SARAJEVO - Dva dana nakon dočeka nove, konačno mirne 1996. godine, Alija Izetbegović, nacionalni lider i državni predsjednik, poslao je pismo uredništvu Televizije BiH, zgrožen snimcima proslave na kojima se “mali broj bezdušnih i drskih pojedinaca usudio, dok su još svježe humke i rane, kreveljiti kao da se ništa nije dogodilo”.

Sarajevo: Gdje je nestao Djed Mraz?

Objasnivši kako narod nije malouman, Izetbegović je zamolio, a zapravo naredio, da televizija prestane nametati “nekakve ‘deda mrazove’ i druge strane simbole”. Tako je, dakle, govorio Alija, a tako danas djeluje Arzija.

Neupitna moć omogućava onima koji je imaju da naredbe daju rijetko, gotovo nikad. Oni, a Izetbegović je bio takav, savjetuju i preporučuju, objašnjavaju i obavezno pokažu razumijevanje. Tako je Izetbegović onima koji u simpatičnom starcu s bijelom bradom ne vide ništa drugo do dječju radost rekao je da Djeda, ako baš  žele, zadrže u svojim kućama. Danas, u Sarajevu, na kraju 2008., Mraz je na najboljem putu da tako i završi. Zahvaljujući predanosti direktorice Mahmutović.

Ona je vjerni vojnik prekomponiranja onoga dijela Bosne i Hercegovine na kojem većinu čine Bošnjaci. Šest mjeseci, od proljeća do zime ove godine, odolijevala je kritičkim glasovima i medijskim kampanjama i u djelo provela ono što je zamislila. U gradske, dakle svačije vrtiće, kao direktorica javne ustanove “Djeca Sarajeva” (financirane iz budžeta svih građana BiH, a ne samo onih muslimanske vjeroispovijesti), u sekularnoj prijestolnici sekularne države, uvela je vjeronauk. Jedan jedini - islamski! I kreirala atmosferu u kojoj naredbe više nikome ne trebaju: jednostavno, zna se što je govorio predsjednik i što direktorica misli o “deda mrazovima i drugim stranim simbolima.

Skoro da je dirljivo danas čitati izjave očeva i majki - sve do jedne anonimne, da im djecu “u vrtiću ne bi gledalo preko oka” - u kojima redaju razloge protivljenju uvođenja vjeronauka: te samo petina djece sluša priče o bogoštovlju, a to se, ipak, plaća iz gradskog, dok se,

Por uka s vrha Kako se neki mogu kreveljiti na nečem kao što je proslava Nove godine? 

recimo, engleski jezik financira iz kućnih budžeta; te nije u redu da se djeca razdvajaju, te mali su i ne razumiju...

Manje boli biti naivan nego realan, pa priznati kako uvođenje vjeronauka nije hir jedne direktorice, nego naprosto dio strategije prekomponiranja onog dijela BiH koji se nekada smatrao slobodnim teritorijem. Deklarativno, bošnjačka se politika zalagala za sve ono protiv čega su bili srpski i hrvatski nacionalisti: za, znate već, cjelovitu, jedinstvenu, multi...državu ravnopravnih naroda i građana. Niz odluka i političkih poteza suprotstavljenih takvom cilju smatran je ili nedostatkom strategije ili diletantizmom novovremene elite ili tko zna čime.

Nije, naravno, vrtić dokaz naglog zaokreta ka reislamizaciji trećine BiH. Ono je tek jedan od koraka, možda i posljednji, u realiziranju onoga što je prije petnaestak godina, iza zatvorenih vrata Bošnjačkog sabora, rečeno i prihvaćeno: Bosna i Hercegovina - znate već: multi...i ostalo - niti je moguća niti ima puno onih kojima treba! Djeca su tu samo kolateralne žrtve. I to što ih tek petina ide na vjeronauk i što privatni vrtići cvjetaju nije nikakva utjeha. Jer jednom će poći u školu... I pristati biti dio većine ili ostati u manjini, kao recimo sin Feđe Isovića, scenarista sitcoma “Lud, zbunjen, normalan”.

- Ja imam sina koji ne ide na vjeronauk i jedan je od rijetkih takvih u razredu. I dok se ja budem pitao, moj Adem će sjediti u hodniku i čekati da prođe sat vjeronauka, sve dok u hodniku sjede i njegovi prijatelji Luka i Marko. Također, dok mali Ahmed u Trebinju na hodniku čeka da prođe neki drugi vjeronauk, dotle će i moj Adem sjediti u Sarajevu na hodniku. Jedan prijatelj mi je rekao da dijete na vjeronauku ne može ništa loše naučiti. Ja,

Fe đa Isović: Moj Adem ne ide na vjeronauk jer  je loše da uči da se on i Luka razlikuju

međutim, tvrdim da ne može naučiti ništa toliko dobro na vjeronauku što će poništiti lošu lekciju razdvajanja od Luke i Marka.

Pitanje je je li cilj “naučiti nešto dobro” ili se naučiti na vrijeme biti razdvojen od Luke i Marka? Niste, valjda, toliko naivni da ne znate odgovor?!

Arzija Mahmutović je svjesna kako u Sarajevu - za razliku od drugih dijelova BiH koji odavno funkcioniraju po principu čija regija njegova i religija - još postoje medijski i intelektualni krugovi spremni na otpor, pored ostaloga, i sistemskoj doislamizaciji javnog života, pa tako u rijetkim intervjuima pažljivo plasira teze o Djedu Mrazu kao stranom muslimanskoj tradiciji, dodajući kako joj je “čak i simpatičan Sveti Nikola ili Djed Božićnjak”. Makar nitko nikada u Bosni tako nije zvao i doživljavao glumce odjevene u crvene kostime, lica prekrivenih lažnom bijelom bradom.

Teško je u BiH naći bošnjačku obitelj da u fotoalbumu nema barem jednu snimku s okićenim borom, Djeda Mrazom  i djetetom koje u ručicama drži šarenu vrećicu punu slatkiša. Desetljećima se svaka godina u prosincu završavala isto: posjetama Djeda Mraza vrtićima ili tvornicama što su svoje kapije otvarale za radničku djecu, pazeći na kalendar.

Djed Mraz je, naime, bio utjelovljenje novogodišnjeg duha slavlja, a njegove su posjete režirane tako da se datumski ne poklapaju niti s jednim od dva Božića (katoličkim ili pravoslavnim). Izetbegovićev strani simbol i Mahmutovićkin simpatični starac bio je zapravo vješto adaptirani proizvod kapitalističkog zapada za socijalističko i nacionalno komplicirano društvo. Što, naravno, djecu nije nimalo zanimalo, ali ih je uveseljavalo.

Puno je načina tumačenja progona Djeda Mraza iz sarajevskog života ili objašnjavanja onoga što on simbolizira - od priča o tome da, recimo, Sveti Nikola, Djed Božićnjak i Djed Mraz nisu isto, makar se jednako odijevaju, do toga da su ovi blagdani samo pokriće za konzumerističku histeriju koja će, zbog nedostatka Mraza, donijeti manji profit - i svi su pogrešni.

Djed Mraz je kolateralna žrtva sistemske, davno započete promjene bošnjačkog društva iz sekularnog u teokratsko, u kojem će otvorenije nego dosada lideri religijskih zajednica (zapravo, zajednice,  islamske) djelovati politički i ustav tumačiti u skladu s vjerskim pravilima, a tradiciju će retuširati do one mjere u kojoj prošlost neće biti ono što je doista bilo, nego što bi  osobe poput Azrije Mahmutović - predane djelatnice nekada Izetbegovićeve, a sada Cerićeve “islamske revolucije” - željele da je bilo.
Emir Imamović Pirke