Švicarska se, na neki način, izjednačila s podjednako bogatim zemljama Perzijskog zaljeva: u njima nije dopušteno izgraditi zvonik niti zvoniti zvonima, a u Švicarskoj ne dopuštaju munare.
Najlakše bi bilo zaključiti da nešto više od polovice Švicaraca ima ozbiljnih problema sa svojim nacionalnim i vjerskim identitetom. Zar bi se inače osjećali ugroženima u zemlji koja ima ukupno četiri munare, i to sve četiri mutave, bez mujezina, bez zvučnika, bez ezana? I to u zemlji gdje se bar jodla? Strah da bi četiri mutave munare mogle nadglasati tisuće zvona s tisuća zvonika, da bi dominirao vizualni simbol religije kojoj kulturalno pripada jedva pet posto stanovnika Švicarske a vjerski samo 0,85 posto - očito nije racionalan.
Solidarnost ksenofoba
Ta stvarnost je u krajnjem raskoraku s efikasnim plakatom dizajniranim za referendum,na kojemu je šuma minareta, slična prijetećim raketama, prekrila konfederalni križ.
Lako bi bilo zaključiti da je na djelu alpska kampanilistička ksenofobija, kao ekstreman izraz one antropološke matrice koja je od Švicarske učinila slučaj više jedinstven nego rijedak u svijetu. Shema - dakako, veoma simplicistička - glasila bi da je život u alpskim dolinama, po pola godine izoliranima snijegom, učinio ljude veoma solidarnima unutar doline i veoma sumnjičavima spram svega što dolazi izvana. Ratobornima (pa i međusobno), spremnima prodavati svoje vojne usluge nekada a oružje sada, ali nespremnima angažirati se za druge, pa makar i protiv najgorih zala (poput nacizma), spremnima uzeti u pohranu židovsko zlato ali ne i same Židove, spremnima čuvati kasu mafiji (Carlu Del Ponte, koja je načela bankarsku tajnu na štetu mafije, u Švicarskoj mrze više nego u Hrvatskoj).
Spremnima uzeti Hrvate koji će Švicarskoj donijeti ne samo novac nego i dvije Nobelove nagrade (Ružička i Prelog), ali i prostački ružiti svu hrvatsku naciju netom su tri švicarska huligana hrvatskog podrijetla zatukla posve pitomoga švicarskog vršnjaka.
Loše je po tu shemu što se ta alpska kampanilistička ksenofobija po svojoj suštini ne razlikuje ni od nekih drugih kampanilističkih ksenofobija, ne samo brdskih (npr. na brdovitom Balkanu), nego i posve dolinskih, poput padanske. Bliskost, ne samo geografska, pokuljala je u dijelu talijanske vladajuće većine: Sjeverna liga je oduševljeno pozdravila ishod švicarskog referenduma, a ministar Calderoli je, na krilima ushita, sugerirao da se križ stavi i na talijansku zastavu.
Udarac slobodama
Ne bi bilo loše, prihvatio je ministar vanjskih poslova Frattini. Križ je na talijanskoj zastavi, u sklopu savojskog grba, bio od 1861 do 1946, kada ga je Republika otperjala, na kresti poznog antifašizma. Sada se protiv hitnog povratka križa izjasnio ministar obrane La Russa, stranački drug Frattinijev i Berlusconijev, ali političkim podrijetlom iz neofašizma, koji je nacionalne simbole shvaćao ozbiljno. “Dovoljno je zadržati raspelo u javnim prostorima”, vele La Russa i rimski gradonačelnik Alemanno, istovetne provenijencije. To isto tvrde i predstavnici Katoličke crkve u Vatikanu, kojima švicarski referendum ne paše, jer smatraju važnom vidljivost religijskih simbola. Predsjednik Papinskog vijeća za migrante nadbiskup Antonio Maria Vegliň obznanio je da je “na istoj liniji sa švicarskim biskupima”, koji su izrazili snažnu zabrinutost zbog toga “teškog udarca vjerskim slobodama i integraciji”.
U Vatikanu jasno tvrde da se katolici moraju zauzeti za svačije pravo na religijsku slobodu, na prisutnost svojih bogomolja, te da se osobito moraju zauzeti za manjine. “Primjećujemo čuvstva averzije i straha, svugdje bar pomalo, ali kršćanin mora znati to nadići, pa i kad nema recipročnosti”, kaže monsignor Vegliň, u žestokom raskoraku s onima koji kažu da ne smije biti prava za muslimane dok se za kršćane ne izbori ravnopravnost u islamskim zemljama. U Rimu smo čuli katoličke teze po kojima je posrijedi ista strategija u zabrani munara u Švicarskoj i raspela u učionicama talijanskih državnih škola.
Rušenje referenduma
Dakako da problem nije isti: oko raspela je pitanje treba li ih istaknuti u državnim prostorima (a ne u javnosti tout court, gdje ne manjkaju ni crkve ni križevi), dok se minaretu oduzima pravo na javnost, kamoli da bi netko pomislio bismillu staviti u učionicu. Raspru o minaretu smo prošli i u Zagrebu, kad je za munaru jedva nađen prostor baš na rubu grada, uz dug mukao otpor formalno laičkih, čak ateističkih struktura; još i sada to prolazimo u Rijeci, a u Splitu i mesdžid u zakutku, bez munare, svako malo napadaju i oštećuju lokalni zeloti. Nemamo baš neko moralno pravo na lekcije odavde.
Lekcije pak stižu odasvud. I iz same Švicarske, gdje su političke stranke podcijenile strah i bijes pučanstva. Ministrica pravosuđa i unutrašnjih poslova Eveline Widmer-Schlumpf najavljuje da će referendum biti poštovan, ali naglašava da njegov ishod protuslovi Evropskoj konvenciji o ljudskim pravima, i daje naslutiti da će ga pokušati rušiti sudski - što bi vjerojatno bilo pravedno, ali ne i demokratski.
Zabrinuto je i Visoko povjerenstvo OUN za izbjeglice koje sve gleda izbliza, iz Genčve. Carl Bildt, u ime švedskog Predsjedništva Evropske unije, tvrdi da je rezultat referenduma “izraz očitih predrasuda i možda čak straha, ali je jasno izvan svake sumnje da je to u svakom pogledu negativan signal”. Osim toga, čudi se Bildt, što je to trebalo stavljati na referendum, kada to “u Švedskoj i inim zemljama to obično rješavaju gradske uprave”?
Upravo o tome i jest riječ. Gradske uprave rješavaju komunalne probleme, dok se zakonodavna tijela - a u Švicarskoj je to i referendum - bave temeljnim političkim pitanjem.
Vrag u detalju
Pitanje odnosa religije i države jest genuino političko pitanje. Liberalno načelo pregnantno je formulirao Cavour: “Slobodna Crkva u slobodnoj državi”, potpuna odvojenost jedne od druge. Vrag je, kao što je poznato, u detalju. U pitanju gdje je granica, gdje jedna sloboda zadire u drugu? I dokle se politička sloboda pojedinca smije pretakati u grupnu političku moć religije kojoj pripada - formalno, administrativno, ili srčano?
U Švicarskoj je, smatram, identifikacija s većinskom religijom i većinskom kulturom zloupotrebljena za ograničenje prava manjine - a svako je društvo onoliko slobodno koliko su slobodni najslabiji u njemu, dakle i manjine po definiciji.
To vide izvan Švicarske i manjina u Švicarskoj - ali pitanje je kako u to uvjeriti Švicarce a ne narušiti njihovu slobodu? Slaba je utjeha što to barem jednom nije prvenstveno naš problem.
