ZAGREB - U završnoj trećini filma “Sveti Georgije ubiva aždahu” u kavezu dovoze vojnika koji je pobjegao s fronta, jer je pošao kući osvetiti se navodnom zavodniku svoje žene. Časnik koji ga dočeka pun je razumijevanja za njegovu situaciju, čak ga ponudi i cigaretom, no odmah zatim sazove vod za strijeljanje. Nesretnika privežu uz kolac i kad on shvati da mu nema spasa, zadere se “Jebala vas zemlja”. Odjeknu pucnjevi, vojnik klone, a odmah mu pritrči drugi vojnik i stane naricati “Brate, brate!”.
Psovanje zemlje bez efekta
Scena je dobro režirana i snimljena, ali u gledatelju ne pobuđuje ništa osobito. Ponajprije stoga što jedva zna tko je to upravo ubijen, a još manje da je u vodu s njime služio i brat. Stoga i psovanje vlastite zemlje ostaje bez efekta, a moralo bi biti kulminacija filma u kojem se izgovaraju rečenice poput “Srbija stalno dobiva ratove, a narod ih gubi” ili “Mi Srbi smo zaslužili da živimo u mraku”.
Problem s tom scenom ujedno je i problem čitavog filma. Ekranizacija poznate kazališne predstave Dušana Kovačevića poštovala je predložak, ali ga je obogatila dodatnom radnjom i protagonistima. U središtu priče je ljubavni trokut ratnog invalida Gavrila, djevojke iz grada Katarine, koja je zbog njega došla živjeti na selo, i žandara Đorđa, za kojeg se ona udala kad je shvatila da je Gavrilo više ne želi, jer ima osjećaj manje vrijednosti zbog izgubljene ruke. Film počinje 1912., bitkom u srpsko-turskom ratu, nastavlja se dvije godine kasnije, uoči izbijanja 1. svjetskog rata, a završava u rovovima na Ceru, gdje su se Srbi sukobili s austrougarskom vojskom, sastavljenom, između ostalih, od Hrvata i Čeha.
Koncept je proveden iznimno ambiciozno i to ne samo produkcijski (u pitanju je najskuplji srpski film svih vremena, “težak” četiri i pol milijuna eura, koji su, između ostalih, izdašno poduprli srpska vlada i njezina dva ministarstva, grad Beograd i Republika Srpska).
Prigušene emocije
Srđana Dragojevića, najvažnijeg modernističkog redatelja srpske kinematografije devedesetih (“Mi nismo anđeli”, “Lepa sela lepo gore”, “Rane”), nije zanimao starinski patriotski spektakl o stradanjima Srba: u njegovu filmu 1914. godine u srpskom se selu automobili guraju s ovcama, njemački zrakoplov (pilota glumi sam redatelj) nadlijeće seoski vašar i strada od metka iz revolvera, Katarina (izvrsna Nataša Janjić) moderna je cura koja ne voli seks u mraku, razodijeva se bez kompleksa, puši, pije, slika i uzgaja (po sudu tog podneblja) posve nepotrebno cvijeće, zbog čega je nazivaju vješticom.
Dodatni postmodernistički detalj je umetanje u priču Gavrila Principa, koji je prešao Savu na splavi svoga imenjaka te krenuo u Sarajevo izmijeniti tok svjetske povijesti. Patetike je u filmu malo, a scene nabijene emocijama su prigušene, jer se redatelj očito želi razlikovati od filmaša koji su se na ovim prostorima bavili sličnom vrstom spektakla. Poanta o srpskom stradanju kroz 20. stoljeće (kako god to shvatili!) pozicionirana je razmjerno diskretno.
Zašto to sve ipak ne funkcionira? Moguće da je do kratkog spoja došlo prilikom kraćenja filma, s namjerom da se po svaku cijenu poštuje zacrtano trajanje od 120 minuta. Prizori započnu i kao da ne završavaju. Elipsa je na pretek, što baš nije najsretnija strategija kada je u pitanju povijesna melodrama.
Puno likova u kadru
U priči je pak jako puno likova, od kojih se ponekad njih petnaestak nađe u istom kadru: svaka čast onome koji uspije odrediti značaj svakog pojedinca u radnji! Što film dalje odmiče, gledatelj je ravnodušniji, a pažnju mu zadržavaju samo efektan vizualni prosede, dobri glumci i povremene zgodne redateljske dosjetke. Možda će “Sveti Georgije ubiva aždahu” bolje funkcionirati kao dvostruko ili trostruko duža mini-serija, a možda i ne. Dojam je da se Dragojević zapetljao u materijal koji mu baš i ne odgovara i da rezultat zapravo predstavlja častan poraz.
