihova europeiziranja.
Nije samo sramotno, nego se logično postavlja pitanje zašto se čovjek, koji je nastupao kao apostol “pohrvaćenja Krajine”, koji je bosansku sirotinju vabio u srpske kuće, a bosanskim fratrima nudio imanja po ispražnjenoj zemlji, pojavljuje u ulozi haaškog svjedoka. Nije logično da Haaški sud za “zločinački pothvat” sudi vojnicima, a ne političarima koji su Oluju skovali kao ne samo oslobodilačku akciju.
