Ivo Josipović svoj je prvi mjesec u Uredu predsjednika poantirao na najbolji način: pismom u kojem najoštrije osuđuje uistinu vampirski pokušaj oživljavanja Hrvatske pravoslavne crkve.
Tim je istupom predsjednik Josipović jasno pokazao da neće dopustiti poigravanje nekima od temeljnih vrijednosti na kojima bi trebalo počivati moderno hrvatsko društvo: jedna od tih, temeljnih vijednosti jest jednoznačni negativni odnos prema bilo kojem aspektu ustaške ideologije (a ideja o HPC-u danas je još jedino relikt ustaške ideologije).
Josipovićev protuustaški istup spada među one njegove poteze koji su promijenili javnu percepciju o trećem hrvatskom predsjedniku.
Podsjetimo, uoči izbora, a osobito tijekom kampanje, o Josipoviću se često govorilo i pisalo ne samo kao o kandidatu bez karizme, nego kao o čovjeku bez temperamenta, bez odlučnosti, pa čak i bez izražene osobnosti.
U prvih trideset dana, otkako je položio predsjedničku prisegu, dr. Josipović definitivno je promijenio takve predodžbe: vjerojatno je prerano da se počne govoriti o bilo kakvoj njegovoj karizmi, ali je činjenica da Josipović reagira brzo i energično i da se nameće kao dominantni faktor na hrvatskoj političkoj sceni, čiji stvarni utjecaj već sada nadilazi realne ustavne ovlasti predsjednika Republike.
Uostalom, istraživanja pokazuju da Josipovića podupire čak 68 posto građana!
Za predsjednika koji dolazi iz Socijaldemokratske partije, dakle iz stranke koja je i danas neprihvatljiva velikom dijelu hrvatskih nacionalista, taj je rezultat doslovno senzacionalan.
Dio Josipovićeve popularnosti temelji se na činjenici da se on značajno razlikuje ne samo od svog prethodnika, nego i od većine drugih hrvatskih političara.
Svojom ozbiljnošću, hladnim ali jasnim javnim nastupima i autentičnim dignitetom Josipović simbolizira novi model političara, koji je Hrvatskoj očigledno neophodno trebao.
Drugo, Josipović se ni po čemu ne ponaša kao SDP-ov predsjednik. Promatrajući Josipovićeve istupe u javnosti, vrlo je teško uočiti da se radi o čovjeku koji je došao iz velike stranke: dapače, on gotovo uopće ne spominje SDP, što je dobro i za predsjednika Republike, i za najpopularniju hrvatsku stranku.
I Josipović i Milanović (koji se, također, ne poziva na svog donedavnog člana) tako pokazuju da su kadri, u nacionalnom interesu, razdvojiti visoku državnu funkciju od stranačkog angažmana.
Treće, i najvažnije, Ivo Josipović zasad nije počinio niti jedan važniji politički propust.
U vanjskopolitičkoj sferi Josipović je otišao na neka od mjesta gdje hrvatski predsjednik mora otići (Bruxelles, Ljubljana), pri čemu je osobito važan njegov govor u Sloveniji, gdje je inzistirao na strateškom, povijesno uvjetovanom hrvatsko-slovenskom prijateljstvu.
Naravno da se tu Josipoviću, na sadržajnoj razini, može predbaciti demagogija, jer su hrvatsko-slovenski odnosi jako daleko od prijateljskih.
Međutim, poruka koju je Josipović posalo tijekom svog boravka u Sloveniji sasvim će sigurno ostaviti povoljan dojam na slovensku, ali i na međunarodnu javnost.
Kada se, pak, radi o unutarnjoj politici, Josipović je tijekom seljačkog štrajka postupio upravo prvorazredno. Postavio se kao posrednik između Vlade i štrajkaša, te je inzistirao na nastavku pregovora, koji su u jednom trenutku bili zastali.
Upravo je to jedna od uloga predsjednika Republike.
Važno je, također, što je Josipović zauzeo autoritativan stav prema Vladi, zahtijevajući da ga se upozna sa svim elementima stanja u državi, ali da istodobno nije ulazio u Vladine ovlasti.
Osnivanje Gospodarskog vijeća, što je predsjedniku zamjerila i Vlada, kao i dio promatrača (i s lijeve i s desne strane), legitiman je pokušaj da se dođe do određenih prijedloga za rješenje ekonomske krize. Nelegitimno bi bilo kada bi se Josipovićevo Gospodarsko vijeće pokušalo ponašati kao Vlada, za što zasad, srećom, nema nikakvih naznaka.
Promašenim se, nadalje, doimlju kritike na računa karaktera i poslovnog statusa Josipovićevih gospodarskih suradnika, gdje dominiraju poduzetnici. Sasvim je logično da je predsjednik Republike angažirao preostalih nekoliko uspješnih poslovnih ljudi u Hrvatskoj, nad čijim imenima zasad ne visi Uskokova sjena.
Na kraju, iznimno je važno da novi predsjednik Republike dosad nije dao niti jednu pogrešnu izjavu. U hrvatskom političkom Clochemerleu pravi je kuriozitet naletjeti na političara koji se ne bi mogao kvalificirati u Feralovu rubriku Greatest Shits (da Feral i danas izlazi).
Jedini stvarni aktualni Josipovićev politički problem jest njegov odnos s ministrom unutarnjih poslova Tomislavom Karamarkom.
Čini se da i predsjednik Republike i SDP smatraju kako je MUP postao izrazito ispolitizirana institucija (uostalom, Zoran Milanović već je bio razgovarao s Jadrankom Kosor o statusu ministra unutarnjih poslova u hrvatskom političkom sustavu).
Nadalje, postoje i osobni preduvjeti za širenje tog, bazično govoreći, političkog sukoba. I Josipović i Karamarko na glasu su kao najtvrdoglaviji među hrvatskim političarima; izgleda da niti jedan neće popustiti.
Zasad je posve neizvjesno u kojem će se smjeru razvijati konflikt između šefa države i šefa policije, koji je počeo naoko banalnim povodom: izborom ljudi koji će osiguravati Josipovića.
I dok se Josipoviću ne može baš ništa supstancijalno prigovoriti kada je riječ o njegovim političkim porukama i prvim političkim odlukama, sve što se događalo s izborom predsjednikovih suradnika baca nešto problematičnije svjetlo na novog predsjednika.
Ovdje se ne radi o samoj činjenici da je u prvih mjesec dana Josipović morao najuriti troje ljudi iz svog zamišljenog idealnog Ureda.
Za jednog od njih bilo je samo pitanje vremena kada će isprovocirati otkaz, dok su druga dvojica javno posve anonimni. Utoliko izvjesni nered u Uredu predsjednika samom predsjedniku još nije nanio štetu.
Vrijeme će, nadalje, pokazati hoće li Saša Perković, zbog svoje prošlosti i obiteljskog zaleđa, Josipoviću prouzročiti stvarne političke probleme.
No, ni to nije najvažnije.
Najvažnija je sama procedura izbora predsjednikovih suradnika. Te procedure, nažalost, očigledno nije bilo.
Procedura izbora suradnika podrazumijeva višekratne provjere svih mogućih značajki predsjednikovih savjetnika i drugih važnijih članova predsjednikova tima.
Procedura izbora suradnika mora biti nepristrana, profesionalna i temeljita.
Da se kandidate za poslove u Uredu predsjednika provjeravalo i procjenjivalo nepristrano, temeljito i profesionalno, ondje ne bi bili angažirani ni neki drugi ljudi, osim trojice izbačenih u prvih mjesec dana. Naprosto, državni posao postavlja određene formalne zahtjeve, koji se moraju ispuniti ako se žele izbjeći nepotrebne krize i problemi.
Ivo Josipović, kada se borio za vlast, simbolizirao je, među ostalim, vrhunski profesionalizam i meritokraciju, da bi nas u formiranju svog tima suočio s pomalo razočaravajućim amaterizmom.
Valja se ipak nadati da će dr. Josipović i u svom užem timu primjenjivati jednako stroga i precizna načela koja primjenjuje u vođenju državne politike.
Ivo Josipović danas je uvjerljivo najpopularniji hrvatski političar. Što je jako, jako dobra vijest za ovu zemlju.
Predsjednik Josipović spada među posve rijetke protagoniste hrvatskog društvenog života koji svojim javnim utjecajem mogu početi mijenjati deprimirajuću društvenu i političku klimu u Hrvatskoj.
Josipovićeva glavna politička i društvena misija zapravo jest da svojim javnim istupima i svojim političkim odlukama pokuša afirmirati optimizam i uvjerenje da se stvari ipak mogu popraviti, usprkos sadašnjim okolnostima koje su, zapravo, ekonomski i socijalno gledajući, najgore unatrag deset godina.
