Standard&Poor’s smanjio je kreditni rejting Hrvatskoj za zaduživanje u domaćoj valuti i dao negativnu prognozu, što znači da je moguć daljnji pad rejtinga. Moody’s je nedavno također upozorio da Hrvatskoj prijeti smanjenje rejtinga. Fitch, najveća rejting agencija, nije najavio smanjenje, ali upozorava potencijalne investitore na rizik.

Dogodilo se to u najnezgodnije vrijeme, kad država baš priprema izdanje euro obveznica kojima bi prikupila nekoliko milijardi kuna. Različitim riječima sve rejting agencije upozoravaju da je Hrvatska ranjiva zbog visokog vanjskog duga i deficita platne bilance te preporučuju restriktivnu fiskalnu politiku.

U prijevodu - preporučuju žestoku štednju. Međutim, nije premijeru  Sanaderu prerano reći gdje će se uštedjeti milijarde proračunskih kuna, nego Vlada nema pojma kako to učiniti.

Dijagnoza ekonomista glasi da troškove proračuna ne traba smanjiti samo za 10,4 milijarde kuna, koliko će ove godine biti manji prihodi, nego za još nekoliko milijardi kojima bi država mogla uskočiti tamo gdje bude najpotrebnije, izvući nekoga od propasti, pomoći izvoz, potaknuti ugroženi turizam i slično.

Lako je stranim rejting agencijama, baš kao i domaćim ekonomistima pričati o rezanju troškova. Lako je reći da treba rezati plaće državnih službenika, koje ove godine “teže” 23,5 milijardi kuna, ali te su se povećane plaće već počele isplaćivati. Na njima bi se uštedjelo od 1,3 do 1,7 milijardi kuna, ali kako sada ljudima uzeti ono što su već dobili? Osim toga, sindikati su jasno rekli da će takav potez znati naplatiti.

Lako je govoriti kako treba rezati investicije. No, što će biti s poduzećima koja su već dogovorila gradnju Pelješkog mosta, s njihovim radnicima koji bi od toga mosta sljedećih godina trebali dobivati plaću, pa sa svim onim kooperantima koji su uključeni u posao, a tek s dobavljačima silne količine materijala za most? Što će biti s ljudima uključenima u poslove oko svih drugih mostova, cesta, škola, vrtića, vodovodnih mreža, vijadukata, tunela, fasada i ureda? Što će reći birači u mjestima koja čekaju te mostove, ceste, škole i vodovode?

Lako je računati i koliko ljudi dobiva mirovine iz proračuna, a nisu ih zaradili svojim radom, nego su ih dobili jer su branitelji ili članovi obitelji branitelja, jer im je tvrtka nakon privatizacije ugašena da bi na toj lokaciji nastala ekskluzivna nekretnina, jer su imali više od 40 godina kad je tvrtka privatizirana pa se nisu uklapali u moderne trendove... Kako sada tim ljudima uzeti novac koji već godinama primaju?

Lako je pričati da je 6,9 milijardi kuna subvencija previše, no oni koji ih primaju cijelo vrijeme viču suprotno. Poljoprivrednici s nekoliko hektara zemlje ili s nekoliko krava i dalje jedva preživljavaju pa je logično da nemaju za novi traktor i modernu staju, ribari love na prastarim kočaricama pa im svaki Talijan pobere ulov kad hoće, a brodogradilišta nikako ne uspijevaju napraviti brod koji će donijeti profit. Ako svi oni ostanu bez tih subvencija, od čega će živjeti?

Lako je pričati i da je 429 općina, 126 gradova, 20 županija i Grad Zagreb previše skupih jedinica lokalne uprave za zemlju od 4,44 milijuna stanovnika. Ali, te općine, gradovi i županije imaju svoje načelnike, donačelnike, pročelnike i tajnice, a to je lijep broj ljudi koji su si tako osigurali egzistenciju, makar i uz dodatak 76 milijuna kuna izravne pomoći iz proračuna.

Što god vladajući odrežu, odrezali su si glasove. Sindikati su jasno rekli da su oni glasači i da znaju kažnjavati i nagrađivati prema stanju na vlastitim platnim listama. Isto to znaju činiti i umirovljenici. Zar će ljudi glasati za one koji su im smanjili plaće ili oduzeli mirovine? Zar će glasati za onog koji im ne može osigurati neku cestu, školu ili subvenciju tvrtki od koje živi cijelo mjesto?

Nitko u ovoj zemlji još nije dobio izbore na štednji, a pogotovo ne na uzimanju ljudima onoga što su već dobili ili im je čvrsto obećano. Vlada, doduše, može pozvati MMF, koji će, kako tvrde i u Ministarstvu financija, rezati sve stavke, i može se onda izvlačiti da nije ona dobrovoljno oštetila svoje glasače, nego zli svjetski financijski policajci, ali će opet izgubiti izbore. Ljude je na kraju baš briga zbog čega su ostali bez plaće ili mirovine, kriv je onaj tko im ih nije isplatio. I zato su svi pozivi na radikalnu štednju i rezanje troškova uzaludni. Hrvatska taktika borbe protiv krize bit će odugovlačenje do izbora. Nakon njih mogući su nelikvidnost, dužnička kriza, pritisak na tečaj, inflacija itd. ili prepuštanje sudbine u ruke MMF-u. No, barem će glasovi biti prebrojeni.

Branka Stipić