Na ozbiljnim književnim tržištima svake se godine u svijetu objave stotine i stotine romana misterija i trilera. Većina tih knjiga vješto su napisani, pomno pripremljeni i zanimljivi komadi proze koje čitate nadušak dok vas vlak vozi iz centra u predgrađe ili dok u internacionalnom sektoru Heathrowa i Orlyja čekate prekomorski transfer. Iza većine njih stoji ozbiljan rad i poštovanja dostojan zanat.
Ista knjiga - treći put
No, što se treba dogoditi da jedna od tih knjiga - ni bolja, ali ni lošija od drugih - postane “Da Vincijev kod“? I koji je to tajni sastojak koji je jednog od pisaca takvih knjiga - Dana Browna - izdigao iz kolektivnog limba aerodromske literature i pretvorio u najčitanijeg pisca svih vremena? Još od vremena kad sam prvi put čitao “Da Vincijev kod“, postavljam sebi to pitanje i moram priznati da na njega nemam zadovoljavajući odgovor. Brownove knjige, naime, nisu loše: one su dinamične, efektne, komponirane vješto. No, nisu ništa bolje ni gore od stotina solidnih trilera koje svake sezone izbace veliki nakladnici, a koje neće pročitati ni pedesetina Brownova čitateljstva. To je za mene vrhunski misterij, kudikamo veći od svih kodova, šifri i kriptograma kojima obiluju Brownove knjige.
Šest godina nakon “Da Vincijeva koda“ i devet godina nakon romana “Anđeli i demoni“, u kojem je prvi put udahnuo život simbologu Robertu Langdonu, Dan Brown ovog se tjedna u hrvatskim knjižarama pojavljuje sa svojim novim, grozničavo iščekivanim romanom “Izgubljeni simbol“ (The Lost Symbol, V.B.Z., preveo Petar Vujačić). U šest godina koje su prošle Dan Brown je postao socijalni fenomen, ali taj fenomen u neku je ruku piscu iz New Hampshirea vezao i ruke.
Rani Dan Brown bio je šarmantni svaštar: pisao je humoristične knjige, političke trilere, čak i gitarske balade koje je u samizdatu izdavala njegova žena. Nakon “Da Vincija“, Brown je postao neka vrsta književnog McDonald’sa ili Nescafea: na svakoj točki planeta konzument očekuje da će dobiti isti proizvod i istu aromu nanovo. Shvaćajući to, Brown je u “Izgubljenom simbolu“ napisao deblju, razgranatiju, razrađeniju verziju - istog. U skladu s loptačkom filozofijom o sastavu koji se ne mijenja dok pobjeđuje, Dan Brown se nije nećkao da naprosto istu knjigu napiše - treći put.
Precizna receptura
U “Anđelima i demonima“ mjesto radnje je bio Rim, u “Da Vincijevu kodu“ Pariz - sada imamo posla s Washingtonom. U prvoj knjizi moćna organizacija koja raspaljuje čitateljsku maštu bila je Katolička crkva, u drugoj Sionski priorat, u trećoj su to masoni. Sve tri knjige, međutim, u osnovi su frapantno slične. Sve tri za junaka imaju simbologa Roberta Langdona kojeg pisac sparuje sa ženskom koheroinom (ovdje - noetičarkom Catherine Solomon).
U sve tri učeni par mora razriješiti krizu globalnih razmjera, i to tako što će uz pomoć obrazovanja i klikera dešifrirati nisku šifriranih mozgalica. Da se roman ne bi sveo na smjesu TV kviza i enigmatskog časopisa, Brown uvodi mehanizam štoperice: likovi djeluju pod pritiskom prijetećeg roka, a roman se odvija unutar 24 sata. Tomu treba dodati i sastavnice bez kojih Brown ne bi bio Brown. Prva od njih je ona “bedekerska“: Brown iscrpno eksploatira umjetničku prošlost i topografiju gradova, pa nije čudo što Parizom i Rimom danas turisti krstare stopama Roberta Langdona. Drugi začin su, naravno, tajna društva: Sionski priorati, Illuminati, templari i masoni. Receptura je, ukratko, precizna kao za bakinu tortu, samo se sastojci za preljev mijenjaju.
Loš stil
Ovaj put scena je Washington, tajna su organizacija masoni, “zainteresirana strana“ CIA, a zlikovac izvjesni Mal’akh, do vrata istetovirani mistik koji pod prijetnjom odmazde ucjenjuje Langdona da dekriptira tajne masona, očeva američke neovisnosti. Da bi mu udovoljio, Langdon tumara labirintima Capitol Hilla, vršlja Washingtonovim i Jeffersonovim memorijalom, Nacionalnom katedralom, masonskim ložama i obeliskom National Monumenta, pri čemu nas Brown ne propušta podsjećati da su utemeljitelji američke državnosti listom bili masoni i da je Washington sagrađen s nakanom da bude opredmećenje masonske ikonografije i teozofije.
“Izgubljeni simbol“ demonstrira ono u čemu je Brown i najgori i najbolji. Brown - mnogo je puta rečeno - doista banalno piše. Fetišistima “prave rečenice“ doista se teško poistovjetiti s piscem koji za lik napiše da je “zadrhtao od emocija“ ili kojem unutrašnji monolog zlikovca teče ovako: “Ne mogu dopustiti da se to desi. Svijet mora ostati kakav je... plutati u tami neznanja.“ S druge strane, u prkos našem literarnom mentalitetu koji prezire kulturu umješnog pripovijedanja, važno je naglasiti i Brownove obrtničke vrline: majstorstvo u kompoziciji i sposobnost da spretno vodi i do šest fabularnih linija.
S “Da Vincijevim kodom“ imao sam ozbiljan osobni problem. Naime, već sam poznavao Lincolnovu, Baigentovu i Leighovu povijesnu knjigu kojom se Brown obilato koristio (i zato se s njima parničio). Kad čitate Browna a već poznajete kulturološku odgonetku, knjiga najednom prestane biti zanimljiva, jer ono što vam preostaje su tek loš stil, papirnati likovi i rutinska trilerska jurnjava.
U “Izgubljenom simbolu“ Brown me odveo na teren koji sam slabije poznavao: o ranoj povijesti Washingtona nisam znao ništa, a masone sam uvijek doživljavao kao luzersku fascinaciju. U ovom slučaju, to postaje prednost: Brownove knjige, naime, puno su zanimljivije kad iz njih nešto možete naučiti. Tomu treba dodati i neke objektivne prednosti “Izgubljenog simbola“ spram “Da Vincija“: knjiga ima nesumnjivo zanimljivijeg negativca i bolji obrat. No, mislim da je najveći - i nipošto pozitivan - pomak u Brownovoj prozi nastao time što je radnju prvi put smjestio u SAD. Do sada, u Brownovim je knjigama tema bila europska visoka kulturna povijest u kojoj su Amerikanci (kao i Hrvati) tek pasivni primatelj. S uvođenjem Washingtona i 18-stoljetnog masonstva, Brown prvi put Ameriku pretvara u protagonista, a knjiga možda i nehotice postaje politična.
Kolektivni apaurin
Mnogo se pričalo o kontroverzi oko “Anđela i demona“, premda se Brown zapravo jako trudio da ničim ne uvrijedi katolicizam. Prema masonima je pak otvoreno afirmativan: uzdiže ih kao neshvaćene humaniste, dobrotvore i bogougodne deiste, te u ideološki prezasićenom finalu poantira mistično zajedništvo masonstva, Biblije kao svetog teksta, te američke demokracije. Takvom završnicom, Brown pomalo licemjerno zadovoljava dvije oprečne žudnje svojih čitatelja. S jedne strane, on ih rajca primamljivim “herezama“ - masonerijom, noetikom, parapsihologijom i new ageom. S druge strane, on im poručuje da “to nije ništa“ i da su još uvijek, unatoč “duhovnoj preljubi“, dobri, pravi američki patriotski kršćani.
Ali - valjda to i jest svojstvo uspješne trivijalne kulture: da bude veliki, kolektivni apaurin, da nas uljuljka poput bakice i uvjeri nas da iza zbrke povijesti i sadašnjosti postoji netko tko bdije nad redom i provodi tajni plan. Valjda se u tome i sastoji taj tajni “Dan Brownov kod“.
