Elma, Sanja, Jasminka, Zada, Vesna i još dvadesetak djevojaka te su večeri iz svojih ormara izvukle najljepšu odjeću koju su imale. U ratom osiromašenim noćnim ormarićima njihovih majki pronašao se i pokoji ruž. U centru Tuzle, na Kapiji, mjestu gdje se tamošnja mladež oduvijek okupljala, 25. svibnja 1995. čekali su ih Samir, Elis, Nenad, Franc i deseci drugih.

Pokraj njihovih nogu u gužvi se igrao mali Sandro Kalesić. Imao je dvije i pol godine i taj mu je dan bio, valjda, prvi u životu koji je od jutra do mraka u cijelosti proveo s tatom Dinom. Podrumi i skloništa ratne Tuzle u kojima su do tada provodili vrijeme svima su im postali pretijesni. Željeli su van.

Netko od prisutnih, nakon što je vidio mase tinejdžera na ulicama, dosjetio se da se istog datuma u bivšoj državi obilježavao Dan mladosti.

I onda, malo prije devet navečer, točno u vrijeme kada bi Tito na stadionu JNA u Beogradu nekada primao štafetu, jedan srpski vojnik na planini Ozren završio je s unošenjem provjerenih koordinata u ciljnik svog 130-milimetarskog topa. Poravnao je cijev i povukao okidač.

Životi Sandra, Zade, Elme i Nene, ukupno 71 mlade osobe koja se zatekla na Kapiji, trajali su još samo nekoliko trenutaka. Samo onoliko koliko je granati trebalo da preleti 20 kilometara.

U 20.55 stigla je na cilj i ubila Tuzlu, kako će i danas reći njezini stanovnici. Više od 150 ranjenika, deseci amputiraca i spomenuti poginuli tog su trena postali žrtve najpogubnijeg pojedinačnog artiljerijskog napada u svim ratovima na području bivše Jugoslavije. Prosjek njihovih godina bio je dvadeset.
























Ubojice još na slobodi

Jedanaest godina kasnije, cijela Tuzla, kad se priča o Kapiji, i dalje jeca, a ubojicama s Ozrena, iako mnogi tvrde da su njihova imena poznata, nikad se nije sudilo.

Kako bi i sami odali počast žrtvama, ali i istražili zašto se o tom događaju priča puno manje nego o nekim kudikamo manjim tragedijama, reporteri Jutarnjeg posjetili su Tuzlake koji su preživjeli taj napad.

Ispred spomenika koji je postavljen na mjestu eksplozije Vildana Isić se po tko zna koji put duboko zamislila i pomolila, pa tek onda odlučila s nama podijeliti svoju priču. Iako njezin pogled i ruke koje se neprestano tresu pokazuju da ovoj 35-godišnjakinji ni danas nije lako, teško je bilo pripremiti se na riječi koje su uslijedile.

- Na Kapiju nas je, u društvu, došlo osmero. Četvero je poginulo, prijatelj Neno je ostao bez obje noge, a ranjena su mi i oba brata. Moj dečko Nedim dobio je geler u srce i odmah izdahnuo. Poginuli su mi najbolja prijateljica Dijana i najbolji prijatelj Samir. Brat Muhamed ostao je bez dijela ruke i otišao na liječenje u Irsku, a poslije u Ameriku, gdje je dandanas. Brat Ahmet ubrzo je otišao na ratište. Sve je nestalo, cijeli moj život se srušio u sekundi i jedino što sam se mogla pitati bilo je - zašto ne ja - priča Vildana.

Iako sama o tome teško priča, ostali Tuzlaci navode da je odmah nakon eksplozije upravo ona bila među prvima koji su drugima pružali pomoć. Budući da je u to vrijeme bila medicinska njegovateljica, u tome je bila prilično spretna. Kada je prijateljima oko sebe počela previjati rane, djevojci koja je pokraj nje stajala i vrištala poderala je cijelu haljinu i ostavila je u rublju. Tek nakon dolaska u bolnicu Vildana je u potpunosti shvatila što se dogodilo. Sljedeća tri dana nije jela ni spavala, a smršavjela je 11 i pol kilograma. Prestala je vjerovati i počela zaobilaziti Kapiju. Cijelu godinu pokušala je u glavi sastaviti slike događaja. Možda u tome nikada nije uspjela u cijelosti, ali danas kaže da je najvažniju odluku lako donijela.

- Taj dan nikada ne želim zaboraviti - odlučna je.

Na mjesto gdje smo s njom razgovarali došao je, na žalost u kolicima, i 30-godišnji Samir Husejinefendić. Mjestu gdje je pala granata bio je okrenut leđima. Stajao je na samo par metara od nje. Sljedeća tri dana bio je u komi, a nakon toga je prevezen u Italiju. Vrlo bistar mladi čovjek opisao je kako je tek naknadno shvatio što mu se zapravo dogodilo.

- U bolnici u Italiji na TV-u sam gledao emisiju o problemima invalida koji su prikovani za kolica. Kroz glavu mi je prošla ideja da sve to i mene čeka. Tada sam se počeo pripremati na novi život, jer moram ići dalje. U međuvremenu mi je umro tata i sada živim s mamom. Mjesečno primam 341 marku invalidnine. Ipak, pitam se što će biti sa mnom kada ostanem sam. Posla nema ni za zdrave, a pogledajte mene - kaže Samir.

Isto pitanje poput Vildane - zašto toga dana na Kapiji i sam nije skončao - postavlja i Samir. Banditi s brda i njemu su uzeli prijatelje, ukrali mladost.

Tko je kadar oprostiti nešto takvo pitali smo i trojicu prijatelja, ranjenika s Kapije, koji vode udrugu žrtava 25. maj. Njih trojica, koji su uoči tragedije bili vrhunski sportaši, zajedno imaju 190 posto invaliditeta i približno isto toliko maraka mjesečne invalidnine.

'Svi oko mene bili su mrtvi'

Admir Ikinić, koji je bio drugi najbolji karatist u BiH, teško je ranjen u ruku koja mu se od tada polako suši, a živci odumiru. Adnan Pirić bio je rukometni golman prije nego što mu je amputirana lijeva noga. Edin Gulamović igrao je nogomet za Slobodu, a geler mu je raznio cijeli mišić na lijevoj nozi. Nastradali su u dobi od 17 godina. Upravo zbog toga gotovo nevjerojatno zvuče Adnanova razmišljanja.

- Granata je pala na samo dva metra od mene i prijatelja. Odmah sam svega bio svjestan i prošlo mi je kroz glavu da sam super prošao. Dvojica mojih suigrača ležala su mrtva, a ja sam ostao samo bez noge - kaže Adnan.

Koliko jedan takav događaj može ostaviti teške posljedice na mladom čovjeku, vlastitim slučajem opisao je Admir Ikinić.

- Kada je eksplodiralo, nakon prvog bljeska sve se zacrnilo. Podigla se prašina i tog trena nisam ništa vidio. U ušima mi je zujalo pa nisam ni čuo. Ali onu sekundu kada sam napokon mogao vidjeti oko sebe, neću nikada zaboraviti. Komadi tijela mojih prijatelja, beživotni leševi. Vrištanje ranjenika i more krvi. Nisam to mogao gledati pa sam podigao glavu prema nebu i pokušao otići. Gazio sam po njima i zapinjao, ali morao sam pobjeći - kroz suze nam je ispričao Admir. Težak PTSP koji ga je ubrzo sustigao zaista ne čudi, a jednako je i s Edinom. Iako vrlo mlad, utjehu je tada potražio u alkoholu.




























'Nećemo vam ovo halalit'

- Nakon ranjavanja danima sam ležao u bolnici, a temperatura mi nikako nije padala ispod 40. Liječnici su se bojali sepse, noga mi je bila potpuno raznesena, a geler koji mi je bio pokraj kralježnice nisu uspjeli otkriti. I tako jedan dan pokraj mog kreveta liječnik razgovara s mojom mamom i kaže joj da će mi morati odrezati nogu sve do kuka. Pravio sam se da spavam, a za to vrijeme planirao sam kako ću se odmah baciti kroz prozor. Spasili su me, ali ta rana na duši puno teže prolazi - priznao je Edin.

Njega, kao i sve ostale stradalnike crnog Dana mladosti, nakon što su kako-tako uspjeli pokrpati vlastite živote, danas ipak muči još niz pitanja na koje nikada nisu dobili odgovore. Ime i prezime onoga tko je pucao, tko je ispalio granatu i zapovjedio da se to učini, svi oni misle da duguju prijateljima koji nisu preživjeli.

Gradonačelnik Tuzle, književnik Jasmin Imamović, kaže da još od noći u kojoj su organizirali tajni zajednički pokop 50-ak poginulih i on sam o tome ne želi prestati razmišljati. Naglašava da neće imati mira dok se to ne otkrije.

- Sve prijave odmah su podnesene, obaviješteni su bili svi od bosanskog tužiteljstva do međunarodnih snaga. Istina je da se do sada nije otkrilo dovoljno, ali svi koji misle da će se prijeći preko toga ili da će se to zaboraviti, u teškoj su zabludi. Svima nama Tuzlacima taj dan puklo je srce i dio nas zauvijek je zakopan na groblju Slana banja s onom nesretnom djecom. No, ovaj drugi dio je živ i neće naći svoj mir dok god ubojice ne budu odgovarale za svoj zločin - poručio je Imamović.

Ipak, ovih se dana u Tuzli sve nekako smirilo. Domaći ljudi kažu da je uoči 25. svibnja svake godine tako. Tišina na svakom uglu, kao da podsjeća na one sekunde nakon eksplozije. Unatoč tome, svi putevi, bez obzira tko njima korača, završavaju na Kapiji. Stihovi Maka Dizdara na spomeniku "Ovdje se ne živi samo da bi se živjelo, ovdje se ne živi samo da bi se umrlo, ovdje se i umire da bi se živjelo" uvijek iznova zazvone.

Pa čak i stranac u Tuzli koji se tada nađe kraj Kapije kao da zna u koje brdo treba pogledati. I riječi mu dođu same od sebe: "Nećemo vam ovo halalit!"

Zrno riže zauvijek u srcu Dino Kalesić u vrijeme rata u Tuzli bio je urednik dnevnika lokalne televizije. Radio je po 24 sata dnevno, dani su prolazili, a njegov 2,5 godišnji sin Sandro tatu je rijetko viđao. I baš tog nesretnog 25. Dino je malenog odlučio cijeli dan ne ipuštati iz ruku. Vrijeme je bilo krasno, čak i vijesti na TV-u tih su dana obećavale kraj srpskog terora. I tako su tata i sin cijeli dan šetali, išli na sladoled i fotografirali se s prijateljicom koja je sutradan ujutro trebala zauvijek otputovati u SAD. Dino Sandra nije ispuštao iz ruku ni u trenutku kada je pala granata. Prvi tren činilo mu se da su se obojica izvukli, a onda je uočio da mu je ruka kojom grli dijete sva u krvi. - Malen poput zrna riže, geler mu se zabio točno u srce. Trčao sam i jurio prema bolnici, ali mu nije bilo spasa. Tek tada pao na Sandrovo beživotno tijelo,a doktori su vidjeli da sam i sam ranjen. Pogodilo je i tadašnju suprugu. Oboje nas je pogodilo ono zrno riže - priča Dino dok na Slanoj banji grli grob svog djeteta. Među pedesetak spomenika na Sandrovom stoji najmanje godina proživljenih prije tragedije. Ubrzo nakon 25. svibnja, Dino se razveo od tadašnje supruge. Za ove teško shrvane ljude koji su igubili dijete kao da nije bilo šanse. I onda je u Dinin život ušla Azra čija priča s Kapije zvuči gotovo nevjerojatno. Jer ona je u svakom svom dijelu i Dinina, iako se tada nisu poznavali. -  Pomalo kroz priču pitamo jedno drugo ono klasično "gdje si tad bio". I kaže Azra ime lokala gdje sam i ja bio do minutu prije granate. Pitam je za kojim stolom, koja pozicija, a ona navede isti onaj stolac na kojem sam sjedio s malim. Kad smo se mi digli, ona je na njega sjela. Pitam je kako je prošla, a ona kaže da joj je život spasio auto koji je netko netom prije parkirao ispred lokala. Taj auto koji je zadržao gelere bio je moj - ispričao je Dino Kalesić.

Krešimir Raguž