Izjava predsjedničkog kandidata HDZ-a Andrije Hebranga kako mu je Vladimir Šišljagić, šef Glavaševog HDSSB-a, najomiljeniji oporbeni političar i jedan od onih koji odgovaraju njegovoj “viziji političara”, izazvala je potpunu konsternaciju u krugovima premijerke Jadranke Kosor.
Ta Hebrangova izjava izrečena je neposredno nakon Šišljagićeve tiskovne konferencije u Hrvatskom saboru na kojoj je tražio ostavku premijerke i samo dan nakon što je Šišljagić, zajedno s Glavašem, potpisao priopćenje u kojem Jadranku Kosor izjednačavaju s “izdajničkim činom poglavnika NDH Ante Pavelića”, aludirajući na sporazum o arbitraži sa Slovenijom.
Šišljagić i Glavaš nazvali su potpis premijerke na taj sporazum “veleizdajničkim činom” i tako ponovili ono što je zastupnik njihove stranke, Boro Grubišić, nekoliko dana ranije rekao u Hrvatskom saboru.
Teško je vjerovati da je Hebrang, izražavajući divljenje prema Šišljagiću bio iskren, no ono što je stvarno mislio nije ipak mogao reći. Ono što čini važan dio Šišljagićevog životopisa i što je naravno sada pažljivo izbrisano - da je bio stipendist Jugoslavenske narodne armije i kasnije dobio čin kapetana JNA - zacijelo nije ono što bi moglo opčarati Hebranga.
Veza Hebranga i Glavaša
Možda ga je opčinio Šišljagićev smisao za humor, kada premijerku naziva “Jaca internacionale”, ili njegov poklič o “ratu do istrebljenja” kojeg je Sanaderovom HDZ-u objavio po izričitom Glavaševu nalogu.
No, Šišljagić je, u kontekstu kako ga je spomenuo Hebrang, bio tek puka metafora, a stvarna Hebrangova fascinacija bila je usmjerena ka Glavašu. Hebrangu je jasno da javnost doživljava Šišljagića kao Glavaševu marionetu i njegova najodanijeg glasnogovornika te da će ta javnost Hebrangovo veličanje Šišljagića shvatiti kao istinsko divljenje Glavašu. Hebrangova izjava, naravno, bačena je udica glasačima i simpatizerima Glavaševe stranke, kojom taj bjegunac pred hrvatskim zakonom i dalje suvereno vlada.
Uostalom, sjednice predsjedništva HDSSB-a, koje se održavaju u Glavaševoj novoizgrađenoj kući u Drinovcima, u njegovoj “drugoj domovini”, Hercegovini, to zorno potvrđuju. Upravo iz Drinovaca, Šišljagić i Glavaš odašilju poruku u kojoj Jadranku Kosor (i Milorada Pupovca) izjednačavaju s Pavelićem. Hebrangovi hvalospjevi Šišljagiću, nisu međutim samo pokušaj pridobivanja glasova Glavaševih fanova. Iz krugova bliskih HDSSB-u uvijek se moglo čuti kako “crveni telefon” između Glavaša i Hebranga nikad nije bio isključen.
Proračun za ćeliju
Uostalom, Hebrang je bio taj koji je, kad se usvajao prošlogodišnji proračun i kad su HDZ-u manjkale ruke u Saboru, nazvao Glavaša i privolio ga da iz Osijeka dojuri u Zagreb i digne ruku za proračun. Svojim zblenutim suradnicima, iznenađenim takvim činom, Glavaš je kratko poručio: Gospodo, imajte u vidu da Sanader drži ključeve moje ćelije. Konsternacija premijerke takvim Hebrangovim ponašanjem potpuno je razumljiva.
Predsjednički kandidat HDZ-a otvoreno je stao uz one koji su je optužili za veleizdaju i usporedili s Pavelićevim izdajničkim činom. Hebrangu pri tome nije smetalo što je upravo Glavaš, koji se sada odriče poglavnika Ante Pavelića, godinama otvoreno koketirao s ustaštvom. Uostalom, Glavaš je bio taj koji se, još do prije pet godina, u intervjuu Globusu hvastao kako je, kao srednjoškolac, dok smo još živjeli u Jugoslaviji, umnažao i noću po poštanskim sandučićima u Osijeku ubacivao letke sa zemljopisnom kartom Nezavisne Države Hrvatske.
Na toj karti, doduše, bila je i njegova sadašnja “druga domovina”, Hercegovina, no manjkali su “dio Dalmacije, te dijelovi hrvatskog Primorja i Gorskog kotara”, na što se danas, optužujući premijerku, poziva. Glavaš je bio taj koji je 1992. u Nemetenu kraj Osijeka dočekao hrvatske logoraše kad su razmijenjeni, onako premlaćeni i izmučeni, došli iz srpskog zatočeništva u slobodni dio Hrvatske i koji im je rekao kako sada mogu slobodno govoriti da su ustaše, jer su opet u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj.
Hebrangov kamen
Tu njegovu rečenicu snimila je ekipa TV Novi Sad, koja je s druge strane linije razdvajanja, s područja tzv. Republike Srpske Krajine, pratila cijeli događaj. Kasnije je tu snimku vrtjela do besvijesti, a Franjo Tuđman u više je navrata, od stranih državnika i diplomata, slušao citat te Glavaševe rečenice. Postoje fotografije iz 1991. na kojima Glavaš, u vojnoj odori, postrojava mladiće u crnim uniformama, od kojih većina nije skrivala svoje simpatije prema Pavelićevoj NDH-a, već ih je jasno i isticala.
Ali postoje i svježe snimke Branimira Glavaša, kad s poljudskih tribina, na utakmici Hajduka i Osijeka, ustaškim pozdravom odzdravlja svojim poklonicima koji su ga bodrili dok mu se sudilo za osječke ratne zločine. Sve to, naravno, Andrija Hebrang zna i jasno mu je da je Glavaš, kao politički mentor njemu najdražeg opozicijskog političara Vladimira Šišljagića, vjerojatno zadnja osoba koja nekog može uspoređivati s Pavelićem.
Glavaš je, međutim, dovoljno lukav i vješt, uzdajući se u kratko pamćenje i zaborav najvećeg dijela javnosti, da ono čime se do jučer sam dičio, sada efektno prilijepi drugom. Tako su, umjesto njega, istinski sljedbenici poglavnika Jadranka Kosor i Milorad Pupovac. Pitanje svih pitanja ipak je zašto Hebrang samo nekoliko dana nakon “prekomjernog granatiranja” kojom je Glavašev HDSSB zasuo premijerku, tako napadno veliča Šišljagića? Odgovor da je to učinio samo zato da bi pridobio glasove Glavaševih pristaša i tako popravio svoju mizernu poziciju u predsjedničkoj utrci, koja sada iznosi tek devet posto potpore birača, može biti tek djelomično točan.
U Hebrangovoj glavi možda se mota nešto posve drugo, nešto što je svojedobno na predsjedničkim izborima 2000. osjećao tadašnji HDZ-ov kandidat Mate Granić, a to je da mu HDZ nije snažan vjetar u leđa, već težak kamen oko vrata.
Vođa desnice
Možda je Hebrang procijenio da se valja odmicati od “izdajničke” stranke, stranke koja poput Pavelića “poklanja dijelove hrvatskog teritorija”, pa zato traži saveznike u Šišljagiću i Glavašu, koji na to najglasnije upozoravaju. Možda je procijenio da je njegov uzmak od HDZ-a dobar potez jer se tako izmiče iz obruča kriminala i korupcije, koji je, mnogim aferama u posljednje vrijeme, pritegnuo tu stranku.
Možda je Hebrang odlučio okrenuti leđa Jadranki Kosor i onom dijelu javnosti koja iskazuje simpatije prema premijerki i njenim potezima i prigrliti tvrdi dio biračkog tijela, u kojem je konkurencija među predsjedničkim kandidatima manja i gdje se on može nametnuti kao istinski vođa.
Tek tako moguće je razumjeti Hebrangovo ponašanje i njegove izraze idolopoklonstva Šišljagiću. Diveći se Šišljagiću, on se ne dodvorava samo Glavašu i krugu njegovih pristalica, već i nezadovoljnicima koji ne žele glasati za ljevicu, a na desnici ne vide pravog i istinski tvrdog kandidata.
