Među hrvatskim nacionalnim interesima jedan od najvažnijih je, svakako, izlazak iz ekonomske krize, što podrazumijeva i oporavak hrvatskoga gospodarstva. Međutim, osim korupcije i teškog kriminala, te još uvijek nepovoljnih svjetskih prilika, hrvatskom gospodarstvu prijeti još jedna velika opasnost: sklonost hrvatskog predsjednika Ive Josipovića prema klasičnoj glazbi, a posebice prema Chopinu. Tu je opasnost najoštrije uočio i pred čitavom javnosti razotkrio komentator portala Index.hr Tomislav Klauški.
Kada se što širi sloj ljudi želi što jasnije upozoriti na neku opasnost, a pogotovo ako se želi izvrgnuti ruglu porok nekog političara ili istaknute javne osobe, nema boljeg sredstva od humora, ironije i satire. Za tim je stilskim sredstvima posegnuo i uvaženi kolega Klauški. Evo kako počinje njegov tekst:
“Prije nego što Ivo Josipović u rujnu otputuje na zasjedanje Godišnje skupštine UN-a, trebalo bi svakako provjeriti ima li tih dana u New Yorku nekih koncerata. Možda zvuči i čudno, ali nije šala. Štoviše, to je pitanje od najvišeg nacionalnog interesa. Jer, ako Josipović kojim slučajem dozna da će za njegova boravka u tom gradu na repertoaru Metropolitana biti Chopin ili Brahms ili Schönberg, postoji realna opasnost da hrvatski predsjednik jednostavno zbriše sa skupštine.”
Nije to pretjerivanje - piše kolega Klauški u nastavku, jer nešto tako nezamislivo predsjednik Josipović već je učinio: umjesto na svečanu dodjelu Zlatne kune, otišao je “upijati klasično milozvučje” u Lisinski, ispričavši se pritom “neodgodivim državničkim obvezama”.
Kada je u predizbornoj kampanji Josipovićev protukandidat Milan Bandić omalovažavao svaku vrstu intelektualnog rada, mnogi su ljudi u tome prepoznali nepodnošljivi primitivizam koji su sankcionirali i na izborima.
Međutim, kada jedan uvaženi i često vrlo objektivni komentator tako samouvjereno popljuje čitavu umjetnost i usput bez imalo srama pokaže kako o istoj nema blagog pojma, onda je to znak da su nam, baš kao i ekonomija, k vragu otišle i sve kulture: od one opće, pa do kulture komunikacije.
Na nesreću Klauškog, ni Chopin ni Brahms nikada se neće naći na repertoaru njujorškog Metropolitana. Naime, kolega očito ili ne zna da je Metropolitan slavna operna kuća, ili da Chopin i Brahms nisu napisali nijednu operu, a i Schönberga je tu ubacio tek tako da bi zvučao pametnije, jer opera “Mojsije i Aron” tog klasika 20. stoljeća, osim što je ostala nedovršena, i takva nepotpuna vrlo je komplicirana, zahtjevna i jako rijetko na repertoaru.
Ali, mene ne zabrinjava glazbena kultura kolege Klauškog, nego me zgrožava društvena klima u kojoj očito više nije nikakva sramota nemati pojma o čitavoj umjetnosti koja je jedan od ravnopravnih stupova onoga što doista kulturan svijet podrazumijeva pod pojmom kulture i civilizacije.
Naravno, u takvoj klimi smiju i mogu postojati i komentatori i urednici (jer tekst kolege Klauškog ovdje je samo nesretan drastičan primjer, ali nipošto ne i rijetka pojava) koji uopće ne mogu zamisliti da bi odlazak na koncert mogao doista biti i važna državnička obveza, kao što je bio odlazak Ive Josipovića na proslavu 200. godišnjice rođenja Fryderyka (ili francuski Frederica) Chopina, koju je organiziralo Veleposlanstvo Republike Poljske u Hrvatskoj i na koju je došao gotovo čitav diplomatski kor, uključujući i 26 veleposlanica i veleposlanika.
Da bi stvar bila gora, sam Klauški piše kako ta Zlatna kuna baš i nije neka priredba. Ali, to mu ne smeta da uzgred, zapravo, izvrijeđa i čitavu Chopinovu Poljsku, koja je, usput budi rečeno, jedina, ali doista jedina zemlja u Europskoj uniji koju svjetska ekonomska kriza nije odgurnula u recesiju.
Da ne bih uzrujao kolegu Klauškog, neću uopće navoditi koliko je ta Poljska ove godine potrošila “upijanja klasičnih milozvučja” tamo nekog Chopina.
Ipak, imam ekskluzivno jednu novu skandaloznu vijest s Pantovčaka. U vrijeme kada je mogao na tržnici hrabriti i držati za ruku prodavače povrća, Ivo Josipović je prekjučer prije podne skoro čitav sat razgovarao s Julianom Rachlinom. Užas!
