Svakog petka, nešto prije osam, moram progutati šest tableta. Tlak, šećer, giht, načeta jetra, sve boleštine svijeta su mi za petama. Za buđenje do daske navijem omiljeni bend Zadrugu, “Čavel v glavi” je autobiografska... U redakciji, na porti, čeka me zajedljivi hajdukovac, koji već 11 godina nešto mrmlja o Mamiću, krađama i sucima, a na redakcijskom stolu dva-tri pisma, obećavajućeg početka: “Idiote, pijanico, neznalico...” Na e-mailu odgovor glasnogovornika Engleskog nogometnog saveza da mu je neizrecivo žao što “mister Capello ne može dati intervju”, a između redaka se može iščitati: “Ako je moguće, nazovite ga u sljedećem životu...” Urednik će mi usput nabaciti da su zvali iz Dinama, ljuti zbog “dva kriva zareza”...
To je uvertira za jedno štivo, koje pišem već jedanaestu godinu. Listam novine, koje vrište, a bogme vrište i oni o kojima se piše. Svi su srditi na medije, novine su crni vrag, opasni otrov koji je iscurio iz paklene bačve i zagađuje okoliš. Za Zdravka Mamića to su “bravari”, koje je netko skupio po birtijama u Aleji propalih komentatora u Cvjetnom naselju, za Zorana Gopca su to “gerilci iz prašume”. Lino Červar, mali veliki čovjek, uvrijeđena je frajla, koja ne zna uživati u veličini svojih pobjeda, veći su mu gušt male podlosti, a Joško Vlašić razgovara samo s odabranima, koji se dive njegovom trenerskom geniju. Možda on to i jest, ali oni koji pišu o njegovoj kćerki, Hrvoje Slišković i Toma Dragičević ne moraju preskakati dva metra da bi se mogli stručno izraziti o najboljoj hrvatskoj sportašici...
Ja nisam Gary Lineker (BBC), Zvonimir Boban (Sky sport), Igor Štimac, Velimir Zajec (HRT), Mats Vilander (Eurosport) ili Zoran Čutura (Sport plus), niti imam pretenzije biti stručan kao oni. Oni vide nešto što mi, priučeni novinari, regrutirani iz bravarskih i gerilskih redova, vjerojatno ne vide. No, zato su oni i bolje plaćeni, jer su - edukatori. Bobanu, Linekeru ili Štimcu Capello vjerojatno ne bi odbio intervju, ali nekom anonimnom novinaru iz Zagreba će sigurno reći ne. Ionako, svijet je zakopčan do grla, sedma sila, na koju je cijeli svijet ogorčen, okružena je “silenziom”, uzalud ćete kucati na bilo koja vrata, nitko ne voli “strvinare” pod vlastitim prozorom. Do našeg, amaterskog, laičkog i nekompetentnog mišljenja ionako nitko ne drži, i stoga se čudim da se gosp. Červar, čiji sam inače obožavatelj, ponaša, tenžerovski rečeno, kao “Guliver djela i Liliputanac pristojnosti”.
Sjećam se Krasnodara Rore. Veliki igrač, krajem sedamdesetih je izvještavao iz Francuske za Sportske novosti, a nakon što je završio karijeru posvetio se sportskom novinarstvu. Bio je talentiran, ali je izdržao samo godinu dana. Samo godinu u “poslu iz snova”, kako mnogi doživljavaju novinarstvo i, koliko čujem, svi su ludi za novinarstvom. A ne znaju, jadni, da je to kopanje po kantama za smeće, da će ih zbog kritike zamrziti pola grada, a druga polovica će ih prezirati. Ja sam jedan od rijetkih kojima se ispunio san, i jedva čekam da se - probudim! Sve teže živim svoj “mali bravarski život” ispunjen mržnjom i prezirom...
Gledam Červara nakon pobjede nad Danskom. Njegovo je djelo. I Mirko Alilović, koji je branio kao Ladić na Svjetskom prvenstvu prije 12 godina i Denis Buntić, koji ima top u lijevoj ruci, poput Šukera, njegovo su djelo. Lino je na pragu još jednog grandioznog rezultata, nitko ne spori da je uz “Gipsa” Kostelića i Mirka Novosela najveći hrvatski trener, ali i u trenutku dok mu venama struji slast pobjede, njegov prst se prijeteći diže. Kao što je Mirko Jozić 2002. godine, nakon pobjede nad Italijom pokazao novinarima “bosanski grb”. Fini, uglađeni, pristojni čovjek Mirko Jozić. Ali, to je jače i od Červara i od Jozića i najveću istinu o tome rekao je Ćiro Blažević: “Dvadeset tisuća ljudi skandira Ćiro-majstore, ali ja čujem samo onog jednog, koji viče - Ćiro, pederu!”
“Mi bravari” pišemo za akademike i huligane, za doktore i šljakere iz Prvomajske, za intelektualce ali i 48 posto hrvatske populacije koja je jedva završila osnovnu školu, za kladitelje, zagrižene klubaše, zatvorenike, sve je to naša publika. I svatko od njih ima svoje naočale za istinu. Naš je posao našu istinu približiti njihovoj, da bi je mogli usporediti. I često, kad vas popljuju, kažete: “Što će narodu istina”, kad je ionako relativna. Mamićeva, Červarova i moja istina nisu iste i vjerojatno je realnosti bliža istina koju će reći stručna lica, poput Igora Štimca, Velimira Kljaića ili Zorana Čuture. Ali, oni neće u petak ujutro, ako su mamurni, neraspoloženi ili bolesni od teških razgovora, ako im je “čavel v glavi”, doći u redakciju i “objektivno propagirati sportske vrijednosti”. To je posao za “nas bravare”, regrute promašenih profesija, koji su igrom slučaja dobili posao iz snova, ne bi li izrazili divljenje uzrujanoj gospodi o kojoj sam govorio. I koji nisu baš neka gospoda...
Novine nisu uvijek krive za sve! One mogu nanijeti puno zla, one mogu biti i lažljive i žute i senzacionalističke, ali, one slikaju ambijent i pokušavaju objektivno procijeniti stvari. Nekad to čine uspješno, nekad manje uspješno, nekad je - stativa! Ali pokušavaju. I zato mi je najljepši dio petka kada me nazove moj prijatelj “Lepi” i kaže:
- Može li jedno piće, da se malo odmorite od svih tih - istina? Malo sam ‘suhoparek’, ali, nema brige, može na ‘vesnu pisarović’...
I onda se spustite u “Van Gogh”, zatražite gemišt “od vina” i silno se razveselite činjenici da je do penzije ostalo još samo 6 godina i 335 dana...
Profesore, zbogom i veliko vam hvala
Prošlog tjedna pokopan je akademik Nikola Batušić, prof. emeritus, koji je 43 godine predavao povijest drame i kazališta na Akademiji dramske umjetnosti i Filozofskom fakultetu. Intelektualac par exellence obožavao je sport, posebice nogomet, bio je na prvoj utakmici kada mu je bilo samo pet godina. Svjedočio je susretu Hrvatska - Slovačka 10. travnja 1943. godine, kamo ga je odveo otac, neizlječivi HAŠK-ov druker. Nisam znao da je pratio i moju kolumnu. Prekapajući po starim papirima našao sam i njegovo pismo... U jednom, profinjenošću intoniranom pismu, ispravio me da Austro-Ugarska nije Hrvatima dala HNK, da je Beč od 700.000 forinti, koliko je koštalo, doznačio Zemaljskoj vladi tek 10.000 forinti, što je bilo manje od 1,5 posto troškova. Saznao sam također da ni hotel “Esplanade” Austrijanci nisu dali Hrvatskoj, hotel je sagrađen novcem jednog zagrebačkog dioničarskog društva...
Duboko sam počašćen da je jedan profesor dramske umjetnosti, koja mi je ostala tiha patnja jer sam se silno želio baviti kazališnom režijom, pratio moje lamentiranje o Dinamu. Nikola Batušić je bio tihi navijač, jedan od tisuća čiji glas se ne čuje, koji ne dižu šaku prema svečanoj loži, ali sa strepnjom očekuju glas iz Maksimira...
Sigurna ruka Dinamova doktora
Dinamov doktor Josip Šojat prošlog je tjedna imao delikatan zadatak, a nakon povratka iz Turske, gdje će paziti na zdravlje modrih zvijezda, čeka ga još delikatniji posao. Naime, ovog tjedna je operirao zagrebačku stolnotenisku legendu Stanka Eskolića, koji i u 62. godini igra natjecateljski ping-pong, a za dva tjedna “pod nož” će Marko Mlinarić, jedan od najboljih Dinamovih igrača uopće, kojemu su na haklu stradala - oba koljena.
Doktor Šojat je sigurne ruke, uspješno je operirao Milivoja Bračuna i Vedrana Ćorluku, a unatoč Eskolićevom podbadanju da će nakon operacije promijeniti ime u “Nehoda”, oporavak dobro teče i “najbritkiji zagrebački jezik” će uskoro opet za zeleni stol. Uz komentar:
- Svaka čast doktoru, imao sam veliko povjerenje u njega, ali, prije operacije, za svaki slučaj sam stavio zdravu nogu u gips, da doktor ne operira koljeno na krivoj nozi...
Vagabund ostaje - vagabund!
Ćiro u nevolji zbog Ivankovića
Ćiro Blažević, koji je sa zakašnjenjem od 30 godina otkrio “kulturnu revoluciju”, ne javlja se iz Kine. Očito je u teškim problemima, jer, dok se Ćiro oporavljao od bosanskih šokova u Zagrebu, njegov kineski predsjednik je iz kluba otjerao sve reprezentativce. Posvadio se s njima iz nekih banalnih razloga i doveo Ćiru pred prag nemoguće misije - osvajanje prvog mjesta s iznimno tankim igračkim kadrom. Nije alibi, ali, Ćiro je bez izgleda u utakmici s Brankom Ivankovićem, koji vodi najjači kineski klub.Ćiro će, nakon priprema u Japanu, predahnuti 14. veljače, na kinesku novu godinu. Naravno, skoknut će do Zagreba, to je “samo” deset sati leta, u njegovim godinama je to samo “ugodan izlet”. A možda će doći i koji dan ranije, kako bi “tko zna koji” rođendan (10. veljače) proslavio u Zagrebu. Najvjerojatnije u “Vila Tini”, igrajući belot s prijateljima Jakovom i Bracom. Prvenstvo kineske lige starta 15. ožujka...
