Subota je stvorena radi čovjeka, a ne čovjek radi subote. Sin Čovječji gospodar je subote - kaže Isus onima koji su zakon doslovno shvaćali, pa su se čudili što Isus ne zabranjuje učenicima subotom trgati klasje i zobati mladu pšenicu (Mk 2, 23-28). Isusu je to bila prilika da sasvim određeno progovori o zakonima. Svetkovine su svete - ali svetost je radi čovjeka! Bog je po sebi svet, njegovu svetost ne treba čuvati. Božja je svetinja čovjek i raditi za čovjeka znači služiti Božjoj svetosti.
Zakon koji bi tražio da se Bogu služi na štetu čovjeku - bio bi bogohulan. Na sve to treba misliti i u suvremenom zauzimanju za neradnu nedjelju. Načela moraju biti jasna, ali od slučaja do slučaja treba misliti na dobro određenog zaposlenika.
Nije grijeh blagdanom nešto učiniti što ljudima treba. “Vuk u zdencu” ili glad u želucu ili nezaposlenost - sve su to Isusovi razlozi za promišljanje. Nije u grijehu onaj koji mora raditi da preživi, nego onaj koji se za njega ne zauzima, a nerazumnim zauzimanjem može se radniku učiniti još veće zlo - ostaviti ga nezaposlenim. I njegovu djecu gladnom.
Crkva ne traži neradne nedjelje da bi ljudi ispunjali crkve, nego da bi bili primjereno slobodni. Tko bi pak u toj igri ostao bez posla - možda i po prikrivenoj želji poslodavca! - ne bi bio slobodniji nego bezizlazno zarobljen. Zato vjernici koji se u tom pogledu zauzimaju za obdržavanje Božjega zakona - prije svega moraju misliti na stvarno neposredno dobro ljudi o kojima je riječ.
Za slobodnu nedjelju, odnosno blagdane, mora se neumoljivo, ali dalekovidno zauzimati. Kad Isus sebe znakovito naziva Sinom Čovječjim time ističe da je čovjek Bogu nadasve važan. On, Bog Sin, baš kao Sin Čovječji zauzima se za čovjeka, po njemu čovjek mora postati svoj gospodar. Jer u Isusu se Bog pojavljuje po čovjekovoj mjeri.
