PETAK
IZBORNO NEPOVJERENSTVO
Sreća da je danas prestalo djelovanje Državnog izbornog (ne)povjerenstva. Da je izborna kampanja trajala dulje, mislim da bi iz dana u dan pokazivali sve manje smisla za demokraciju i slobodu izražavanja. Prvo su se, poput policijskih arbitara upleli u uređivačku politiku TV Nove, zamjerajući joj što u prvom izbornom krugu nisu podjednako tretirali sve predsjedničke kandidate. Možda bi se moglo naći kakvo-takvo opravdanje za „arbitriranje“ povjerenstva na HRT-u kao javnoj televiziji, no i to je upitno. Arbitrirati pak u pojedinim elektronskim medijima koji su u privatnom vlasništvu neprihvatljivo je. Konačno, da su prihvaćeni ti kriteriji, povjerenstvo bi moralo intervenirati u svim TV i radio postajama kojih u Hrvatskoj ima 350. Ako postoji jedan kriterij za elektronske medije, onda postoji i za tiskovne. Ovakvim svojim ponašanjem povjerenstvo se direktno uplitalo u uređivačku politiku i kršilo slobodu medija. Isto su učinili u povodu zabrane Bandićevog spota u drugom krugu. Kada bi netko od članova povjerenstva malo zavirio u predizborne kampanje zapadnih demokracija, nagledao bi se puno gorih spotova, reklama i natpisa. To je nažalost, ili na radost, cijena slobode. Ono što čudi je činjenica da HND kao strukovna novinarska organizacija nije držalo potrebnim izjaslini te o ovim promašajima povjerenstva.
SUBOTA
TADIĆEVO BJESNILO
Srbijanski predsjednik Tadić imao je pravi izljev (političkog) bjesnila zbog Mesićevog posjeta Kosovu, ali i pomilovanja Siniše Rimca. No, nije se oglasio prigodom „anticivilizacijskog“ čina smanjenja kazne Biljani Plavšić. Jednako tako, dopustio je da glavni grad Srbije bude mjesto svečanog dočeka aviona Republike Srpske, kojim je u Dodigov zagrljaj dolepršala krvava Biljana, ideolog masovnih ubojstava, silovanja i drugih zločina u poslijednjem ratu, puno odgovornija za zločine od onog Siniše Rimca. Konačno, sam dolazak Tadića u Republiku Srpsku, na obilježavanje godišnjice ove tvorevine nastale na zločinu i genocidu najrječitije govori o Tadiću i njegovoj političkoj orijentaciji.
NEDJELJA
HLOVERKINA PRIVATIZACIJA HTV-a
Vječno prilagodljiva Hlo opet je zasjala u punini svog sebeljubljivog uredničkog žara. Nigdje u svijetu glavna urednica informativnog programa ne vodi istovoremeno emisije poput „Zatvorenog“. Da ne govorim kako je u zapadnim demokracijama nezamislivo vidjeti glavnu urednicu kao voditeljicu u postizbornoj noći. No u nas je sve moguće. Togonal je bio postavljen kao kulisa, a na sličan način tretirala je i goste u studiju. Ona je bila centralna ličnost, upadala u riječ, oduzimala je, pokazujući kako ona ne služi televiziji već televizija njoj. Stalno se pitam hoće li se naći netko dovoljno hrabar i pametan i prekinuti medijsku civilizacijsku sramotu zvanu Hloverka Novak-Srzić. Onda je Milanović po proglašenju rezultata Milanović preuzeo njenu ulogu, pipisujući izborne rezultate više sebi nego SDP-u, a da ne govorim Josipoviću.
PONEDJELJAK
POVRATAK GOVORA MRŽNJE
Govor mržnje, kao i govor iz mržnje, preplavili su hrvatske medije. Kao u tuđmanovska vremena, samo su novi subjekti i objekti. Stigmatizaciju Srba koji su u međuvremenu postali zaštićeni kao polarni medvjedi zamjenili su Hercegovci, Dinaridi ili Vlaji, tj. južnjaci uopće. Mediji se natjeću u širenju netrpeljivosti i šovinizma prema cijelim skupinama u Hrvatskoj. Najinteresantnije je da glavnu riječ u tome vode ljudi koji su uglavnom druga generacija iz tih istih krajeva. To je njihov oblik bježanja od vlastitih biografija. Ova predizborna kampanja u mnogim je elementima podsjećala na prvu Mesićevu predizbornu kampanju kada je svoj antituđmanizam artikulirao mržnjom prema Hercegovcima. Sjetimo se samo njegovog govora u Splitu na rivi. Međutim, ne radi se samo o govoru mržnje, to jest o onom obliku koji se odnosi na manjine, već i o govoru iz mržnje koji se odnosi na pojedince. To što je Bandić doživio od takozvanih „intelektualnih perjanica“ hrvatske javnosti odavno nije viđeno na hrvatskom medijskom prostoru. Novinari su se naprosto natjecali u tome tko će njega, koji je završio fakultet političkih znanosti, a ne ONO i DSZ, kao što stalno lansiraju njegovi klevetnici, proglasiti većim primitivcem, nepismenjakom, seljačinom i slično. Bilo bi dobro analitički se pozabaviti prošlom kampanjom na temelju istih onih kriterija na temelju kojih je HHO radio svoje analize u vrijeme Tuđmana.
UTORAK
PROTUCRKVENI JURIŠNICI
Crkva je opet na udaru zato što se, kao i svugdje u svijetu, opredjelila za jednu političku opciju. Ne otvoreno, ali prepoznatljivo. Isto to činile su sve vjerske zajednice, pogotovo kršćanske za vrijeme Obamine kampanje. Obamina inauguracija pretvorila se u najveći vjerski skup u povjesti čovječanstva. I to je normalno. Jedino je Hrvatska i dalje starokomunističkim načinom razmišljanja abnormalna.
SRIJEDA
POBJEDA EUROPSKE HRVATSKE
Moram priznati kako me šokiraju izjave o tome kako je Josipovićevom pobjedom pobjedila europska Hrvatska. Rekostimirani komunisti odlučili su se proglasiti europejcima. U vrijeme komunističke diktature njihovo se europejstvo sastojalo u batinama, zatvorima i neslobodi. Navikli na manipulacije i metamorfoze, oni su od prilagodbe tuđmanovskoj Hrvatskoj odlučili sakriti svoje pravo lice iza lažnog europeizma. Generator europskog ujedinjenja od vremena drugog svjetskog rata do danas bili su vjernici, katolici i protestanti. Danas je Vatikan i katolička crkva jedan od najsnažnijih generatora europeizma. Za Josipovića je na izborima glasalo oko 1200000 birača od 4500000. Znaći li to da 3500000 glasaća koji nisu glasali za Josipovića nisu europejci? Onda nam ne treba novi referendum za priključenje EU. Ako je Josipovićeva pobjeda znak europeizma, onda je većina Hrvata protiv takve Europe.
ČETVRTAK
ČAČIĆEVA OSTAVKA
Ratka Čačića, kako smo ga zvali, mi koji smo zajedno rasli na Trgu Otokara Keršovanija u blizini Kvatrića pogodila je nesreća. Ono što se njemu dogodilo može se dogoditi mnogima od nas uključujući i potpisnika ovih redova. Trenutak nepažnje, kriva procjena, neprilagođena brzina; svima nam je to poznato. No njemu se to dogodilo i to tako da je zbog toga prouzročio smrt jedne osobe i teške ozlijede dvijema drugim osobama. Čačić je potom svojim izjavama učinio veliki gaf. Priznao je da je kriv za nesreću i za smrt jedne osobe, ali je potom krivnju svaljivao na maglu, što su mađarske vlasti demantirale. Da li se doista vozio dopuštenom brzinom utvrditi će vještaci i sud, kao i visinu kazne. Ono što lebdi nad slučajem Čačić je pitanje javne odgovornosti. Upravo su Čačić i njegov HNS bili najglasniji u zahtjevima za ostavkama različitih dužnosnika u Hrvatskoj zbog puno manjih prekršaja. Sjetimo se samo slučaja Bandić ili ovih najsvježijih kada se tražila ostavka ministra Kalmete zbog željezničkih nesreća u kojima on nije na nikoji način direktno sudjelovao. Nepodnošenjem ostavke zbog smrti u Mađarskoj Čačić dovodi u pitanje ne samo vlastiti kredibilitet, već i kredibilitet svoje stranke. No ono što je puno važnije od Čačićeve svjesti i savjesti je reakcija hrvatskih medija koji su ovaj puta prešutjeli zahtjev za ostavkom. I neka mi još netko kaže kako hrvatski mediji nisu ideološki ostrašćeni i neobjektivni.
