Neka nitko u napasti ne rekne: “Bog me napastuje”. Da Bog ne može biti napastovan na zlo, i ne napastuje nikoga. Nego svakog napastuje njegova požuda koja ga privlači i mami. Požuda zatim, zatrudnjevši rađa grijehom, a grijeh izvršen rađa smrću. (Jak 1,13-15).
Tako Jakovljeva poslanica prikazuje podrijetlo zla u čovjeku. Ključna je riječ: požuda. Slična je žudnji, od glagola žudjeti, ali nije sasvim isto. Čovjekova žudnja može biti i uzbuđenje, čak uznemirenje. Ali sama po sebi je ljudska i lijepa. Čovjek vidi lijepi cvijet u tuđem vrtu. S užitkom ga gleda, može ga i pomirisati - ali ga neće oteti, otrgnuti. To divljenje nečemu što drugi ima nije sebično, nije grešno. Vrijedi to ne samo za cvijeće.
Mjerilo grijeha je sebičnost, želja i namjera tuđe dobro posvojiti. Isus će, kad je o spolnosti riječ, zlonamjernu požudu označiti kao grijeh: “Tko god s požudom pogleda ženu, već je s njom učinio preljub u srcu” (Mt 8,28). Ako se to krivo shvati, čovjek ne bi smio oko sebe gledati, ne bi smio priznati da je neka žena lijepa. No, nije o tome riječ.
Grešna požuda o kojoj Isus ovdje govori uključuje sebičnu namjeru, užitak koji može biti i tjelesno neostvaren, ali je željen. Nije grijeh ljepoti se diviti, nego je grijeh ljepotu makar i samo u namjeri zlorabiti. Inače bi i umjetnost načelno bila nemoguća i svi prikazi lijepih tijela, ženskih i muških, na kipovima i slikama svetaca i anđela u mnogim crkvama. Nije lako razlikovati oduševljenje ljepotom kao božjim darom od grešne požude.
Ali to treba u sebi naučiti i tome se naviknuti. I ljepotica razlikuje tko joj se divi, a tko je grešno žudi. Isus je bio jasan - ljudi to uvijek iznova trebaju sebi pojašnjavati. Jer ljepota nije napast nego dar. Postane li izazov - to je napast koju treba pojasniti i svladati.
