DRAMATIČNA PRIČA

Ispovijest: Kako smo pronašli tijela hrvatskih alpinista poginulih prije 38 godina

Objavljeno: 01.08.2012

Darko Berljak izvukao je tijela alpinista poginulih prije 38 godina. Ovo je njegova dramatična ispovijest o susretu s davno izgubljenim drugovima

Bio je petak, trinaesti srpnja, kad su sletjeli u Tbilisi, glavni grad Gruzije. Trebalo je prijeći još 500-tinjak kilometara do južnog Kavkaza - preciznije do sela Mestija u podnožju planine Ušba, u kojoj su četvorica kolega alpinista stradali prije 38 godina - i potražiti tijela Nenada Čulića i Viktora Tabakovića koji su nestali u ledenoj lavini (naime, tijela druge dvojice, Ante Bedalova i Urse Vrdoljaka, pronađena su na užetu u stijeni Ušbe dan nakon nesreće). Ekipu je sačinjavala iskusna četvorka: Edin Alikalfić, Dražen Pezer, Hrvoje Kamenjarin i Darko Berljak kao vođa ekspedicije. Pezer i Kamenjarin kao MUP-ovi specijalci tri su godine bili u mirovnoj misiji u Gruziji; veze i kontakti koje su imali u njihovu planinarskom savezu, gruzijskoj policiji i posebno na političkoj razini zlata su vrijedile u ovoj akciji.

Priča mi to, zapravo više mrmlja u bradu, naš iskusni himalajac Darko Berljak dok sjedimo u prostorijama Planinarskog saveza u Zagrebu. U svojoj je karijeri vodio 70 ekspedicija i tisuće noći proveo u šatorima. Kako kaže, prošao je “brda svih kontinenata, jedino na Antarktici nije bio”. A brda, to su zapravo planinčuge, sve one predivne vrleti okovane vječnim ledom, koje čovjek radije gleda u dokumentarcima ili na fotografijama, i pita se što je to što ljude tjera u pustolovine.

Guverner koji pomaže

Čim su stigli, potegli su gruzijske kontakte Pezera i Kamenjarina. Uz to, dolazak naše ekspedicije 1974. godine ostao je zabilježen u službama bivšeg SSSR-a; Gruzija, kao država samostalna posljednja dva desetljeća, nema zabilježeno ništa, ni papirić o dolasku jugoslavenske ekspedicije . Shmagi Nakani, guverner pokrajine Svaneti, ispostavilo se, bio je čovjek od velike pomoći. Prvo je našim profesionalcima organizirao prijevoz avionom od glavnoga grada do spomenutog sela Mestije. Potom je nazvao sve relevantne službe i naložio im da surađuju s hrvatskom ekspedicijom.

Mukotrpno penjanje

Ekspresno su iz vojarne dobili dozvolu za kretanje po graničnom području, jer je granica s Ruskom federacijom samo jedan kilometar dalje i vojske obiju zemalja patroliraju brdima. U selu Mestija dočekalo ih je terensko vozilo s kojim su se prebacili 35 kilometara niže, u zaseok Mazeri. Prespavali su u nečijoj kući i sljedeći dan dobili ruski kamiončić Uvaz s kojim su uspjeli prijeći šest, sedam kilometara. Vrleti su postajale sve neprohodnije, dalje se na četiri kotača nije moglo. Počelo je penjanje sa 200-tinjak kilograma opreme, svaki nosi šator, gorivo, vreću za spavanje, hranu, čajeve, juhe, špagete, Čokolino, sve što je, kaže Berljak, brzopripremajuće i daje energiju. - Konzerve ni slučajno, preteške su. Po takvom terenu prijeđeš 300, 400 visinskih metara na sat, to je još laganini - opisuje Berljak.

Prvi dan stigli su ispod ledenjaka i postavili bazni logor na 2450 metara visine. Područje je to velikih temperaturnih kontrasta, danju 25 do 30 Celzija, noću blizu nule. To su vječni ledenjaci koji, zakonom gravitacije, putuju u dolinu. Ušba je visoka 4700 metara, posljednji tragovi vegetacije ostali su na 2300 metara nadmorske visine. Isti dan popeli su se na ledenjak i po koordinatama koje je dao češki alpinist - koji je prošle godine zapazio tijelo stradalog planinara i dijelove opreme te na taj način pokrenuo cijelu priču - naši su dečki brzo pronašli jedno tijelo.

Značka s brojem

- Imali smo GPS koordinate i snimke, ali tijelo se nije nalazilo tamo, nego 30 metara niže, toliko se ledenjak pomaknuo u godinu dana. Ležalo je na ledu. Prema odjeći i opremi čini nam se da to nije nitko od naših, jer znam kakvu je opremu Planinarski savez imao 1974. godine - opisuje Berljak. Zapisana nadmorska visina: 2908 metara.

Krenuli su dalje po grbavom ledenjaku. Nekih 250 metara horizontalno niže, na visini od 2900 metara, naišli su na druge posmrtne ostatke i spakirali ih. Nastavili su pretraživati ledenjak. Konačno su, pred samu noć, pronašli treće tijelo. Ležalo je na ledenjaku, 350 horizontalnih metara niže, na visini od 2829 metara.

- U blizini su se nalazile stvari koje je Čeh snimio, čuturica s naljepnicom slovenskog GSS-a. Slovenci su svim članovima tadašnje jugoslavenske ekspedicije podijelili svoje naljepnice, a i na tijelu je stajala značka s brojem. Doduše, korodirala je u ledu, no pretpostavljamo da bi to moglo biti tijelo Viktora Tabakovića - kaže Berljak.

Sakupili su opremu, treće tijelo pripremili za transport i spustili se do baznog logora taman prije nego što će pasti noć. Bilo im je, kaže Berljak, jasno da se njih petorica (peti član je bio lokalni penjač koji im se, po nalogu guvernera, pridružio) s tolikim teretom neće moći spustiti. Od baznog logora do podnožja stravična je strmina, zato su preko satelitskog telefona uspostavili vezu s Mestijom i pratilac je objasnio ljudima u selu da im treba pomoć. Osam lokalnih gorštaka sutradan se uputilo gore, ponijeli su dva jarbola.

Trebali su proći led, pa morenu (veliko kamenje koje izbaci ledenjak), pa barijeru sa slapovima nabujalih potoka od 400 do 600 visinskih metara. Iscrpljujući silazak trajao je oko šest sati. Potom su stigli u šumu, ondje su ih čekala dva konja iz sela. Na njih su prebacili teret. Konačno se pojavio nekakav puteljak do kojeg se uspio probiti ruski kamiončić.

Alpinističko groblje

- I onda je krenula prava drama, na samom finišu. Rijeka i potoci su nabujali i poplavili cijelu šumu. Vozač kamiona se namučio, u jednom je trenutku falilo 20-ak centimetara da ga odnese glavni tok bujice, sa svim stvarima i tijelima. Ovi su nam ljudi bili od nevjerojatne pomoći - kaže Berljak. Misija, međutim, još nije bila gotova. Kako su se približavali zaseoku Mazeri, satelitskim telefonom javili su ljudima da im pripreme bolničko vozilo kojim će transportirati tijela u bolnicu u Mestiju i tamo izvaditi uzorke. Prespavali su kod Irdisa Khargianija, alpinista iz Mestije. Te se večeri, u utorak, digla strašna oluja, jaka tuča padala je cijelu noć i uništila sve usjeve po polju. Južni dio Kavkaza jako je izložen poremećajima vremena s Crnog mora, a za tu je prognozu, kaže Berljak, znao još dok se pripremao u Zagrebu. Nestalo je struje.

- Sljedeći dan tri tijela, koja su ostala u ambulanti, trebala su biti pokopana. Pilana nije imala struje i nekoliko ljudi iz sela cijelu noć je ostalo budno, ručno su izradili tri lijesa. Ne znam tko bi nam toliko izašao u susret - opisuje Berljak.

Ušba je uzela puno života, zato pored sela i postoji alpinističko groblje na padinama koje gledaju na najviši vrh planine. Pet, šest seljana iskopalo je tri grobna mjesta; u prekrasnoj, divljoj, nedirnutoj prirodi održao se dostojanstveni ispraćaj.

Što bi bilo da je ekipu ulovila oluja gore u planini?

- Odnijelo bi nam cijeli logor, smočilo nas do gaća. Inače, kad se u planini digne oluja, zabiješ se u šator, ne vidiš ništa. Nemoćan si... I ovo je bilo na granici mogućeg. Kad ljudi stradaju u brdima, stignu helikopteri, sondira se teren i ako se kroz par dana ne nađu tijela, ništa... Himalaja... osam tisuća metara, to su brda... ondje nitko ne skuplja tijela stradalih planinara jer je silazak s takvim teretom nemoguć pothvat - tiho, gotovo svečano i istovremeno poluodsutno govori Berljak.

Ipak priznaje da je njihova akcija bila specifična. Ne traže se svaki dan tijela koja su u ledenjaku počivala punih 38 godina.

Kobna obljetnica

- Nesreća se pamtila godinama, ja sam 1981. godine vodio ekspediciju koja je postavila spomen-ploču stradalim kolegama, ali s ruske strane. Da nije bilo čuture sa slovenskom naljepnicom, da gotovo četiri desetljeća kasnije onuda nije prošao Čeh kojem je blizak drugi slavenski jezik, nego recimo Amerikanac ili Japanac, možda mu za oko ne bi zapele slovenske riječi ‘Gorska reševalna služba’ i ne bi se pokrenula priča - nastavlja Berljak. Kako su se oni osjećali u ovoj akciji? Toliko je posla da nemaš vremena za emocije, one se sruče na čovjeka puno kasnije, uzdahnuo je.

Ekspedicija Kavkaz imala je nacionalni značaj. Te 1974. godine Hrvatski planinarski savez slavio je sto godina postojanja (osnovan je 1874.) i jedna od akcija kojom se obilježavala obljetnica bilo je osvajanje vrhova u južnom Kavkazu. Uputili su se naši najbolji alpinisti i, na žalost, smrtno stradali. Ali ne uzalud. Ništa nije uzalud.

Što znači prijeći šume, osvojiti stjenovite vrleti, osjetiti područja vječnog leda, taknuti oblak ili uloviti vjetar dok zavija planinskim bespućima, znaju oni koji se usude. Obiteljima koje ovih dana čekaju rezultate DNK analize nije lako, ali i u svojoj tuzi mogu biti ponosni jer njihovi alpinisti živjeli su svoje snove.

Broj preporuka: 20

FACEBOOK KOMENTARI

ARHIVA ČLANAKA

Još iz rubrike

magazinrss

Opći uvjeti korištenja | Pravila prenošenja sadržaja | Zaštita privatnosti | Pravila komentiranja | Impressum | Kontakt | Oglašavanje

EPH Digital: Jutarnji list | Slobodna Dalmacija | Gloria | Globus | Sportske Novosti | Autoklub | Dom & dizajn | Dobra hrana | Bestseller | Dodo | Dosi | Gorila | LikeCroatia | Gameland | Dubrovacki Vjesnik

WAZ: Der Westen