DAMIR ŠAGOLJ

'Prošao sam 15 ratova, ali još jedan u mojem Sarajevu ne bih podnio'

Objavljeno: 18.07.2012

Damir Šagolj, jedan od vodećih svjetskih fotoreportera današnjice, prve je fotografije napravio tijekom rata u Bosni. No prizori smrtnosti i ranjivosti, kojima je bio izložen njegov rodni grad, nisu jedine slike užasa, straha, nemoći i ljudske prolaznosti koje će ovaj sarajevski fotograf zabilježiti tijekom proteklih godina. Preko Kosova, Iraka, Irana i Afganistana, pa do Černobila, Fukushime i Pjongjanga, Šagolj se pokazao kao senzibilan promatrač te izniman portretist i dokumentarist ljudske svakodnevice. Njegove fotografije objavljivane su u vodećim svjetskim časopisima i novinama poput Newsweeka, The New York Timesa, The Washington Posta, Le Monda i Spiegela, a dobitnik je i brojnih nagrada, među kojima je najnovija ovogodišnja nagrada World Press Photo natječaja u kategoriji “svakodnevnog života”, za fotografiju osvijetljene slike sjevernokorejskog lidera Kima Il-Sunga na zgradi u Pjongajangu. Ipak, njegova početna koordinata s koje, kako kaže, nikada nije niti otišao niti će otići je Sarajevo, u kojem je boravio u ulozi člana žirija dokumentarnog natjecateljskog programa Sarajevo Film Festivala.

Odrastao u redakciji

Kako ste se počeli baviti fotografijom?

- Fotografijom sam se počeo baviti zbog svojih prijatelja s kojima sam proveo osnovnu i srednju školu. Svi oni su obiteljski ili pak vlastitim izborom bili vezani za vizualnu umjetnost. Većina se bavila stripom, crtanjem ili fotografijom. Tek sada shvaćam značaj toga da sam kao klinac bio u društvu tako talentiranih ljudi. Uz to sam se bavio s još milijun drugih stvari, ali ničim intenzivno. Poslije su neki od mojih prijatelja počeli raditi kao šegrti u jednom komercijalnom fotografskom studiju. Tako smo se domogli opreme, a i otvorile su nam se tehničke mogućnosti da se igramo s fotografijom. Vlasnik studija Goran Kukić bio je jako dobar i često nam je ostavljao ključeve. Prije rata živio sam u Rusiji i tamo sam se opet, zahvaljujući prijateljima koji su studirali kameru ili režiju na moskovskoj akademiji, imao prilike baviti fotografijom. No uvijek je nešto drugo u mom životu bilo glavno, ili arhitektura ili elektrotehnika. Zatim je došao rat. Nakon završetka rata shvatio sam da sam izgubio profesiju (inženjer elektrotehnike, op. a) i sve što je '91 godine u toj mojoj struci i nauci vrijedilo postala je prošlost. To je jedna od onih nevidljivih tragedija rata. Onda sam morao velikom brzinom odlučiti ili da ponovno studiram, za što realno nisam imao vremena, ili da nađem neku drugu profesiju.

Koliko je činjenica da vam je otac Mirko Šagolj, poznati bosanskohercegovački novinar, utjecala na odluku da se i sami počnete baviti novinarstvom?

- Moj otac je divan čovjek koji mi nikada ništa nije nametao. Na svom primjeru pokazao mi je što je život novinara, koje su prednosti, a koje mane ovog posla. Imao sam sreću da nikad nisam imao mentora koji bi svoje projekcije ili frustracije prebacivao na mladog novinara i odmah na početku stvarao ograničenja.

Život na granici

Radite kao šef Reutersove fotoreporterske ekipe za jugoistočnu Aziju. Kako je uopće došlo do suradnje s Reutersom?

- Bio je to trenutak kada su svi strani novinari napuštali Bosnu. Završila se jedna velika priča i cirkus je otišao iz grada, ali je Bosna i idućih nekoliko godina punila novinske stupce. Znao sam da se tu otvara velika prilika za lokalne ljude. Tako sam otišao na vrata Reutersa, pokucao i rekao: “Ja imam nešto za vas, neke fotografije”. Oni su ih pogledali, i kada sam ušao, više nikada nisam ni izašao.

Godinama putujete po ratnim žarištima od Bliskog istoka do Azije. Kako ste završili u Bangkoku?

- Nemam velike aspiracije da pratim određenu regiju na duge staze. Pratim vijesti za naslovne stranice. Početkom devedesetih to je bio Balkan, krajem 90-ih Izrael i Libanon, nakon 11. rujna Amerika pa Iran, a sada je to Azija. Bangkok je logičan izbor, geografski najbolje mjesto. Kada se nešto dogodi, za pet sati mogu biti u Tokiju ili za 2 sata u Indoneziji. Nikad ranije nisam bio u Bangkoku, čak me ni danas ne zanima kao grad. Ali me interesira kao mjesto koje mi predstavlja odličnu bazu za rad.

Kakve vas priče najviše zanimaju?

- Sve me zanima. Ali ako me pitaš gdje se najbolje osjećam ili najintenzivnije, onda je to na granicama. Na granicama sam proveo veliki dio svog života. Na granicama između dva sistema, dva doba. Tome pridonosi i to da sam iz bivše Jugoslavije. Vidio sam tektonske promjene u brojnim zemljama. U tranziciji se dobro osjećam jer zahvaljujući vlastitom iskustvu jako dobro razumijem i prepoznajem fenomene koji se dešavaju po nekom određenom obrascu. Ali nemam nikakve potrebe da se ograničim i kažem da samo to želim raditi. Radim za agenciju koja pokriva sve od showbiznisa do ratova.

Ljudske tragedije

Koje vam je najteže iskustvo do sada?

- Rat u Sarajevu bez ikakve dileme. To je iskustvo koje se nije dešavalo samo meni, nego svim ljudima koji mi znače nešto u životu. Nikad mi se ništa gore ne može desiti u životu osim još jednog rata u Sarajevu.

Ali vidjeli ste mnoge ratove i poslije Sarajeva...

- Da, ali su mi samo potvrdili da je ono što se dogodilo u Sarajevu najgore što se ikome moglo dogoditi. Ima tu ratova koji su gori od onog u Sarajevu, ratova u kojima je više ljudi stradalo, ili pak sukoba koji traju desetljećima, ali razaranje Sarajeva je nešto što je po intenzitetu, dugotrajnosti i sveobuhvatnosti nemjerljivo sa svim ratovima koje sam vidio, a vidio sam ih petnaestak nakon Bosne.

Postoji li neka priča za koju mislite da vam je promijenila karijeru?

- Jako puno radim. Nisam netko tko napravi jednu priču, zabije jedan gol i onda dobije transfer u veliki klub. Ja slažem kockicu po kockicu i zrno po zrno. Svake godine se desi da napravim 2-3 priče koje iskaču od drugih, ali nema tu ni profesionalno ni osobno nečeg što iskače od ostalog.

Je li vam fotografija dovoljna da se izrazite?

- Ponekad jeste, ponekad nije. Ja po profesiji nisam fotograf. Novinar sam kojem je fotografija alat. Kada radim priče koju su “ekskluzivne”, gdje sam ja prvi i jedini izvjestitelj, tada fotografija, koliko god ona bila dobra i slojevita, ne može objasniti fenomen onoga što se dešava. Tada pišem ili radim multimedijalne sadržaje.

Ljudske tragedije za vas su svakodnevnica. No kakav je osjećaj biti samo promatrač i novinar koji nakon što snimanje završi jednostavno ode?

- Nije to nimalo lijep osjećaj. Moj prvi odnos prema stranim novinarima koji su boravili u Sarajevu i pokrivali bivšu Jugoslavije bio je pogrešan, promatrao sam ih kao “lešinare”. Tada nisam shvaćao širi kontekst toga i da će bez tih ljudi takve priče ostati nezabilježene. Da nije bilo stranih novinara i da je istina, i ono što će u povijesti ostati zapisano kao istina, ostala u rukama lokalnih novinara i moćnika, to nikako ne bi bilo dobro. To je puno važnije nego činjenica da nas ljudi vide kao “lešinare”.

Jeste sebe ikada doživjeli kao “lešinara”?

- Ne, nikad. To je grozna riječ koja je apsolutno nametnuta i nije ispravna. Ima dosta situacija u kojima se loše osjećam, kada ulazim na mjesta na koja nikada ne bih mogao ući, a tamo sam samo zato jer je vlasnik te kuće ubijen. Ja ulazim u njegovu kuću da vidim sve što je iza tih vrata, njegove tajne i intimu bez da ikoga pitam jer nema nikoga više u tom selu. I naravno da se, kada razmišljam o tome, ne osjećam ugodno. Ali u širem kontekstu ovog što radim to nije toliko bitno, koliko je bitno to da, ako ja to ne učinim, neće učiniti nitko drugi ili će netko interpretirati na pogrešan način.

Velika odricanja

Koliko vam znače nagrade?

- Više mi znače profesionalno, nego privatno. Uvijek je bitno da dobiješ verifikaciju i valorizaciju svoga rada. Kada te nagrade dolaze svake godine, onda to znači da si još uvijek dobar. Dobijaš i privatno potvrdu da su se kompromisi koje si napravio isplatili.

Jeste li napraviti puno kompromisa u karijeri?

- Jako puno. Moji su svi najdraži ljudi u Sarajevu, a ja s njima provodim možda dva mjeseca godišnje. To je strašan kompromis. Ja sam sa svojom obitelji tri puta manje nego što bi morao biti i propuštam stvari koje nikako ne bi smio propuštati.

Broj preporuka: 14

Više o...

ARHIVA ČLANAKA

Još iz rubrike

hotrss

Opći uvjeti korištenja | Pravila prenošenja sadržaja | Zaštita privatnosti | Pravila komentiranja | Impressum | Kontakt | Oglašavanje

EPH Digital: Jutarnji list | Slobodna Dalmacija | Gloria | Globus | Sportske Novosti | Autoklub | Dom & dizajn | Dobra hrana | Bestseller | Dodo | Dosi | Gorila | LikeCroatia | Gameland | Dubrovacki Vjesnik

WAZ: Der Westen