Djed žene Dejana Košutića živio je na sav glas

Objavljeno: 03.02.2007

Zamislite Nikolu Teslu kojem su gotovo sve nacrte i sve izume uništili barbari, da su ti barbari Hrvati i da se time ponose, osobito zato jer su to učinili nekom Srbinu. Eto, tako je među nama prošao Vojin Bakić, isto naš, hrvatski Srbin, i naš možda najveći kipar u 20. stoljeću, kojem su početkom rata porušili gotovo sve spomenike diljem Lijepe naše ili već kakve. Ova usporedba, derivirana je iz uvodne teza dr. Darka Bekića, povjesničara i bivšeg Tuđmanova savjetnika, pa diplomata, u ovih dana kod Profila objavljenoj kiparovoj biografiji "Vojin Bakić - biografija ili kratka povijest kiposlavije".

Bekić možda pretjeruje kad kaže "uvjeren sam da bi ono što za hrvatsku i svjetsku znanost znači Nikola Tesla, za suvremenu hrvatsku i svjetsku umjetnost trebao biti Vojin Bakić", ali svakako stoji da su "obojica bili velike ličnosti srpskog roda koje su proslavile svoju hrvatsku domovinu". Bekić dodaje i ovo: "Još po nečemu bili su slični: obojica bijahu jednako nepraktični i neposlovni ljudi, koji su umrli bez ikakvih fundacija i memorijalnih muzeja, de facto zaboravljeni i ignorirani, jedan u vrtlogu Drugog svjetskog, a drugi u 'bespućima' Domovinskog rata".

Usput rečeno, Bekića i Teslu veže još jedna tragična okolnost: slavnom je znanstveniku do temelja izgorio laboratorij, pri čemu je nepovratno izgubio mnoge konkretne projekte, a slavnom je kiparu do temelja izgorio atelje, u kojem su nestala brojna njegova djela, ni sam kipar nije znao koliko.

Začudo, premda do kraja knjige detaljno iznosi kiparovu intimnu biografiju, Bekić odustaje od toga da i u još nečem očiglednom usporedi Teslu i Bakića. Naime, obojica su podjednako snažno uznemiravali ženski rod. Doduše, Tesla je bio visok i lijep, a Bakić onizak i razrok, pa su ispred prvoga dame padale ničice, a drugi je pak to činio pred njima. Za razliku od Tesle, koji je ipak bio čisti genij, Bakić se nije odupro praktičnim izazovima prirode, i to mu je u životu uglavnom donijelo samo nesreću: žena mu se objesila, sin bacio u okno dizala, brojne su ga ljubavnice napustile, a prije smrti zauvijek se posvađao i sa svojom posljednjom velikom ljubavi i sa svojom izvanbračnom kćeri, koju je dobio već gotovo kao starac.

O tome, među ostalim, govori Bekićeva knjiga, u našim okolnostima pionirsko djelo, jer zadire duboko u privatan život poznate ličnosti. U nas se o povijesnim ličnostima, pa ni umjetnicima, dosad rijetko ili gotovo nikako pisalo ovako kao što piše Bekić. On je naime iznio životni put kipara sljedećom zanimljivom metodom: s jedne strane daje vrlo široku društvenu pozornicu, političke okolnosti, a s druge je odškrinuo vrata njegovih intimnih stanja, u koje dakako nema neposredan uvid, nego ih detektira s pomoću "trač-partija" umjetnikovih intimnih prijatelja i rodbine.

Evo kako Vojina Bakića (1915. - 1992.) opisuje njegova dugogodišnja prijateljica, tapiseristica Jagoda Bujić: "Vojo je bio najveći 'švaler' kojeg sam upoznala u životu. Svi smo se čuduli kako on, onakav ružan i razrok, osvaja sve same ljepotice. Tajna je bila u tome što je on svaku ženu uspio uvjeriti da je ona centar njegova svijeta i svaka je živjela upravo s takvim uvjerenjem". Bakić je imao sretno djetinstvo i mladost, a ostatak života obilježile su tragedije, umjetnost i kaotičan ljubavni život. Otac mu je bio imućan trgovac u Bjelovaru, Srbin pravoslavac, a majka Hrvatica došla je iz plemićke bakarske pomorske obitelji.



Četiri njegova brata bila su skojevci i komunisti i svu četvoricu pobili su ustaše u logoru Jadovno. Do rata svi su živjeli lagodno, građanski, Bekić čak iznosi pretpostavku da su Bakićeva braća možda bili više salonski komunisti, jer je to bilo štosno i intelektualno, a iz logora Danica, u koji su prvo bili zatočeni, nisu pobjegli, iako su to mogli, samo zato jer nisu vjerovali da će im se dogoditi išta loše.

U to se uklapa i Bekićeva analiza odnosa Komunističke partije Hrvatske i ustaškog režima neposredno nakon proglašenja NDH, kad komunisti ispočetka nisu bili terminirani jer je Pavelić čekao hoće li među njima prevladati državotvorna struja, koju je u to doba podupirao i Staljin. Vojinova su dakle braća u smrt otišla gotovo bezbrižno, a njemu se politika zauvijek zgadila, osobito zato što je znao da su se mogli spasiti.

Nakon tog događaja, Bakić je postao cinik ili, ideološki obojenije, oportunist. Klonio se u cijeloj svojoj karijeri bilo kakvog sukoba s vlašću i moglo bi se reći živio umjetnost i istodobno pristajao na kompromise. Možda i zato jer su 1941. ustaše i njega zatočili, pa je proveo mjesec dana u zloglasnom zatvoru na Trgu N. Pustili su ga jer nije bio komunist, a intervenirao je za njega i njegov profesor Frano Kršinić. Da bi se spasio, Bakić je prešao na katoličanstvo, a kršten je 29. studenoga 1941. godine. Kad su mu braća pogubljena, on je već bio priznati mladi umjetnik u Zagrebu, koji je prvu samostalnu izložbu imao 1940. u Bjelovaru, a prelazak u novu vjeru trebao mu je definitivno osigurati budućnost, osobito jer je odbio otići u partizane kao njegov prijatelj Zlatko Prica.

Ovako pak Bekić opisuje Vojina Bakića kao tinjedžera potkraj gimnazijskog školovanja: "Vojo je, osim modeliranja, otkrio još jedan svoj velik interes - žene. S prijateljima je znao dugo i strasno pričati o ženama i seksu, koji je smatrao pokretačkom energijom svih zbivanja u čovjeku. Nije čudo što se u to vrijeme smrtno zaljubio u Zlatu, kći židovskog trgovca Weissa, s kojom su Bakići bili u prijateljstvu, a poslije i u poslovnom odnosu".

Kao student upoznao je, oko 1938., svoju buduću ženu Ljubicu Šnajder, tada 15-godišnjakinju, još premladu za išta ozbiljno, ali ne zadugo. Dakako, kao kipar nastavio je raditi ženske aktove, koji su ga isprva najviše zanimali i imao je brojne modele. Ljubovao je, među ostalima, i s Vlastom Medur, "visokom i atraktivnom kćeri njegova profesora iz gimnazije, koja mu je pozirala za aktove i ženska torza". Prve dvije godine na Umjetničkoj akademiji u Zagrebu studirao je u klasi Frana Kršinića, treću i četvrtu kod Roberta Frangeša Mihanovića, prijateljevao je sa Zlatkom Pricom, a diplomirao je 1939. s odličnim.


Nešto kasnije, u listopadu 1939. sudjelovao je u izložbi u Umjetničkom paviljonu, što je bio njegov prvi javni nastup. Kiparev ljevač Vladimir Šeb prisjeća se kiparovih umjetničkih početaka ovako: "Lijevao sam za njega brojne ženske aktove, to je bio njegov umjetnički ideal. Veoma je volio ženske aktove, torza. Iako je nosio naočale s debelim staklom i nije dobro vidio na desno oko, on je ipak sve vidio vrlo dobro, osjećao je formu".

Godine 1942. Ljubica Šnajder bila je je punoljetna i trudna. Njezin otac nije imao drugog izlaza nego da je vjenča s Bakićem. On se preselio u njihov građanski stan i započeo tipičan građanski život. Već sljedeće godine, u siječnju, Bakić izlaže svojih pet djela, među ostalima i skulpturu Ludwiga van Beethovena, u Berlinu, na velikoj izložbi hrvatske umjetnosti koju je organizirao ustaški režim. On je dakle priznati mladi umjetnik, iako i dalje nosi lažnu legitimaciju jer bježi od mobilizacijskog poziva.

Njegova žena rodila je njegova jedinog sina, Zorana, za kojeg je Bakić oduvjek slabo mario, a brak se ne nije razvijao baš najbolje. Bakić je započeo tajnu ljubavnu vezu s Marom Pršom, "plavokosom i vitkom sveučilišnom asistenticom". Kraj rata dočekao je u Zagrebu i odmah je bio uključen u agitprop. Nije odgovarao zbog suradnje s ustaškim režimom kao mnogi tadašnji umjetnici jer ipak su četiri njegova brata dala život za komunizam. Među ostalim, dobio je od novih vlasti ciničnu naredbu da zakamuflira spomenik banu Jelačiću desetmetarskom oblatnom od drva urešenom golemim papirnatim socrealističkim kipovima trudbenika.



Potkraj 40-ih i dalje se drži podalje od bilo kakve politike, ali i umjetničkih pokreta, pa živi, kako kaže Bekić, eskapistički: "Umjesto toga, on se radije družio sa svojim pomoćnicima u ateljeu, kao i sa svojim novim ljevačem Zlatkom Kneževićem u njegovu poslovnom prostoru u Vlaškoj 66, kamo su, osim Voje Bakića, počeli zalaziti i njegovi prijatelji i kolege umjetnici, pa i neke 'dame', tako da je prostor ljevaonice često služio kao poprište golišavih 'veselica'.

Odlazi i u Pariz, karijera mu se razvija strelovito, a 1950. upoznaje 19-godišnju glumicu zagrebačkog HNK Dubravku Gall koja je bila udana. Međutim, ipak popušta pred Bakićevom ofenzivom i postaje mu ljubavnica. Nju Neva Šibl, tadašnja članica baleta, pomalo zlobno opisuje ovako: "bila je dosta sitna i djelovala anemično, ali je, osim najljepših nogu u Zagrebu, imala i dugu, plavu kosu, pa je pod debelom kazališnom šminkom izgledala atraktivno".

Sljedeće godine ubija se Bakićeva žena Ljubica. Koliko je Bekić uspio istražiti, možda ne zbog nesretnog braka ispunjenog nevjerama, nego zbog terminalne bolesti koju joj je otkrio liječnik. Kako bilo, Bakić šalje svoga sina majci i jedinoj sestri, Dušanki, u Bjelovar, a sam putuje u Pariz i poslije još pet godina živi prilično otkačeno kao samac u Zagrebu.  

Potkraj 1952. Bakić upoznaje mladu povjesničarku umjetnosti, koju autor knjige, jer je i danas na sceni, krije pod pseudonimom "Sara". "Sara" se svojih početaka s Bakićem prisjeća ovako: "Odveo me jednog dana na ručak i doslovce napio, a onda rekao da ćemo kavu popiti kod njega u ateljeu. Iz tog ateljea nisam izašla tri tjedna, kad sam se konačno uspjela izvući i pobjeći doma. Bila sam bolesna od ljubavi, od uzbuđenja".

U to doba, nakon glasovitog Krležina ljubljanskog referata, partijski vrh odbacuje socrealizam pa i Bakić počinje raditi slobodnije, po svome, krenuvši na stazu apstrakcije, koja ga je proslavila diljem svijeta. Istodobno, u privatnom životu traju oluje. Bakićev prijatelji kolega Stevan Luketić ovako opisuje tulume kod njega: "Bio je Vojo pomalo boemska narav, počinjalo je veselje, recimo, u nedjelju, a znalo je potrajati do četvrtka... Jure Kaštelan bi zdržao jednu noć, nije smio više od žene Nade Subotić... Poslije Jure je došao Gliha i zdržao bi drugu noć, pa bi došla treća, pa četvrta noć..."  

Godine 1956. Bakiću je izgorio atelje što ga je možda pročistilo i pomoglo mu da se posveti svojim najboljim idejama, apstraktnim figuracijama koje je posebno razvio u svom najplodnijem razdoblju u prvoj polovici šezdesetih. Kreativni uzlet ide uz ljubavni jer Bakiću je uvijek potrebna muza. Evo kako sebe u toj situaciji opisuje "Sara": "I ja sam mislila da sam njegova jedina muza, ali sam s vremenom shvatila da sve te skice 'Ljubavnika', ženski aktovi i torza, mogu biti i druge žene. Jer je on, naprosto, bio takav".

Početkom šezdesetih "Sara" ispada iz igre, a na kiparevu ljubavnu pozornicu stupa Marinka Arneri, udana Romano, biologinja. Bekić kaže: "Ne znajući za njezinu prethodnu vezu s Bakićem, prilikom jedne sjedjeljke, Marinka je 'Sari' hvalila Vojine 'izvanredne ljubavničke sposobnosti', na što je ova samo 'naivno' kimala glavom". Godine 1963. Tito ponovno zaokreće ulijevo, da bi se ponovno umilio Sovjetima, a prva žrtva takve politike je i apstraktna umjetnost čiji je Bakić u to doba europski priznati "eksponent".

U to doba pada i anegdota koju je Bekiću ispričala Zdenka Bernardi, udovica arhitekta Barnarda Bernardija. Tito je došao na otvorenje Jesenskog zagrebačkog velesajam pa je ugledao bijelu, apstraktnu formu Vojina Bakića izloženu na travnjaku. Na Titovo ironično pitanje "A što je to?", direktor Velesajma je ponizno odgovorio: "To je novo djelo našeg velikog kipara Vojina Bakića". Tito je na to posprdno uzvratio: "To bih mogao i ja napraviti!".

Godine 1971., u doba Hrvatskog proljeća, koji kao i sve povijesne događaje prati iz prikrajka i sa skepsom, Bakić upoznaje Kseniju Živković, tada 34-godišnju kći svoga bratića Dušana Živkovića. Premda su daleki rođaci, Bakić zavodi Kseniju pa su se potkraj 1972. odlučili vjenčati. Međutim, do vjenčana nikad nije došlo, ipak su bili u rodu, no romansa se nastavila.

Ksenija je navratila k njemu iz Beograda i za jedne takve "božićne romanse", potkraj 1973., začeta je Bakićeva kći Irena, koja danas živi u Zemunu kao veterinarska tehničarka. Ksenija Živković godinama je tajila okolini Bakićevo očinstvo, no Irena je na kraju uzela njegovo prezime, on ju je službeno priznao, ali nikad nisu zaživjeli kao obitelj.

Kipar je sve manje radio, državne su narudžbe sustajale, bio je depresivan nakon majčine smrti, sin mu je tonuo u krize i alkoholizam, ljubavnice su ga napuštale. Rat je dočekao sam i bolestan, umrle su mu i teta i sestra, koje su se brinule o njegovu kućanstvu, a uskoro mu se ubio i sin. Njegovi su spomenici porušeni, a novi poglavar dr. Franjo Tuđman ipak ga nije zaboravio. Kad je izgubio sina, poslao mu je upravo Darka Bekića da mu izrazi sućut i da mu kaže kako poglavar smatra da je Bakić veliki umjetnik.

Umjetnika se to nije dojmilo odviše, bio je nesretan, uplašen, rezigniran i smrtno bolestan. Uskoro je umro pa nije mogao naslutiti da će upravo Franjo Tuđman postati i njegov rod, a nije to slutio ni Tuđman. Naime, najstarija Bakićeva unuka, Ana-Martina, udala se 2002. za Tuđmanova unuka Dejana Košutića, s kojim ima već dva sina, Franjine i Vojine praunuke...



Tomislav Čadež

Broj preporuka: 1

ARHIVA ČLANAKA

Nije poznato je li kamerman bio svjestan što je snimao pokušavajući zaštititi identitet djevojci koja je bila svjedok provale u svom susjedstvu, no sigurni smo da joj nije puno pomogao. Pogledajte!

LJUBAVOLOGIJA U PRAKSI

Kako živjeti u ljubavi?

Što ljubav doista jest? Kako je možemo svakodnevno živjeti? Kako odbaciti romantično, idealizirano shvaćanje ljubavi i prigrliti ono što ljubav istinski jest? Kako dopustiti ljubavi da nas osvoji?

Opći uvjeti korištenja | Pravila prenošenja sadržaja | Zaštita privatnosti | Pravila komentiranja | Impressum | Kontakt | Oglašavanje

EPH Digital: Jutarnji list | Slobodna Dalmacija | Gloria | Globus | Sportske Novosti | Autoklub | Dom & dizajn | Dobra hrana | Bestseller | Dodo | Dosi | Gorila | LikeCroatia | Gameland | Dubrovacki Vjesnik

WAZ: Der Westen