Objavljeno:  04.03.2010

Dani zatvorenih lokala i naša Vlada

Veliki su izgledi da Jadranka Kosor pobijedi Šarinića u utrci za najlošijeg premijera u povijesti RH

Jučer, oko jedan popodne, zatekao sam se u jednom od najpopularnijih zagrebačkih restorana. Vlasnik me s vrata, čim smo se pozdravili, retorički pitao: “Pa kakva je ovo katastrofa!? A mislim da još nismo ni dotaknuli dno.” Restoran je, naime, zjapio prazan. Osim mene, ondje se, u vrijeme ručka, našao još jedan par, te dva starija svećenika, redovita gosta. Taj će restoran sigurno preživjeti krizu: njegov je vlasnik u proteklim godinama morao akumulirati dovoljno novca za teška vremena.

Osim toga, mjesto o kojem govorimo još dobro posluje navečer, kada gosti troše svoj novac. No, ručkovi u većini zagrebačkih restorana (kao i drugdje u svijetu) temelje se na poslovnim karticama. A poslovni ručkovi, kao kategorija potrošnje, u Hrvatskoj ubrzano izumiru. Nekoliko tjedana prije mog suočavanja s pustim sobama jednog od vodećih gradskih restorana, s bliskim prijateljem razgovarao sam o utjecaju recesije na dućane u Kaptol centru, gdje moj prijatelj već godinama ima ured.

Dakle, taj čovjek kaže kako je promet pojedinim trgovinama u Kaptol centru pao za 300 posto (ne za trideset, nego za tristo posto) i da mnogi vlasnici razmišljaju o zatvaranju. U susjednim Kaskadama, koje su isplanirane u vrijeme ekonomskog prosperiteta, više od pola lokala još se nije ni otvorilo, a veliki, podrumski Konzum (najluksuzniji Konzum što sam ga dosad vidio) svaki put kada sam ondje navratio bio je toliko prazan, da na blagajni nikad nisam čekao dulje od minute.

Prošetamo li središtem Zagreba, recimo od Kaptol centra, kroz Tkalčićevu, preko Trga bana Jelačića, pa Teslinom i Masarykovom, i Gundulićevom, natrag do Zrinjevca, pa do Esplanade, suočit ćemo se s velikim brojem zatvorenih dućana. Neki su maskirani reklamama, na nekima piše da su privremeno zatvoreni zbog preuređenja, na nekima ne piše ništa, a neki reklamiraju rasprodaje uoči zatvaranja. Jasno je da impresionizam nije najpreciznija metoda za utvrđivanje ekonomskog stanja nacije.

Međutim, sve brojnije zatvorene trgovine barem na simboličkoj razini zorno svjedoče o padu kupovne moći građana i o neodrživosti čitavog niza biznisa, bilo da je riječ o restoranima i kafićima, bilo da je riječ o buticima, ili specijaliziranim trgovinama, kojima je još do prije nekoliko godina išlo dobro: iznimka su, očito, jedino banke te poneke knjižare i CD shopovi. Dani zatvorenih dućana, u kojima sada živimo, govore o krizi mnogo uvjerljivije od ekonomističkih prognoza da će BDP ove godine pasti za još 2,5 posto: oni govore o tome da ljudi više nemaju mnogošto potrošiti, i da se boje trošiti novac koji im je eventualno preostao, jer strahuju od još lošijih vremena.

Uz očiglednu krizu likvidnosti na svim razinama, gospodarstvo pati i od krize povjerenja. Nitko ne vjeruje u poboljšanje, i nitko više neće trošiti ni na kojoj razini, bilo da je riječ o skupljem računu u restoranu ili o ozbiljnoj kupnji, poput ulaganja u novi auto. Dani zatvorenih dućana svjedoče o valu pesimizma, koji dominira Hrvatskom, poslije desetak godina razvoja i dizanja standarda. Jasno je da će trebati nešto vremena, čak i kada bi se ekonomija odmah počela oporavljati (što se, na žalost, neće dogoditi) da Hrvati ponovo počnu trošiti. Sada su previše uplašeni, egzistencijalno ugroženi i skeptični prema budućnosti. I sve je to opravdano i logično. Dani zatvorenih dućana, u rano proljeće 2010. godine, frapantno podsjećaju na zatvorene lokale pretkraj 1999., kada je u centru Zagreba bilo više praznih nego punih izloga. Mjesec ili dva kasnije HDZ je doživio težak izborni poraz.

Naravno da HDZ trećesiječanjske izbore nije izgubio samo zbog ekonomskih razloga nego i zbog toga jer je ondašnja HDZ-ova vlast postala nesnošljiva najvećem broju građana. Međutim, zatvoreni su dućani jedan od pouzdanijih signala promjene vlasti. Republika Hrvatska suočila se s najgorom ekonomskom krizom u više od 10 godina, predvođena Vladom koja se doima nesposobnom da svlada krizu.

Nitko više ne zna ni jednu protukriznu mjeru Vlade gospođe Kosor (“harač” nije protukrizna mjera, nego sredstvo punjenja proračuna), dok se sama premijerka ponaša kao da je se kriza ne tiče. Ne bismo željeli biti zlobni, ali sadašnja Vlada svojom ekonomskom politikom i neosjetljivošću na stvarnost podsjeća na Vladu premijera Hrvoja Šarinića, kojoj se od kolovoza 1992. do ožujka 1993. godine (kada je Nikica Valentić zamijenio Šarinića) dogodila potpuna ekonomska katastrofa, i koju su mediji nazvali najnesposobnijom Vladom u povijesti RH. Ako se ovako nastavi, veliki su izgledi da će Kosor pobijediti Šarinića u utrci za tu nepopularnu titulu.

Broj preporuka: 66