Crkva u nacizmu koristila 6000 prisilnih radnika
KÖLN - Dovodili su ih iz Poljske, Rusije ili Ukrajine, za vrijeme Drugog svjetskog rata morali su raditi u bolnicama ili na poljoprivrednim imanjima - prisilni radnici u službi katoličke crkve, “povijesni teret” koji se mora obraditi, kako je na predstavljanju dokumentacije o ovoj, do sada manje poznatoj temi, rekao kardinal Karl Lehman.
Njemačka je katolička crkva za vrijeme rata koristila 6000 prisilnih radnika iz Istočne Europe, proizlazi to iz 700 stranica opsežne dokumentacije “Prisilni rad i katolička crkva 1939.-1945. - Povijest i sjećanje, odšteta i pomirba”, koja je po prvi put u Njemačkoj prikazala opseg prisilnog rada u katoličkim institucijama.
Knjiga je inače nastala kao odgovor crkve na novinarsko otkriće iz 2000. godine, a istodobno
s osnivanjem njemačke Zaklade “Sjećanje, odgovornost i budućnost”, koja se brine za plaćanje odštete bivšim ratnim prisilnim radnicima.
Za razliku od njemačke protestantske crkve, Njemačka biskupska konferencija, tada pod predsjedavanjem kardinala Lehmana, odlučila je ne uplatiti sredstva u fond za odštetu, već je dala zadaću timu povjesničara Komisije za suvremenu povijest u Bonnu da izradi ekspertizu o tom pitanju kako bi mogla na osnovu toga djelovati. Temeljem izvještaja komisije zatim je osnovan crkveni fond, iz kojega su prve odštete isplaćene već 2000. godine.
Dovođenje prisilnih radnika na rad dugo je bilo “zaboravljeno poglavlje suvremene povijesti crkve”, rekao je kardinal Lehman na promociji knjige u Mainzu. Nakon sedmogodišnjeg istraživanja crkvenih arhiva, dokazalo se korištenje ratnih zarobljenika i civilnih prisilnih radnika u 776 crkvenih ustanova, koje su, kao i druge ustanove i industrija, za vrijeme rata patile od manjka radne snage.
Iva Krtalić Muiesan
Njemačka je katolička crkva za vrijeme rata koristila 6000 prisilnih radnika iz Istočne Europe, proizlazi to iz 700 stranica opsežne dokumentacije “Prisilni rad i katolička crkva 1939.-1945. - Povijest i sjećanje, odšteta i pomirba”, koja je po prvi put u Njemačkoj prikazala opseg prisilnog rada u katoličkim institucijama.
Knjiga je inače nastala kao odgovor crkve na novinarsko otkriće iz 2000. godine, a istodobno
s osnivanjem njemačke Zaklade “Sjećanje, odgovornost i budućnost”, koja se brine za plaćanje odštete bivšim ratnim prisilnim radnicima.
Za razliku od njemačke protestantske crkve, Njemačka biskupska konferencija, tada pod predsjedavanjem kardinala Lehmana, odlučila je ne uplatiti sredstva u fond za odštetu, već je dala zadaću timu povjesničara Komisije za suvremenu povijest u Bonnu da izradi ekspertizu o tom pitanju kako bi mogla na osnovu toga djelovati. Temeljem izvještaja komisije zatim je osnovan crkveni fond, iz kojega su prve odštete isplaćene već 2000. godine.
Dovođenje prisilnih radnika na rad dugo je bilo “zaboravljeno poglavlje suvremene povijesti crkve”, rekao je kardinal Lehman na promociji knjige u Mainzu. Nakon sedmogodišnjeg istraživanja crkvenih arhiva, dokazalo se korištenje ratnih zarobljenika i civilnih prisilnih radnika u 776 crkvenih ustanova, koje su, kao i druge ustanove i industrija, za vrijeme rata patile od manjka radne snage.
|
Većina radnika prisiljavana na teški fizički rad
Većina radnika, pokazuje dokumentacija, prisiljavana je na teški fizički rad, primjerice u poljoprivredi, bolnicama i lazaretima ili čišćenju ruševina, no za razliku od primjerice zahtjevne industrije oružja, humanije se postupalo s radnicima, a brojni su svećenici riskirali kaznu pružanjem duhovne potpore radnicima, zaključuje urednik knjige Karl-Joseph Hummel. Ipak, sudbina prisilnih radnika ostaje “povijesni teret koji će za našu crkvu i u budućnosti ostati izazov”, rekao je kardinal Lehman. |
Iva Krtalić Muiesan
Broj preporuka: 1
