Civilni invalidi su diskriminirani
"Zaboravite da imam kolica!", bilo je prvo što mi je rekla Vesna Škulić, zastupnica SDP-a, kada smo se srele. Upravo se vratila s mora, preplanula i svježa. Razgovarale smo u jeku njezinih priprema za odlazak u New York. Putuje na zasjedanje UN-ova Odbora za izradu Konvencije o zaštiti i promicanju prava osoba s invaliditetom.
Čekali su je još odlazak frizeru, kozmetičaru... Sve one silne pripreme koje svatko od nas prolazi prije velikih putovanja. Unatoč tome, nije nas požurivala, ni pitala za vrijeme. Pravo osvježenje među političarima koji se trude ostaviti dojam silne zaposlenosti.
Tijekom dvosatnoga razgovora jasno je dala do znanja da njezina invalidnost kao posljedica distrofije nije ono odakle sve počinje i završava. Ne priznaje je ni kao alibi, ali ni kao otežavajuću okolnost. Takva je prema sebi, a to traži i od drugih.
- Trudim se da me invaliditet na ograničava kao osobu, da mi nije opravdanje za nešto što želim ili ne želim - objašnjava.
Za sebe kaže da nije zastupnica osoba s invaliditetom, nego "zastupnica SDP-a koja se bavi i tim pitanjima".
Dok razgovaramo, za susjednim je stolom njezina asistentica Martina i službeni vozač. To su blagodati funkcije saborske zastupnice. Oni joj pomažu u svakodnevnim obvezama, prate je na svim putovanjima. Martinin honorar ne plaća država iz sredstava za pomoć osobama s invaliditetom, nju plaća SDP novcem koji dobije kao parlamentarna stranka. Martinin radni dan traje i po 12 sati. Vozač je iz "saborske" kvote, a na raspolaganju joj je 24 sata, na što inače imaju pravo samo predsjednik i potpredsjednici Sabora.
• Ima malo intervjua s vama, a i oni rijetki neizbježno počinju s "prva zastupnica u invalidskim kolicima", "prva žena s invaliditetom u Saboru"...
- To je kao da kažete "prva plavuša u Saboru". No, činjenica je da svojim angažmanom razbijam neke predrasude, podižem ljestvicu malo više.
• Trideset i pet godina živite s distrofijom, teškom, progresivnom bolesti odumiranja mišića. Kako je to bilo na početku, kada ste oboljeli kao devetogodišnja djevojčica?
- Često sam nailazila na isključivanje. Učiteljica me je znala udaljiti s igrališta jer ionako ne mogu ići na tjelesni, ostajala sam kod kuće jer nisam mogla ući u autobus... Bila su to dosta negativna iskustva koja ipak nisam pretvorila u negativan stav prema društvu, nego u izazov. Uspjela sam, primjerice, samo koju godinu kasnije u zadarskom kazalištu pred svima recitirati svoju pjesmu. Profesori nisu vjerovali da sam je sama napisala. Kada su se uvjerili da je to moja pjesma, željeli su da je recitira druga djevojčica, jer ja već tada nisam mogla stajati. Nisam to dopustila. Na kraju sam se izborila da svoju pjesmu recitiram sama.
• Jesu li i djeca bila takva?
- U tome sam imala neku vrstu kompenzacije. Školske kolege su mi pomagali da nosim knjige, a ja sam im pomagala u hrvatskom ili povijesti. Čak sam bila i predsjednica razreda. Nisam se dala. Dobila sam ih na svoju stranu. Bilo je sasvim nomalno da se šalimo i da me zovu "Vera Nikolić" (poznata atletičarka, op. a.). To nije bilo ruganje, već znak da me prihvaćaju.
• Jeste li se uplašili bolesti? I vaše dvije sestre boluju od distrofije.
- Kao dijete ne možete imati strah, jer ne znate što vas čeka. S devet godina nisam razmišljala da ću sa 14 već biti u kolicima. To lagano osvješćujete u sebi. Bolest mi je pružila mogućnost da stvari prihvaćam drukčije, da društvo vidim drukčije.
• Kako je bilo vašoj majci s tri oboljele kćeri?
- Moja mama je izrazito jaka i pozitivna osoba. Uvijek je govorila da moramo ići u školu, da se moramo maknuti iz male sredine gdje ljudi znaju biti okrutni. Ravnopravno sam sudjelovala u obiteljskim poslovima. Nije me se štedjelo.
• Sa 13 godina već ste bili odvojeni od kuće.
- Sedmi i osmi razred završila sam u Fojnici u BiH, u bolnici za neuromišićne bolesti. Nakon toga odlazim u Zagreb, u Centar u Dubravu, gdje nakon godinu i pol dana više nisam željela raditi protiv sebe pa sam s učenja za krojačicu prešla u Centar za upravu i pravosuđe. Željela sam upisati defektologiju, ali su mi rekli da ne mogu studirati 'zbog stepenica'. Buntovnički sam otišla u Njemačku k sestri, bila tamo godinu dana. Vratila sam se u Ražanac i jedno vrijeme radila u poljoprivrednoj zadruzi kao računovođa. Potom sam se upisala na Filozofski fakultet u Zadru.
• Kako to da ste se angažirali u politici?
- Čini mi se da sam društvu oduvijek bacala rukavicu u lice. Radila sam u Ministarstvu rada i socijalne skrbi, zatim u Državnom zavodu za zaštitu obitelj, pa sam postala pomoćnica tajnice Vladina Povjerenstva za zaštitu osoba s invaliditetom. Paralelno sam radila i kroz nevladin sektor, ali nisam željela da se sve svodi na humanitarne akcije. Željela sam da to uđe u sustav.
• Mnogi su se iznenadili time što ste se na prošlim parlamentarnim izborima angažirali na listi SDP-a. Po senzibilitetu su vas vezivali za Jadranku Kosor.
- Dok je bila saborska zastupnica, Jadranka Kosor se bavila osobama s invaliditetom. Nažalost, sada je zaboravila da i mi postojimo, a ne samo stradali u Domovinskom ratu. SDP-ova opcija me je privukla kao socijalna osjetljiva politika.
• Osobe s invaliditetom iz rata ipak su u boljoj poziciji!?
- Vjerojatno zato što nisu pasivni. Priznajem, svugdje u svijetu su osobe s vojnim invaliditetom u 'povlaštenom' statusu u odnosu na civilne. No, kod nas se dogodio velik raskorak u socijalnim pravima. Ne može netko imati pravo na ortopedski dodatak, a netko ne. Netko ima pravo da mu država svakih šest godina poklanja automobil, a druga skupina nije oslobođena čak ni plaćanja PDV-a na uvoz automobila. Država mora naći model kako će nagraditi stradalnike Domovinskog rata, ali istodobno mora naći rješenja za 'obične' osobe s invaliditetom.
• Ne sjećam se da su oni zbog toga složno digli svoj glas.
- Osobe s invaliditetom nisu svjesni svoje snage. U Hrvatskoj nas je više od 400.000, što je 10 posto stanovništva, plus članovi obitelji. To je ogromna glasačka snaga na izborima.
Veronika Rešković
Čekali su je još odlazak frizeru, kozmetičaru... Sve one silne pripreme koje svatko od nas prolazi prije velikih putovanja. Unatoč tome, nije nas požurivala, ni pitala za vrijeme. Pravo osvježenje među političarima koji se trude ostaviti dojam silne zaposlenosti.
Tijekom dvosatnoga razgovora jasno je dala do znanja da njezina invalidnost kao posljedica distrofije nije ono odakle sve počinje i završava. Ne priznaje je ni kao alibi, ali ni kao otežavajuću okolnost. Takva je prema sebi, a to traži i od drugih.
- Trudim se da me invaliditet na ograničava kao osobu, da mi nije opravdanje za nešto što želim ili ne želim - objašnjava.
Za sebe kaže da nije zastupnica osoba s invaliditetom, nego "zastupnica SDP-a koja se bavi i tim pitanjima".
Dok razgovaramo, za susjednim je stolom njezina asistentica Martina i službeni vozač. To su blagodati funkcije saborske zastupnice. Oni joj pomažu u svakodnevnim obvezama, prate je na svim putovanjima. Martinin honorar ne plaća država iz sredstava za pomoć osobama s invaliditetom, nju plaća SDP novcem koji dobije kao parlamentarna stranka. Martinin radni dan traje i po 12 sati. Vozač je iz "saborske" kvote, a na raspolaganju joj je 24 sata, na što inače imaju pravo samo predsjednik i potpredsjednici Sabora.
• Ima malo intervjua s vama, a i oni rijetki neizbježno počinju s "prva zastupnica u invalidskim kolicima", "prva žena s invaliditetom u Saboru"...
- To je kao da kažete "prva plavuša u Saboru". No, činjenica je da svojim angažmanom razbijam neke predrasude, podižem ljestvicu malo više.
• Trideset i pet godina živite s distrofijom, teškom, progresivnom bolesti odumiranja mišića. Kako je to bilo na početku, kada ste oboljeli kao devetogodišnja djevojčica?
- Često sam nailazila na isključivanje. Učiteljica me je znala udaljiti s igrališta jer ionako ne mogu ići na tjelesni, ostajala sam kod kuće jer nisam mogla ući u autobus... Bila su to dosta negativna iskustva koja ipak nisam pretvorila u negativan stav prema društvu, nego u izazov. Uspjela sam, primjerice, samo koju godinu kasnije u zadarskom kazalištu pred svima recitirati svoju pjesmu. Profesori nisu vjerovali da sam je sama napisala. Kada su se uvjerili da je to moja pjesma, željeli su da je recitira druga djevojčica, jer ja već tada nisam mogla stajati. Nisam to dopustila. Na kraju sam se izborila da svoju pjesmu recitiram sama.
• Jesu li i djeca bila takva?
- U tome sam imala neku vrstu kompenzacije. Školske kolege su mi pomagali da nosim knjige, a ja sam im pomagala u hrvatskom ili povijesti. Čak sam bila i predsjednica razreda. Nisam se dala. Dobila sam ih na svoju stranu. Bilo je sasvim nomalno da se šalimo i da me zovu "Vera Nikolić" (poznata atletičarka, op. a.). To nije bilo ruganje, već znak da me prihvaćaju.
• Jeste li se uplašili bolesti? I vaše dvije sestre boluju od distrofije.
- Kao dijete ne možete imati strah, jer ne znate što vas čeka. S devet godina nisam razmišljala da ću sa 14 već biti u kolicima. To lagano osvješćujete u sebi. Bolest mi je pružila mogućnost da stvari prihvaćam drukčije, da društvo vidim drukčije.
• Kako je bilo vašoj majci s tri oboljele kćeri?
- Moja mama je izrazito jaka i pozitivna osoba. Uvijek je govorila da moramo ići u školu, da se moramo maknuti iz male sredine gdje ljudi znaju biti okrutni. Ravnopravno sam sudjelovala u obiteljskim poslovima. Nije me se štedjelo.
• Sa 13 godina već ste bili odvojeni od kuće.
- Sedmi i osmi razred završila sam u Fojnici u BiH, u bolnici za neuromišićne bolesti. Nakon toga odlazim u Zagreb, u Centar u Dubravu, gdje nakon godinu i pol dana više nisam željela raditi protiv sebe pa sam s učenja za krojačicu prešla u Centar za upravu i pravosuđe. Željela sam upisati defektologiju, ali su mi rekli da ne mogu studirati 'zbog stepenica'. Buntovnički sam otišla u Njemačku k sestri, bila tamo godinu dana. Vratila sam se u Ražanac i jedno vrijeme radila u poljoprivrednoj zadruzi kao računovođa. Potom sam se upisala na Filozofski fakultet u Zadru.
• Kako to da ste se angažirali u politici?
- Čini mi se da sam društvu oduvijek bacala rukavicu u lice. Radila sam u Ministarstvu rada i socijalne skrbi, zatim u Državnom zavodu za zaštitu obitelj, pa sam postala pomoćnica tajnice Vladina Povjerenstva za zaštitu osoba s invaliditetom. Paralelno sam radila i kroz nevladin sektor, ali nisam željela da se sve svodi na humanitarne akcije. Željela sam da to uđe u sustav.
• Mnogi su se iznenadili time što ste se na prošlim parlamentarnim izborima angažirali na listi SDP-a. Po senzibilitetu su vas vezivali za Jadranku Kosor.
- Dok je bila saborska zastupnica, Jadranka Kosor se bavila osobama s invaliditetom. Nažalost, sada je zaboravila da i mi postojimo, a ne samo stradali u Domovinskom ratu. SDP-ova opcija me je privukla kao socijalna osjetljiva politika.
• Osobe s invaliditetom iz rata ipak su u boljoj poziciji!?
- Vjerojatno zato što nisu pasivni. Priznajem, svugdje u svijetu su osobe s vojnim invaliditetom u 'povlaštenom' statusu u odnosu na civilne. No, kod nas se dogodio velik raskorak u socijalnim pravima. Ne može netko imati pravo na ortopedski dodatak, a netko ne. Netko ima pravo da mu država svakih šest godina poklanja automobil, a druga skupina nije oslobođena čak ni plaćanja PDV-a na uvoz automobila. Država mora naći model kako će nagraditi stradalnike Domovinskog rata, ali istodobno mora naći rješenja za 'obične' osobe s invaliditetom.
• Ne sjećam se da su oni zbog toga složno digli svoj glas.
- Osobe s invaliditetom nisu svjesni svoje snage. U Hrvatskoj nas je više od 400.000, što je 10 posto stanovništva, plus članovi obitelji. To je ogromna glasačka snaga na izborima.
|
Zastupnica bez imovine
• Jedna ste od rijetkih zastupnica koja nema nikakvu imovinu. - Imam auto Fiat Punto, živim u gradskom stanu. Opremila sam ga 2001., prije nego što sam postala zastupnica. Nemam potrebe to mijenjati. Nisam tip koji pati na materijalno. Volim živjeti u udobnom prostoru, ali mi nisu bitne marke. |
|
Samo jedna ginekološka ordinacija u Hrvatskoj prilagođena je osobama s invaliditetom
• Prošle godine u Saboru je propala inicijativa Vesne Pusić da osobe s najtežim invaliditetom ponovno budu oslobođene plaćanja PDV-a na uvoz automobila. - To nije pitanje nedostatka novca, nego nedostatka dobre volje. Vlada se pravdala time da je bilo zloupotreba oko PDV-a. • Upravo su objavljene izmjene Pravilnika o ortopedskim pomagalima. Što to znači za prava osoba s invaliditetom? - Nove izmjene nitko ne razumije, ni struka ni mi na koje se odnose. Išlo se na totalno skraćivanje prava. I dalje moramo prolaziti kroz nenoramalni žrvanj administracije. Primjerice, da bih ostvarila pravo na 'aktivna' invalidska kolica po mjeri, prethodno mišljenje mora dati moj liječnik, jer se podrazumijeva da se s distrofijom mišića ne mogu sama voziti, pa mi prilagođena kolica i ne trebaju. I nezaposlene osobe imaju pravo samo na 'pasivna' kolica, kao da nezaposleni nemaju potrebu za odlaske izvan kuće, za sportske aktivnosti. Time im se poručuje - ostanite zatvoreni u kući, samo do WC-a i natrag. • Je li istina da u Hrvatskoj postoji samo jedna ginekološka ordinacija prilagođena ženama s invaliditetom? - Da. Nekoliko ginekoloških timova po Hrvatskoj prošlo je obuku, ali u praksi ne rade. Problem su i stomatološke ambulante za osobe s intelektulanim poteškoćama. |
|
Napravit ću modnu reviju za osobe s invaliditetom
• Lijepo ste odjeveni, držite do sebe. Zovu li i vas na modne revije? Vaše saborske kolegice rado su viđene gošće na takvim društvenim događajima. - Ne. Mislim da im se ne uklapam, a ja ne želim ići bez poziva i biti 13. vještica, odnosno 13. vila. Nisam tip za takva mjesta, ne zanima me biti viđen. No, estet sam i volim modu. Odavno planiram napraviti modnu reviju za osobe s invaliditetom. |
Veronika Rešković
Broj preporuka: 0
SUĐENJE ZA KORNATE
Aviomehaničarka: Ja sam izvadila crne kutije iz helikoptera. Roditelji: Gdje su nestale?
UBOJSTVO U BANIĆIMA>>BISKUP GA RAZRIJEŠIO
