Osuđujuća presuda Branimiru Glavašu mogla se očekivati s velikom sigurnošću. Kada sam prije otprilike dvije godine intervjuirao Glavaševa istražitelja, ondašnjeg šefa osječke policije Vladimira Fabera, Faber mi je detaljno opisivao što su on i njegovi suradnici poduzeli da bi napokon riješili osječka ubojstva s početka devedesetih godina.
Faber je višestruko učvrstio svaki bitan element optužnice, da bi, naposljetku, sav dokazni materijal koji je imao odnio jednom bivšem uglednom sucu koji je imao ulogu advocatusa diaboli: taj je sudac “recenzirao” uvjerljivost dokaza i ukazivao na eventualne propuste.
Faber je, naposljetku, bio čvrsto uvjeren da su on i njegovi momci dobro obavili posao i da Branimir Glavaš ne može izbjeći osudu.
‘Ja sam tužitelj, sud i policija’
Presuda Branimiru Glavašu i njegovim suradnicima jedan je od važnijih događaja za pravdu u Hrvatskoj (iako je, naravno, značaj te presude ugrožen činjenicom da se Glavašu dopustilo da pobjegne)
Ta presuda, također, svjedoči o promjeni dominantne društvene klime u našoj zemlji (kao što i bijeg svjedoči o zlim sedimentima iz prošlosti).
Nesporna je činjenica da se za osječka ubojstva znalo u vrijeme kada su se ona događala.
Kada kažemo znalo, to znači da je sam državni vrh bio barem donekle informiran o likvidacijama u Osijeku.
Država je, navodno, pokušala reagirati. Mislim da nikada neću zaboraviti sadržaj razgovora s dvojicom ondašnjih visokopozicioniranih policajaca, u MUP-ovoj zgradi na uglu Savske i Vukovarske u Zagrebu, koji se vodio jedne zimske večeri 1992. godine.
Razgovarali smo, na njihovu inicijativu, o raznim sigurnosnim pitanjima u zemlji, pa smo se usput dotakli i Osijeka.
Osijek je među sigurnosno najkritičnijim gradovima u Hrvatskoj jer ondje državna policija, zbog Glavaša, nema nikakvu operativnu vlast.
Mi smo se, razumljivo, zapitali zašto ne pošalju nekog jakog igrača iz Zagreba, na što smo dobili posve zaprepašćujući odgovor: “Poslali smo dvojicu inspektora, ali su i oni otplivali niz Dravu”.
Kasnije sam Fabera pitao zna li nešto o tome. Rekao mi je da nikada nije čuo za ubojstva policijskih inspektora u Osijeku. Očigledno postoji mogućnost da su dvojica čelnika MUP-a tražili izgovor za svoju nemoć pa su izašli s nečim tako drastičnim.
Otprilike deset dana kasnije sjedio sam, s još nekoliko ljudi iz Globusa, na večeri s Branimirom Glavašem. Jedan kolega organizirao je tu “pomirbenu” večeru, s obzirom na to da je Globus često pisao protiv Glavaša.
Te je večeri Branimir Glavaš, bez podizanja glasa, sasvim hladno, doslovno rekao: “Ja sam u Osijeku i tužitelj, i sud, i policija.”
Glavaševa se tvrdnja, u svjetlu razgovora u MUP-ovoj zgradi, doimala još zlokobnijom i opakijom.
O osječkim se ubojstvima nastavilo povremeno govoriti, prije svega na incijativu medija, ali se nikada ništa konkretno nije poduzimalo.
Istodobno, Glavaševa karijera varirala je ovisno o trenutnim političkim okolnostima. Primjerice, Franjo Tuđman ga je pred kraj devedesetih morao eliminirati iz aktivne politike na izričiti zahtjev generala Jacquesa Kleina, Amerikanca koji je odigrao značajnu ulogu u procesu mirne reintegracije istočne Slavonije.
Klein je procijenio da su Glavašev temperament, način vladanja i politički stavovi velika prepreka reintegraciji.
Glavaš se pokušao vratiti u politiku podržavajući Ivu Sanadera na prvim HDZ-ovim posttuđmanovskim stranačkim izborima.
Glavaš je, očito, potpuno pogrešno procijenio da će mu Sanader omogućiti političku rehabilitaciju.Umjesto toga, Sanader je, čim je postao premijer, naložio da se slučaj Glavaš napokon istraži: riječ je o jednom od njegovih važnijih i boljih poteza otkako je došao na vlast.
Da je Glavaš i u jednom trenutku pomislio da će ga Sanader koštati deset godina zatvora, na stranačkim bi se izborima opredijelio za Ivića Pašalića. U takvom raspletu događaja HDZ se vrlo vjerojatno više nikada ne bi vratio na vlast, i sada bi bio minorna ultradesna stranka.
Govoreći o kontekstu Glavaševa primjera, ono što je za Hrvatsku iznimno bitno jest put koji smo prošli od početka devedesetih, kada su se dogodila osječka ubojstva, preko početka dvijetisućitih, kada je Glavaš još bio poželjni politički partner, pa do danas, kada je veći dio hrvatske javnosti s olakšanjem dočekao osuđujuću presudu za Branimira Glavaša.
Slučaj Glavaš, slučaj prvog hrvatskog visokorangiranog političara koji je osuđen za ratne zločine, utoliko simbolizira dozrijevanje Hrvatske i pretvaranje Hrvatske od ekscesne i nepravedne u normalnu zemlju, u kojoj se pravda, barem u ovako značajnim primjerima, ipak respektira i izvršava.
Naravno, ova načelna ocjena ne vrijedi na svim razinama: policajci koji su istraživali Glavaša u Osijeku susretali su se s vrlo visokom i solidno organiziranom opstrukcijom. Neki novinari koji su izvještavali o istrazi suočavali su se s prijetnjama i pritiscima.
Otpor raščišćavanju slučaja Glavaš nije postojao samo u Osijeku: i dio zagrebačkih političkih krugova pokušavao je bojkotirati istragu i suđenje.
Naposljetku, teško je ne spomenuti svjedočenje Vladimira Šeksa, koji je za likvidacije osječkih Srba, o čemu je Gordana Getoš dala detaljni iskaz, okrivio petu kolonu.
No, usprkos svim tim pokušajima da suđenja ne bude i da se Glavaša oslobodi odgovornosti za neke od najgorih zločina nad civilima, slučaj osječkih ubojstava napokon je riješen.
Naravno, sada se može raspravljati o visini kazne, no tu se radi o donekle drukčijem, složenijem pitanju.
Ono što, međutim, nije riješeno, a što se također tiče Slavonije u ratu, jest pitanje famoznih trojki.
Trojke o kojima je govorio Račan
O trojkama sam već bio pisao prije tri ili četiri godine, kada nisam mogao navesti izvor informacije, jer se radilo o aktivnom političaru, koji o tome nije želio javno govoriti.
Dakle, Ivica Račan ispričao mi je, kada sam ga posjetio u njegovu novom stanu u Boškovićevoj ulici, da je tijekom prve ratne godine u Slavoniji postojala institucija Trojki.
Začuđeno sam ga pogledao, jer nikada nisam čuo za takvo što.
“Trojke su”, tiho je govorio Račan, “bili pokretni prijeki sudovi, koji su na licu mjesta osuđivali ljude na smrt.”
Onda mi je naveo imena članova trojki.
“Oni nisu likvidirali samo Srbe. Oni su, zapravo, češće osuđivali Hrvate koji su dezertirali. A obiteljima se govorilo da su poginuli u borbi.”
Pitao sam Račana je li siguran o to što govori. Doslovno mi je rekao: “To su znali svi najviše pozicionirani političari u ono vrijeme. Znao je i Tuđman, ali nije mogao ništa poduzeti.”
Institucija Trojki, ako je uistinu postojala, a Račan nije imao baš niti jedan razlog da to izmisli; institucija Trojki bila je, dakle, još jedan mračni aspekt rata u istočnoj Slavoniji, koji je ostao neriješen i kojeg bi se moralo razjasniti.
Kako zbog izvršavanja pravde, tako i zbog ugleda Domovinskog rata.
Ispod izvještaja o Glavaševoj presudi u našem intenetskom izdanju jedan je čitatelj napisao kako je ta presuda iznimno važna za Domovinski rat jer se tako Domovinski rat čisti od onih koji su tijekom rata činili zločine.
Sukob dvije Hrvatske
Taj je argument nemoguće pobiti: presuda Branimiru Glavašu uistinu je jedan od onih događaja koji idu u prilog ugledu Domovinskog rata, koji ga naprosto čiste od prljavih nakupina.
Presuda Branimiru Glavašu, kao i eventualno razrješenje institucije Trojki, na široj je razini iznimno važna za Republiku Hrvatsku.
Ona pokazuje da smo, kao sve normalnija zemlja, kadri procesuirati ona pitanja koja bi mogla biti ne samo emotivno i psihološki bolna, nego kod kojih postoji, kao u Glavaševu slučaju, i aktualni politički interes.
Sudac i policija u ovom primjeru nisu podlegli tom interesu.
Naposljetku, presuda Branimiru Glavašu važna je i zato što pokazuje da je u hrvatskom društvu definitivno došlo do razdjelnice.
Oni koji su mislili da se sve svoje poteze, uključujući i zločine, mogu opravdati patriotizmom, i navodnom zaštitom nacionalnih interesa, sada su se definitivno našli u manjini.
Utoliko, presuda Branimiru Glavašu predstavlja poraz najlošijeg dijela Hrvatske iz devedesetih.
S druge strane, sama činjenica da je Glavaš, čovjek kojem je prijetila kazna za najteža kaznena djela, uspio pobjeći, još je jedna nevjerojatna sramota za hrvatsko pravosuđe, koja obezvređuje i presudu i rad policije.
Očigledno je da je netko odlučio da Branimir Glavaš smije pobjeći. Uostalom, Glavaš u zatvoru politički je, na lokalnoj razini, naravno, puno opasniji od Glavaša na slobodi.
I tako se kroz slučaj Branimira Glavaša, u konačnici, manifestira permanentni sukob dvije Hrvatske: one normalne, pristojne države u kojoj se poštuju zakoni i u kojoj se kažnjavaju zločini, i one države koja uživa u bezakonju, nemoralu i nasilju.
Davor Butković
