Javna pojavljivanja našeg gradonačelnika inače me ispunjavaju veseljem i rijetko kada ću ih propustiti, ali u konkurenciji s Mrdujom ni mnogo ozbiljnija iskušenja nemaju šanse. Mrdujska regata prekrasna je splitska građanska tradicija, rijetka zgoda u kojoj možete doživjeti ono najbolje u naravi toga grada i prilika da shvatite kako je Split, usprkos svemu, još uvijek sjajno mjesto za život.
Ali, samo što sam se vratio, pet minuta nakon što sam s broda stupio na mul sportske lučice, znao sam sve ružne pojedinosti gradonačelnikova gostovanja u Ace Stankovića. Ipak, nisam dao da mi to pokvari dan. Već neko vrijeme bavim se mišlju da se tu ništa ne da učiniti, jer je Željko Kerum naprosto Božja kazna. Mi Splićani nešto smo užasno zasrali i nebo nam se osvećuje, upravo kao što je opisano u Knjizi izlaska, kada tvrdokorni faraon nije htio pustiti Židove iz ropstva. Bog je onda bio nesmiljen i redom na Egipat poslao deset zala: pretvorio im je vodu u krv, poslao žabe, komarce i obade, poubijao im stoku, zarazio ih kožnim bolestima, uništio ljetinu tučom i skakavcima, tamom ovio zemlju i, naposljetku, pomorio prvorođence. Da se Egipćani ni nakon toga nisu opametili, Jahve bi im vjerojatno dao Željka Keruma za gradonačelnika.
| Upozoravali smo na razumne razloge zbog kojih Kerum nije pravi izbor za Split. Ali neki komentatori nabijali su nam na nos da Kerum nije dobar jer je seljačkog podrijetla. Krivotvorili su naše riječi |
U želucu već osjećam nelagodu da će se netko sjetiti toga i sada, da nam objasni gradonačelnikov šovinistički delikt, i unaprijed me ispunjavaju posramljenost i bijes jer sam i sam jedan takav neugledni, nosati dinarski seljak koji je prije šesnaest godina došao u grad. Pojavio sam se tada u redakciji vodeći za sobom na konopcu jednu prljavu kozu, u opancima i modroj suknenoj dolami, sa zobnicom preko ramena, kuburom za pasom i kamišem lule među žutim zubima i od glavnog urednika otresito tražio da me pusti da nešto pišem, a ovaj me bojažljivo pogledao, drhtavih ruku pružio jednu staru, rasklimanu Olivettijevu pisaću mašinu bez samoglasnika i zamolio da, ako mi nije teško, kozu vežem za stablo ispred zgrade. Ipak, brzo smo se sprijateljili. Griješio bih dušu da kažem da, unatoč skromnom podrijetlu, nisam toplo i srdačno prihvaćen u Splitu. Sišao sam s brda i oženio gradsku curu, a najdraži mi je prijatelj potomak obitelji koja je pet stotina godina ovdje. I uopće nisam nikakav sretni izuzetak u ovome.
Deseci tisuća njih iz moga zavičaja došli su jednakim putem i imali istovjetnu sudbinu, a neki su od njih zaista bili senzacionalne osobe, zaslužne za mnoge izvanredne stvari u Splitu, ljudi poput skladatelja Zdenka Runjića ili arhitekta Frane Gotovca. Pogledate li samo kakav je prekrasan čakavski sonet na postolju spomenika Marku Maruliću napisao vrgorački Vlaj, štokavac Tin Ujević, shvatit ćete kako je slavna sociološka teorija o sukobu starosjedilaca i doseljenika, da oprostite na izrazu, golo govno.
Splićani se, naravno, rugaju s Vlajima i obratno. Nije, recimo, prošla nijedna Mrdujska regata a da ja nisam morao otrpjeti nekoliko desetaka manje ili više loših viceva o čobanu na jedrilici. No, u tome zaista nema zle namjere, nego naprosto pripada duhu grada, njegovoj živahnoj i plodnoj tradiciji pučkog humora. Nekome sa strane možemo se učiniti okrutnima, ali zapravo smo pristojni, normalni ljudi koji se vole smijati. Nitko u Splitu ne shvaća priču o korijenima ozbiljno, osim možda nekih usamljenih nesretnika koji do podne mrze sebe, a popodne cijeli svijet.
I zato je bolno i uvredljivo kada nekakvi komentatorski tupsoni u svojim mlitavim možđanima krenu konstruirati o nepomirljivim mentalitetskim razlikama među stanovnicima Splita. Sve skupa nas izluđuje njihova glupa teorija, jer ne pošteđuje ni doseljenike ni starosjedioce. Nitko od nas u ovome ne pobjeđuje, Vlaji zauvijek ostaju neukrotivi barbari, a Splićani neizlječivi fašisti. Nešto što je u stvarnosti nedužna zajebancija, na novinskom papiru odjednom se pretvara u ozbiljan govor mržnje. Svakodnevna i široko rasprostranjena pojava da se ljudi preseljavaju i međusobno miješaju u Splitu se hoće prikazati užasnim političkim problemom, a nije.
Gdjekad, kad je lijepo vrijeme, poslije podne izađem prošetati s mlađim djetetom i onda sretnem Antu Duplančića s unukom. Možda ste čuli za Duplančića, napisao je “Splićane na didovini”, vrlo lijepu knjigu feljtona o starim splitskim obiteljima, a kći mu inače živi u Parizu i tamo se udala za doseljenika s Martinika. Šjor Tonči i ja onda sjedimo na klupi u Hatzeovu perivoju, dok su nam djeca malo dalje na ljuljačkama.
Pogledam ih svako toliko da provjerim da nisu upali u nekakvu smrtnu opasnost i u jednom trenutku pomislim kako su i dječak i djevojčica, čisto tehnički, Splićani na didovini, premda je njemu otac iz Fort de Francea, a njoj iz Donjeg Prološca. Ni Duplančić ni ja ne vidimo baš ništa neprilično u toj veseloj pustolovini gena. Prestanite onda praviti strašila od nas.
Ante Tomić
