Pretpostavimo za trenutak da ministarstvo financija u ovom trenutku ne raspolaže osobitim prostorom za manevar i prisiljeno je grozničavo krpati rupe u proračunu na način da postojeće obveze servisira promjenama u ročnoj strukturu zaduženja. Za pet ili deset godina stvari će sigurno izgledati puno bolje, zar ne? Naravno, pod pretpostavkom da nekako preživimo ovu krizu. Recimo (samo za potrebe ove rasprave) da je to jedini motiv akrobacija koje ministar Ivan Šuker izvodi u posljednje vrijeme.
U njegovu obranu valja istaknuti kako dominacija dugoročnog duga u strukturi ukupnog zaduženja djeluje puno atraktivnije u očima investitora, jer (barem donekle) maskira očajničku potrebu za trenutnim pronalaženjem svježeg kapitala. Jednom kada investitori 'nanjuše krv', shvaćajući da nemate previše izbora i naprosto morate pronaći nekakve izvore financiranja, obično se događa 'grčki sindrom'.
Ovako je doista nešto lakše pomiriti se s nelogičnostima kojima obiluju manevri Vlade i ministarstva financija. Naravno, kada uzmemo u obzir činjenicu da se ukupna razina zaduženja konstantno povećava, nikakvome zadovoljstvu ili optimizmu nema mjesta, no ako već (u ovome trenutku) nema drugog izbora, iole niža kamatna stopa pri plasmanu obveznica doista predstavlja uspjeh. Poput prošlogodišnje epizode, nakon koje je ministar Šuker djelovao vrlo zadovoljno, plasiravši inozemnim investitorima 750 milijuna eura obveznica uz kamatnu stopu od 6,5%. U to vrijeme, bio je to doista dobar rezultat.
No to se pak ne može reći i za prošlotjedno izdanje obveznica. Među šturim informacijama o tom plasmanu najčešće se navode detalji samog izdanja, te izjave investitora koji ponuđene uvjete smatraju vrlo atraktivnima. Kako i ne bi kada 350 milijuna kuna uz valutnu klauzulu, plasiranih po cijeni od 98,559% nominalne i uz fiksnu kamatnu stopu od 6,5%, za kupce podrazumijeva prinos do dospijeća od 6,7%? Više nego solidan prinos za konzervativnije ulagače poput mirovinskih fondova.
Prema je pomalo nezahvalno raditi nekakve usporedbe, Grčka je, također krajem prošloga tjedna, na tržište plasirala pet milijardi eura desetogodišnjih obveznica sa stopom prinosa od 6,37%. Međutim, Grčka je, uzimajući u obzir rastući credit default swap (cijenu osiguranja od bankrota), svoje apetite ograničila na spomenutih pet milijardi eura, strahujući od reprize siječanjskog izdanja, kada je, zbog ogromnih apetita ministarstva financija, cijena samo u jednom danu zabilježila značajan pad, poprilično razljutivši investitore.
Ministar Šuker je otišao u posve suprotnome smjeru, pohvalivši se velikim interesom ulagača, uvjetovanim upravo izdašnim uvjetima plasmana. I pritom je propustio informirati javnost o konačnom epilogu cijele priče. Jer za uspješan plasman gotovo dvostruko većeg izdanja (od najavljenoga) investitorima je valjalo ponuditi i atraktivnu kamatnu stopu, umjesto da se svrha izdanja svede isključivo na refinanciranje obveznica koje danas dospijevaju na naplatu, a solidna potražnja kanalizira u smjeru nižih kamatnih stopa. Stvari su zapravo vrlo jednostavne, a cijela se priča može svesti na zakon ponude i potražnje, pri čemu manja ponuda podiže cijenu koju su kupci spremni platiti. Naravno, u korist izdavatelja (ministarstva financija).
Umjesto toga, ministarstvo (možda u strahu od neuspjeha) nudi ulagačima prinos od 6,7%, makar se stopa prinosa na usporedive 10-godišnje obveznice koje dospijevaju 2019. godine još krajem veljače kretala ispod 6%. Prvog dana ožujka stopa prinosa iznosila je 6,375%, da bi samo dva dana kasnije, kada je postalo jasno što doista kani ministarstvo, dogurala do gotovo 6,6%. To je bilo u srijedu. U petak, 5. ožujka, nakon plasman 'novih' obveznica, stopa prinosa na 'stare' skliznula je na 6,2%, a cijena obveznica novog izdanja porasla je na sve do 104,5% nominale. Sjećate se, to su iste one obveznice koje je ministarstvo prodalo po 98,559% nominale? Njihova se cijena tijekom današnje trgovine kretala oko 103% nominale, uz stopu prinosa neznatno iznad 6%. Prilično izdašan profit za kupce koji su se novih obveznica domogli uz cijenu nižu od nominalne, odnosno, stopu prinosa od 6,7%.
Ili da pojednostavimo - na izdanje od 350 milijuna eura, svaki postotak diskonta udijeljen investitorima predstavlja dvadesetak i kusur milijuna kuna prihoda manje za državni proračun. Nije li to zapravo prikladan indikator očaja u koji ministra financija baca (polu)prazna državna kasa?
